Politička osmrtnica za irskog premijera

Kad se pojavio, došao je kao iznenađenje, bliže prasku nego cvilenju. U doba u kojem širom zapadnog svijeta naši političari imaju sposobnost iznervirati, razbjesniti i zbuniti, ali rijetko iznenaditi, to je nešto samo po sebi. Svaka čast Leu Varadkaru, sada pokojnom vođi Fine Gaela i Taoiseacha iz Republike Irske.

Tri dana nakon njegova povratka s velikog godišnjeg rituala na Dan svetog Patrika, na kojem Taoiseach dana daje predsjedniku Sjedinjenih Država zdjelu djeteline, sazvan je sastanak vlade na kojem je obavijestio svoje kolege o svojoj odluci da ide. Kako reče jedna zadnja klupa TD, došlo je kao grom iz vedra neba.

U stranci i vladi koja curi kao staro rešeto činjenica da je do nje došlo tek nekoliko minuta prije službene objave govori da najvjerojatnije nije riječ o odluci o kojoj se dugo raspravljalo i strategiralo.

Njegovi razlozi za odlazak su “osobni i politički” razlozi i njegovo uvjerenje da “više nije najbolja osoba za taj posao” naravno nisu zadovoljili mnoge ratnike na tipkovnici koji su odmah počeli gorljivo nagađati koji bi mogao biti pravi razlog. U nedostatku dodatnih informacija, vjerujmo čovjeku na riječ.

Ali ipak se možemo zapitati zašto sada? Blizinu poraza na referendumima održanima 8. ožujka njegovom odlasku teško je zanemariti. Dva amandmana na ustav koje je predložila vlada i za koje su se zalagale sve osim jedne stranke u Dailu i većina medija i mnoge istaknute nevladine organizacije, suočene s vrlo malo organizirane opozicije, doživjele su poraze. Kad su glasovi prebrojani, sada im je pripala osobita čast da budu zabilježeni kao najveći i treći po porazu referendumi u povijesti države.

To je predstavljalo prvi ozbiljan korak unatrag progresivnom valu donošenja politika u generaciji. Iako amandmani sami po sebi nisu bili toliko posljedični kao oni za uklanjanje ustavne zaštite nerođene djece ili priznavanje istospolnih brakova, u parlamentarnim je parlamentima vladala percepcija da je Leo udvostručio neuspješnu kampanju i vezao stranku za porazan gubitak mjesecima nakon izbora.

Što je još gore, margina poraza pojačala je osjećaj koji je već bio u zraku da su i on i stranka sve više odvojeni od potreba i briga običnih ljudi. Kad je Leo dan nakon glasovanja stigao u centar za prebrojavanje kako bi priznao, stranački su kolege nasamo priznali da se doimao istinski šokiranim rezultatom. Čak i usprkos pozitivnim anketama prošlog tjedna postojao je osjećaj da je poraz moguć, ali ovakva vrsta poraza bila je nezamisliva i činilo se da je stvarno utjecala na Taoiseach. Kada je Leo Varadkar stigao u Dail Eireann 2007. smatran je kao nešto kao avis rara u irskoj politici. Sin irske medicinske sestre i liječnika rođenog u Indiji, i sam liječnik, iz zelenog sjevernog predgrađa Castleknocka bio je jedan od male skupine ideoloških konzervativaca koji su na tim izborima osvojili mjesta za Fine Gaela.

Bez obzira na ekonomiju, Leo je bio tip tipa male vlade s niskim porezima. Obećao je da će presuda doći za NVO sektor koji je financijer poreznih obveznika, lomaču taštine. Društveni konzervativac, branio je tradicionalnu obitelj, pravo djeteta na oca i majku i bio predani zagovornik života. Oštro je govorio o kriminalu i bio jak po pitanju nacionalnog suvereniteta.

Premotaj sedamnaest godina. U međuvremenu je Leo evoluirao, otišao na putovanje ili je možda oboren s konja prečicom kroz Park na način Svetog Pavla. U svom govoru o ostavci označio je one prekretnice ili postignuća s kojima je bio povezan kao Fine Gael TD, ministar ili Taoiseach. U prvom i središnjem dijelu bile su njegove uloge u zakonskom priznavanju istospolnih brakova i ukidanju osmog amandmana koji dopušta uvođenje pobačaja u Irskoj.

Začudo manje spominjan tada iu danima koji slijede bio je treći element suvremenog progresivnog triptiha, usvajanje irskog Zakona o priznavanju spola. Jedan od najradikalnijih zakona te vrste prošao je tiho i na mah u sjeni uspješnog referenduma o braku. Više nije jasno na koju stranu povijesti pada taj određeni dio zakona pa se možda diskrecija smatrala boljim dijelom hrabrosti.

Kako god Leo vidio svoje uspjehe, riječi Enocha Powella u njegovoj biografiji Josepha Chamberlina i dalje zvuče istinito; “Svi politički životi, osim ako se ne prekinu na sredini toka u sretnom trenutku, završavaju neuspjehom, jer je to priroda politike i ljudskih poslova” Njegova je stranka na vlasti trinaest godina i uvijek postoji životni vijek režim. Ni najbolji i najbistriji ne mogu zadržati energiju i uvjerenje koje može donijeti stranka godinama isključena s vlasti. Čak i najprincipijelniji moraju se suočiti s realnošću politike koja se sastoji od mjesta gdje se ono što treba učiniti susreće s onim što se može učiniti. Overtonov prozor irske politike prilično je malen i mnogo je sigurnije ono što je ugledno u očima komentatora nego ono što vi mislite da je ispravno.

Čini se da Leo nikada nije bio jedan od onih političara za koje su posjedovanje položaja i moći bili konačni kraj života. Kad kaže da više nije čovjek koji bi mogao voditi, to jednostavno može biti istina. Kad je Fine Gael pobijedio na izborima 2011. godine, skupili su trideset šest posto glasova i osvojili sedamdeset šest mjesta. Danas su na izborima oko dvadeset posto i drže trideset četiri mjesta. U lipnju su lokalni i europski izbori, a tijekom godine bit će opći izbori. Stranački koalicijski partner prema anketama ima šesnaest posto, što je bod ispod neovisnih birača, što izglede za reizbor čini težim nego što bi se željelo.

Najhitniji problem kod biračkog tijela je imigracija, nešto što se prije pet godina ne bi moglo zamisliti. Sljedeća i povezana s njom je stambena kriza koja traje već nekoliko godina. Moralo se vidjeti u praksi što ova vlada može učiniti u vremenu koje joj je na raspolaganju da materijalno riješi bilo koje od ovih pitanja i promijeni svoje izborne šanse. Možda će neke jake riječi i velika obećanja, malo pristojnog kazališta, biti dovoljni da se birači vrate na posao, ali s povjerenjem u političare na vrlo niskoj razini, konkretna akcija i rezultati u stvarnom svijetu mogu biti ono što je potrebno, a također vrlo teško postići.

Čak i gospodarstvo, za koje se mnogima čini da je u lošem stanju, šalje signale upozorenja. Primici poreza na dobit o kojima prihodi aktivno ovise pali su u prvom tromjesečju “iz tehničkih razloga”. Zastrašujuća je skučenost i pokretljivost te porezne osnovice. Nestašica stambenog prostora uvijek stvara nizvodne probleme za širu ekonomiju i ne nazire se kraj nestašici. Rast plaća je užasan, ali u isto vrijeme postoje uska grla u radu. Troškovi poslovanja su previsoki. Kad se sve uzme u obzir, možda nije loše vrijeme za reći zbogom i sretno.