![\"\"](\"https:\/\/www.theconservative.online\/wp-content\/uploads\/2025\/08\/shutterstock_2175728909-min.jpg\")
<\/p>\nIdeja jedinstva \u010dini se da je u dana\u0161njoj Europi u stalnom stanju pregovora. Dok EU nastoji odr\u017eati svoju unutarnju ravnote\u017eu izme\u0111u razli\u010ditih ekonomskih interesa, geopoliti\u010dkih pritisaka i potrebe za kohezijom, temeljno pitanje o njezinoj budu\u0107nosti ostaje povezano s pro\u0161irenjem. U svijetu u kojem se politi\u010dke granice mijenjaju br\u017ee nego \u0161to institucije mogu shvatiti, EU se suo\u010dava s klju\u010dnom dilemom. Kako mo\u017ee nastaviti rasti bez raspadanja? Kako mo\u017ee uklju\u010diti nove \u010dlanice, \u017eeljne dijeliti njezine vrijednosti, a da pritom ne ugrozi mehanizme koji osiguravaju njezino demokratsko funkcioniranje? <\/p>\n
Diskretan, ali potencijalno povijesni prijedlog po\u010deo je kru\u017eiti me\u0111u europskim diplomatima posljednjih mjeseci. Ideja je da bi se nove \u010dlanice Unije u po\u010detku pridru\u017eile bez punog prava glasa. U biti, to bi zna\u010dilo postupnu integraciju, u kojoj bi zemlje kandidatkinje poput Ukrajine, Moldavije i Crne Gore mogle u\u017eivati \u200b\u200bu pogodnostima pripadnosti zajedni\u010dkom tr\u017ei\u0161tu i strukturnim fondovima, ali bi se privremeno “odrekle” svog prava veta u Vije\u0107u EU. To je kompromisno rje\u0161enje u vrijeme kada se \u010dini da je proces pro\u0161irenja blokiran nevoljko\u0161\u0107u nekih vlada, posebno budimpe\u0161tanske, koju predvodi Viktor Orb\u00e1n, ali i strahom nekih zapadnih prijestolnica da \u0107e prevelika Unija postati neupravljiva. Ova ideja nije samo vje\u017eba institucionalnog in\u017eenjeringa, ve\u0107 odra\u017eava promjenu paradigme. EU vi\u0161e ne mo\u017ee svoje pro\u0161irenje promatrati samo kao tehni\u010dko pitanje, ve\u0107 kao sigurnosno pitanje. Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu pretvorila je pro\u0161irenje u strate\u0161ki alat, geopoliti\u010dki \u0161tit osmi\u0161ljen da za\u0161titi kontinent od nestabilnosti na njegovim granicama. U tom kontekstu, prijedlog za postupno pristupanje mogao bi postati srednji put izme\u0111u idealizma neograni\u010denog pro\u0161irenja i realizma Unije koja se jo\u0161 uvijek boji vlastite slo\u017eenosti. <\/p>\n
Europski diplomati koji podr\u017eavaju ovu ideju vjeruju da bi se proces mogao pokrenuti bez promjena ugovora, \u0161to je za neke dr\u017eave \u010dlanice te\u0161ka i politi\u010dki osjetljiva operacija. Bruxelles bi stoga mogao krenuti naprijed s pro\u0161irenjem bez ulaska u novi ustavni labirint. Istodobno, novi model bi zemljama kandidatkinjama ponudio jasnu perspektivu, s progresivnim pravima uvjetovanim unutarnjim reformama i postupnom prilagodbom europskim standardima. Na\u017ealost, iza ove ideje krije se krhka ravnote\u017ea. Kad bi novoprido\u0161le \u010dlanice bile samo djelomi\u010dno integrirane, s ograni\u010denim politi\u010dkim pravima, ne bi li to stvorilo Uniju dvije brzine? Europu potpuno prihva\u0107enih i drugu “gotovo Europljana”? To je moralna i politi\u010dka dilema koja prati svaku raspravu o budu\u0107em pro\u0161irenju. <\/p>\n
<\/p>\n
U glavnim gradovima poput Be\u010da i Stockholma, pro\u0161irenje se smatra strate\u0161kim odgovorom na rusku agresiju, ulaganjem u kontinentalnu stabilnost. Me\u0111utim, glasovi su oprezniji u Parizu i Haagu. Francuska, obilje\u017eena valom unutarnjeg euroskepticizma i usred politi\u010dke krize, zajedno s Nizozemskom, zabrinutom zbog prora\u010dunskog utjecaja, tra\u017ee dodatna jamstva da pro\u0161irenje ne\u0107e oslabiti politi\u010dku koheziju Unije. Ova ravnote\u017ea izme\u0111u idealizma i pragmatizma bila je prisutna u pro\u0161losti, ali danas poprima novu hitnost. Nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU i nakon deset godina bez novih \u010dlanica, Europa se suo\u010dava s dvostrukim pritiskom: da poka\u017ee da je jo\u0161 uvijek otvoreni projekt, ali i da se za\u0161titi od vlastitih ranjivosti. U tom kontekstu, nove \u010dlanice postale bi test otpornosti samog europskog modela, modela temeljenog na solidarnosti, ali ograni\u010denog surovim ekonomskim i politi\u010dkim stvarnostima. <\/p>\n
Crna Gora je zapo\u010dela pregovore o pristupanju 2012. godine i privremeno je zatvorila samo neka od 35 pregovara\u010dkih poglavlja. Frustracija raste, a balkanski \u010delnici upozoravaju da sporost procesa riskira demoraliziranje dru\u0161tava koja provode skupe reforme vi\u0161e od desetlje\u0107a. Predsjednik Jakov Milatovi\u0107 nedavno je izjavio da je “pro\u0161irenje postalo fatamorgana, obe\u0107anje odgo\u0111eno na neodre\u0111eno vrijeme”. Istodobno, u Ukrajini i Moldaviji, europska nada sastavni je dio nacionalnog identiteta, ro\u0111ena iz \u017eelje za bijegom od ruskog utjecaja i usidravanjem budu\u0107nosti u prostoru demokracije i prosperiteta. <\/p>\n
Ali za\u0161to sve ide tako sporo? Proces pristupanja EU u biti je institucionalna utrka izdr\u017eljivosti. Zemlje kandidatkinje moraju ispuniti takozvane Kopenhagenske kriterije, koji uklju\u010duju politi\u010dku stabilnost, funkcionalno tr\u017ei\u0161no gospodarstvo, po\u0161tivanje vladavine prava i sposobnost usvajanja cjelokupne pravne ste\u010devine EU. U praksi to zna\u010di tisu\u0107e stranica propisa koji se moraju prenijeti u doma\u0107e zakonodavstvo i duboku reformu institucija. Zato proces traje izme\u0111u 8 i 15 godina, a ponekad i dulje. Posljednja zemlja koja se pridru\u017eila (Hrvatska) pregovarala je desetlje\u0107e, izme\u0111u 2003. i 2013. Istovremeno se vode delikatne rasprave o novcu, uvijek osjetljivoj temi u Bruxellesu. Prora\u010dun EU, poznat kao “Vi\u0161egodi\u0161nji financijski okvir”, uglavnom se financira doprinosima dr\u017eava \u010dlanica, izra\u010dunatim na temelju BDP-a. Najve\u0107i neto doprinositelj, s otprilike 26 milijardi eura godi\u0161nje, je Njema\u010dka, a slijede Francuska i Italija, svaka s oko 20-21 milijardom eura. Na suprotnom kraju spektra, zemlje srednje i isto\u010dne Europe su neto korisnici. Rumunjska, na primjer, prima otprilike 6 milijardi eura vi\u0161e nego \u0161to doprinosi. Pro\u0161irenje na istok neizbje\u017eno zna\u010di preraspodjelu prora\u010duna, \u0161to obja\u0161njava dio oklijevanja zapadnih zemalja. Na temelju financijskog argumenta, ideja o prihva\u0107anju novih \u010dlanica bez punih prava ima pragmati\u010dnog smisla. Omogu\u0107ila bi postupnu integraciju bez neposrednog pritiska na prora\u010dun i mehanizme glasanja. Osim financijskih izra\u010duna, pro\u0161irenje ostaje stvar politi\u010dke vizije. Pristupanje nije samo nagrada za reforme, ve\u0107 \u010din priznanja pripadnosti zajedni\u010dkom prostoru vrijednosti. <\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/www.theconservative.online\/wp-content\/uploads\/2025\/04\/shutterstock_2159487609.jpg\")
<\/p>\n
Tijekom protekla dva desetlje\u0107a, pro\u0161irenje EU-a bio je spor, ali stalan proces koji je redefinirao europsku politi\u010dku i ekonomsku kartu. Ako pogledamo posljednjih pet zemalja koje su se pridru\u017eile, mo\u017ee se vidjeti jasan trend. Svaki krug pro\u0161irenja pratila je nova rasprava o europskom identitetu, granicama solidarnosti i sposobnosti za integraciju. Hrvatska (\u010dlanica Unije od 2013.) je ilustrativan primjer. Proces pristupanja trajao je jedanaest godina, tijekom kojih je zemlja morala zatvoriti 35 poglavlja pregovora i provesti radikalne reforme u pravosudnom sustavu, upravi i borbi protiv korupcije. Bio je to simboli\u010dan pristup, prvi nakon razdoblja duboke ekonomske krize u Europi, a istovremeno i znak da Zapadni Balkan nije zaboravljen. Uspjeh Hrvatske nije pratio val novih \u010dlanica, ve\u0107 razdoblje stagnacije, tijekom kojeg se pove\u0107ao skepticizam prema pro\u0161irenju. Prije Hrvatske, Rumunjska i Bugarska bile su posljednje zemlje koje su se pridru\u017eile 2007. Za obje, put do Bruxellesa obilje\u017eili su intenzivni napori reformi, ali i dugotrajno pra\u0107enje. Mehanizam suradnje i provjere, koji je uspostavila Europska komisija, bio je signal da puno povjerenje nije automatsko. Rumunjska je, na primjer, vi\u0161e od deset godina bila pra\u0107ena zbog napretka u borbi protiv korupcije i u podru\u010dju pravosu\u0111a. Bugarska, suo\u010dena s istim problemima, ostala je pod stalnim nadzorom europskih institucija. Obje zemlje postale su primjeri kako pristupanje mo\u017ee potaknuti velike unutarnje reforme i transformirati cijela dru\u0161tva. <\/p>\n
EU je do\u017eivjela svoje najve\u0107e pro\u0161irenje u povijesti 2004. godine, kada je deset zemalja (Slovenija, Poljska, Ma\u0111arska, \u010ce\u0161ka, Slova\u010dka, balti\u010dke dr\u017eave, Malta i Cipar) postalo \u010dlanicama. Od tada je Unija udvostru\u010dila svoje stanovni\u0161tvo i redefinirala svoju unutarnju ekonomsku ravnote\u017eu. Slovenija je bila me\u0111u najspremnijima, zahvaljuju\u0107i stabilnom gospodarstvu i kulturnoj blizini Srednje Europe. Litva, Latvija i Estonija donijele su novi nordijski dinamizam, usmjeren na digitalizaciju i sigurnost, postaju\u0107i mjerila za brzu prilagodbu europskom modelu. Gledaju\u0107i ove primjere, jasno je da pro\u0161irenje nije ujedna\u010den proces. Prosje\u010dno vrijeme od podno\u0161enja zahtjeva za \u010dlanstvo do njegovog stjecanja je 10-12 godina, ali ovisi o geopoliti\u010dkom kontekstu i politi\u010dkoj volji postoje\u0107ih dr\u017eava \u010dlanica. Hrvatskoj je trebalo desetlje\u0107e, Rumunjskoj i Bugarskoj gotovo osam godina, a balti\u010dke dr\u017eave uspjele su za oko pet godina, koriste\u0107i povoljnu situaciju po\u010detkom 2000-ih, kada je Europa bila usred obnove nakon Hladnog rata. <\/p>\n
Iza tih stopa krije se slo\u017eena stvarnost koja pokazuje da je pro\u0161irenje podjednako politi\u010dki koliko i tehni\u010dki proces. Kopenhagenski kriteriji pru\u017eaju jasan okvir, ali kona\u010dna odluka ovisi o politi\u010dkom konsenzusu 27 dr\u017eava. Cijeli proces mo\u017ee se blokirati jednim vetom. To se pokazalo u slu\u010daju Sjeverne Makedonije, \u010diji je pristup godinama odga\u0111an zbog bilateralnih sporova. Novi val pro\u0161irenja u biti je pregovaranje izme\u0111u pro\u0161losti i budu\u0107nosti. Europa se stalno pita tko je ona i tko mo\u017ee postati njezin dio. <\/p>\n
Turska je slu\u017ebeno podnijela zahtjev za \u010dlanstvo 1987., ali njezin odnos s Bruxellesom ima mnogo starije korijene, u sporazumu o pridru\u017eivanju potpisanom 1963. U 1990-ima, Ankara se smatrala strate\u0161kim mostom izme\u0111u Europe i Bliskog istoka. Osim svoje geostrate\u0161ke va\u017enosti, pregovore je obilje\u017eila stalna sumnja u to treba li prete\u017eno muslimanska zemlja (s populacijom od preko 80 milijuna) biti integrirana u politi\u010dki projekt ro\u0111en iz kr\u0161\u0107ansko-demokratskih vrijednosti. Formalni pregovori zapo\u010deli su tek 2005., ali proces je bio blokiran. Od 35 poglavlja otvoreno je samo 16, a samo je jedno privremeno zatvoreno. Neslaganja oko vladavine prava, slobode tiska i stanja ljudskih prava pretvorila su pristupanje u simbol jaza izme\u0111u retorike i stvarnosti. Nakon poku\u0161aja pu\u010da i represije koja je uslijedila 2016., Bruxelles je u\u010dinkovito zamrznuo proces. Odnos izme\u0111u EU i Turske nikada nije u potpunosti prekinut. Osim politi\u010dkog zastoja, gospodarska suradnja i sporazum o migracijama iz 2016. odr\u017eali su pragmati\u010dan dijalog. Turska je peti najve\u0107i trgovinski partner EU-a, s gospodarstvom duboko povezanim s europskim tr\u017ei\u0161tem. Stoga, iako se punopravno \u010dlanstvo \u010dini dalekim, ideja “pobolj\u0161ane asocijacije”, ekonomskog i strate\u0161kog partnerstva bez formalne integracije, ostaje scenarij o kojem se raspravlja u europskim krugovima. Primjer Turske u\u010di nas da pro\u0161irenje nije samo pitanje geografije, ve\u0107 i politi\u010dke i kulturne kompatibilnosti. Proces pristupanja neizbje\u017eno se obustavlja ako demokratske vrijednosti kandidata odstupaju od europskih standarda. Turska igra dvostruku ulogu, ulogu strate\u0161kog saveznika NATO-a i ekonomskog partnera Unije. Taj polo\u017eaj osigurava njezinu geopoliti\u010dku relevantnost. U multipolarnom svijetu Turska ostaje nezamjenjiv igra\u010d za europsku sigurnost, \u010dak i ako formalno nije dio Unije. <\/p>\n
Ruski napad na Ukrajinu 2022. godine potpuno je promijenio dinamiku pro\u0161irenja. Za razliku od sporosti i zastoja u turskim pregovorima, te\u017enje Republike Moldavije i Ukrajine ubrzale su povijesne okolnosti. Ono \u0161to se \u010dinilo kao daleki horizont postalo je politi\u010dka izvanredna situacija. U lipnju 2022. objema zemljama dodijeljen je status kandidata, a EK je objavila vremenski okvir koji predvi\u0111a po\u010detak slu\u017ebenih pregovora. Moldavija, mala zemlja, ali sa sve izra\u017eenijim europskim identitetom, postigla je brz napredak u reformi svojih institucija. Reforme pravosudnog sustava, digitalizacija uprave i napori u borbi protiv korupcije gledaju se s optimizmom u Bruxellesu. Energetske ranjivosti i uporni utjecaj Moskve u regiji Pridnjestrovlja kompliciraju sliku. <\/p>\n
Ukrajina se, s druge strane, suo\u010dava s krutijom stvarno\u0161\u0107u. Rat je ubrzao politi\u010dku \u017eelju za pribli\u017eavanjem Europi, ali je ote\u017eao provedbu strukturnih reformi potrebnih za pristupanje. Ipak, podr\u0161ka naroda europskim integracijama je ogromna. Preko 85% Ukrajinaca vjeruje da je budu\u0107nost zemlje u EU. Ova dru\u0161tvena energija rijetka je prilika za obnovu europske dr\u017eave od temelja nakon razornog sukoba. Prema prognozama, ako proces te\u010de bez ve\u0107ih politi\u010dkih prepreka, Moldavija i Ukrajina mogle bi se pridru\u017eiti izme\u0111u 2030. i 2035. Me\u0111utim, postoji nekoliko \u010dimbenika koji uvjetuju pristupanje. Glavni uvjet je kraj rata, nakon \u010dega slijedi unutarnja stabilnost i, prije svega, sposobnost Unije da reformira svoje unutarnje mehanizme kako bi prihvatila nove \u010dlanice. Kako bi integrirala nove \u010dlanice bez ugro\u017eavanja unutarnje stabilnosti, EU mora preispitati ne samo svoje postupke pristupanja, ve\u0107 i samu svoju strukturu upravljanja. Bit reforme o kojoj se trenutno raspravlja u Bruxellesu je ve\u0107a, ali u\u010dinkovitija Unija. Prijedlog Europske komisije o pro\u0161irenju glasovanja kvalificiranom ve\u0107inom u nekoliko podru\u010dja, uklju\u010duju\u0107i vanjsku politiku, oporezivanje i sigurnost, poku\u0161aj je izbjegavanja zastoja uzrokovanih nacionalnim vetom. Trenuta\u010dni model, u kojem je za va\u017ene odluke potrebna jednoglasnost, postao je politi\u010dki iskoristiva ranjivost. U 2025. godini zajedni\u010dki prora\u010dun Unije procjenjuje se na pribli\u017eno 189 milijardi eura rashoda, \u010demu se dodaje 64 milijarde eura iz instrumenta NextGenerationEU. Vi\u0161e od 70% ovog prora\u010duna financira se doprinosima na temelju bruto nacionalnog dohotka (BND) dr\u017eava \u010dlanica. <\/p>\n
Njema\u010dka je 2024. godine doprinijela s otprilike 26 milijardi eura, Francuska s 21 milijardom eura, Italija s 20 milijardi eura, dok je Rumunjska doprinijela s oko 3,3 milijarde eura i primila europska sredstva od preko 9 milijardi eura. Pozitivan saldo od oko 6 milijardi eura u korist Rumunjske pokazuje kako kohezijska politika funkcionira kao mehanizam preraspodjele, smanjuju\u0107i jaz izme\u0111u Zapada i Istoka. Prora\u010dun EU-a morao bi se zna\u010dajno rekalibrirati ako bi se Ukrajina, zemlja s preko 40 milijuna stanovnika, pridru\u017eila. Samo integracija Ukrajine mogla bi zahtijevati dodatnih 18 do 20 milijardi eura godi\u0161nje u strukturnim fondovima, prema procjenama Komisije. Rasprave o postupnom pristupanju bez prava veta poprimaju dodatnu tehni\u010dku nijansu i ne ti\u010du \u200b\u200bse samo pitanja politi\u010dkog odlu\u010divanja, ve\u0107 i financijske odr\u017eivosti europskog projekta. Pro\u0161irena Unija mora imati fleksibilne prora\u010dunske mehanizme sposobne apsorbirati razlike u razvoju me\u0111u \u010dlanicama bez stvaranja ogor\u010denosti izme\u0111u poreznih obveznika i korisnika. Osim brojki, bitno pitanje ostaje pitanje demokratske legitimnosti. Kako Unija mo\u017ee ostati demokratski projekt kada neke \u010dlanice nemaju puno pravo glasa? Odgovor, koji predla\u017eu europski du\u017enosnici poput Antona Hofreitera iz Bundestaga, jest da bi ovo privremeno \u017ertvovanje politi\u010dke jednakosti moglo biti nu\u017ean korak kako bi se izbjegla potpuna stagnacija. Pouke iz pro\u0161losti pokazuju da nijedan kompromis ne mo\u017ee biti odr\u017eiv bez jasne vizije. Pro\u0161irenje ne bi trebalo biti samo reakcija na krize, ve\u0107 koherentan projekt politi\u010dke izgradnje. Ako je 1990-ih pro\u0161irenje na Istok bio \u010din pomirenja, danas je to oblik otpora suo\u010denom s geopoliti\u010dkim revizionizmom. Za Republiku Moldaviju i Ukrajinu, izgledi za pristupanje nisu samo pitanje gospodarskog razvoja, ve\u0107 egzistencijalno jamstvo. U Ki\u0161injevu je proeuropska poruka Maie Sandu postala simbol politi\u010dke otpornosti. Ubrzane reforme, suradnja s Europskom komisijom i financijska potpora dr\u017eava \u010dlanica stvorili su osje\u0107aj nepovratnosti na europskom putu. Me\u0111utim, Moldavija se suo\u010dava sa strukturnim izazovima poput energetske ovisnosti o uvozu, ranjivosti na rusku propagandu i krhkog gospodarstva. U Ukrajini je slika mnogo slo\u017eenija. Rat je pretvorio pristupanje EU u strate\u0161ki cilj nacionalnog opstanka. \u010cak i u ratno vrijeme, vlada u Kijevu uspjela je provesti zna\u010dajne reforme u pravosu\u0111u, digitalizirati administraciju i intenzivirati borbu protiv korupcije. Iza optimizma krije se pitanje: je li Unija spremna apsorbirati zemlju u obnovi s teritorijem koji je jo\u0161 uvijek sporan? <\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/www.theconservative.online\/wp-content\/uploads\/2025\/09\/Moldova-and-EU-flag-.jpg\")
<\/p>\n
Model postupne integracije bio bi najvjerojatniji scenarij. Ukrajina i Moldavija mogle bi srednjoro\u010dno imati koristi od pro\u0161irenog pristupa jedinstvenom tr\u017ei\u0161tu i sudjelovanja u europskim obrazovnim, infrastrukturnim i energetskim programima, ali bez prava glasa ili punog pristupa strukturnim fondovima. Ova postupna integracija funkcionirala bi kao trajna pretpristupna faza, pru\u017eaju\u0107i stabilnost i opipljive koristi bez prisiljavanja Unije da se iznenada suo\u010di s institucionalnom revolucijom. Istodobno, pro\u0161irenje postavlja suptilnije, ali bitno pitanje: europski identitet. \u0160to danas zna\u010di biti Europljanin? Je li rije\u010d samo o pripadnosti podru\u010dju slobodne trgovine sa zajedni\u010dkim propisima ili o zajedni\u010dkoj kulturnoj i politi\u010dkoj viziji? Osniva\u010di Unije sanjali su o zajednici nacija ujedinjenih vrijednostima, a ne samo interesima. Te se vrijednosti testiraju politi\u010dkom polarizacijom, porastom populizma i vanjskim pritiscima. Pro\u0161irenje EU postaje vi\u0161e od pitanja vanjske politike; to je izjava o na\u010delu. Svaka nova \u010dlanica ne samo da mijenja kartu Europe, ve\u0107 i redefinira \u0161to sam europski projekt zna\u010di. Koliko \u0107e dugo trajati ovaj proces? Ako pogledamo povijest pro\u0161irenja, prosje\u010dni razmak izme\u0111u statusa kandidata i stvarnog pristupanja je oko 10 godina. U slu\u010daju Hrvatske, bilo ih je 11; u slu\u010daju Rumunjske i Bugarske, 8; u slu\u010daju Turske, proces se protegnuo na \u010detiri desetlje\u0107a bez rezultata. Za Ukrajinu i Moldaviju, stvarnost \u0107e ovisiti ne samo o njihovim vlastitim reformama, ve\u0107 i o brzini kojom Unija prilago\u0111ava svoje institucije. Bez reforme izbornog sustava i prora\u010duna, novo, masovno pro\u0161irenje bilo bi gotovo nemogu\u0107e. <\/p>\n
Europska komisija procjenjuje da bi integracijom Moldavije, Ukrajine, Zapadnog Balkana i mogu\u0107e Gruzije stanovni\u0161tvo Unije prema\u0161ilo 520 milijuna, a ukupni BDP pove\u0107ao bi se za vi\u0161e od 6%, ali bi prosje\u010dni BDP po glavi stanovnika neznatno opao, \u0161to je znak da bi ekonomske razlike postale vidljivije. To nije nepremostiv problem, ali zahtijeva novu prora\u010dunsku filozofiju, onu temeljenu na solidarnosti i u\u010dinkovitosti. Europa je na prekretnici. Njena budu\u0107nost ovisit \u0107e o sposobnosti da kombinira idealizam pro\u0161irenja s realizmom unutarnjih reformi. Ve\u0107a Unija mora biti koherentnija, a otvorenija Unija mora biti zahtjevnija. U kona\u010dnici, veliki izazov nije tko se pridru\u017euje Europi, ve\u0107 kako Europa mo\u017ee ostati vjerna vlastitom obe\u0107anju. U 1990-ima pro\u0161irenje je simboliziralo trijumf demokracije nad komunizmom, a pro\u0161irenje 2030-ih moglo bi predstavljati pobjedu stabilnosti nad geopoliti\u010dkim kaosom. Pridru\u017eivanje Moldavije i Ukrajine ne bi bilo samo gesta solidarnosti, ve\u0107 i \u010din kontinentalne sigurnosti, a Europa bi se \u0161irila ne kako bi pove\u0107ala svoj broj, ve\u0107 kako bi za\u0161titila svoje granice i vrijednosti. Ideja pristupanja bez punih prava ne bi se trebala smatrati ustupkom, ve\u0107 inteligentnom prijelaznom fazom. U svijetu neizvjesnosti, EU treba fleksibilnost kako bi integrirala razlike bez njihovog nestajanja, te hrabrost da djeluje prije nego \u0161to je povijest na to prisili. Pro\u0161irenje nije samo dobrodo\u0161lica novim \u010dlanicama, ve\u0107 i obnavljanje europskog obe\u0107anja da jedinstvo, koliko god te\u0161ko bilo, ostaje naj\u010dvr\u0161\u0107i odgovor na nejedinstvo. <\/p>\n<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Ideja jedinstva \u010dini se da je u dana\u0161njoj Europi u stalnom stanju pregovora. Dok EU nastoji odr\u017eati svoju unutarnju ravnote\u017eu izme\u0111u razli\u010ditih ekonomskih interesa, geopoliti\u010dkih pritisaka i potrebe za kohezijom, temeljno pitanje o njezinoj budu\u0107nosti ostaje povezano s pro\u0161irenjem. U svijetu u kojem se politi\u010dke granice mijenjaju br\u017ee nego \u0161to institucije mogu shvatiti, EU se […]<\/p>\n","protected":false},"author":72,"featured_media":26141,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[255],"tags":[2692,743,2693],"editorial-positions":[42],"regions":[330,336,343,354,366],"types":[413,450],"class_list":["post-46346","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-pravno","tag-eu-enlargement","tag-eu-membership","tag-moldova-and-ukraine-in-eu","editorial-positions-focus","regions-central-europe-hr","regions-eastern-europe-hr","regions-northern-europe-hr","regions-southern-europe-hr","regions-western-europe-hr","types-news-hr","types-opinion-hr"],"yoast_head":"\n