Subscribe
Promjena u europskom pristupu kontroli granica počinje davati opipljive rezultate. U prva četiri mjeseca 2026. godine, ilegalni prelasci na vanjskim granicama Europske unije pali su za 40% u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine, na nešto više od 28 500 detekcija. Brojke potječu iz preliminarnih podataka koje je objavio Frontex, Europska agencija za graničnu i obalnu stražu, a o kojima je u Italiji izvijestio i Corriere della Sera . To je jasna brojka, teško ju je odbaciti kao jednokratnu, a ona obuhvaća trend koji je politički prije nego što je statistički: kada Europa odluči da neće pasivno trpjeti migracijske tokove, već da će njima upravljati, rezultati slijede.
Pad se odnosi na neke od glavnih ruta prema kontinentu. Prema podacima Frontexa, središnje Sredozemlje ostaje jedna od najkorištenijih ruta, s oko 8500 prelazaka u prva četiri mjeseca godine, ali i dalje bilježi pad od 46%. Istočno Sredozemlje također je zabilježilo pad od 32%, s oko 8400 detekcija. Libija ostaje jedna od glavnih zemalja odlaska, dok su među najčešće otkrivanim nacionalnostima osobe iz Bangladeša, Somalije i Sudana.
Ove brojke govore preciznu priču: ilegalne migracije nisu neizbježne, niti su povijesna sudbina s kojom se treba nositi s rezignacijom. To je političko, diplomatsko i sigurnosno pitanje koje se može riješiti samo sveobuhvatnom strategijom. Godinama je Europom dominirala ideja da je kontrola granica gotovo nešto čega se treba sramiti, ustupak desnici, tabu koji se skriva iza apstraktnih formula. Međutim, danas se čini da se smjer promijenio. Pitanje više nije treba li braniti vanjske granice Unije, već kako to učiniti učinkovitije.
Unutar tog okvira, talijanski pristup pronalazi jasnu potvrdu. Od samog početka, Melonijeva vlada gradila je svoju migracijsku politiku na nekoliko čvrstih načela: borba protiv trgovaca ljudima, suradnja sa zemljama podrijetla i tranzita, jačanje vanjske dimenzije Europske unije i prelazak granice upravljanja u hitnim situacijama. Više ne pasivno rukovanje dolascima, već pokušaj djelovanja prije odlaska, upravo na mjestima gdje kriminalne mreže organiziraju trgovinu ljudima i pretvaraju očaj u profit.
Ovo je prava politička novost. Italija nije samo zatražila solidarnost od drugih država članica, kao što se često događalo u prošlosti. Nastojala je promijeniti europski program, potičući Bruxelles da migracije ne promatra samo kao pitanje unutarnje preraspodjele, već kao pitanje sigurnosti, suvereniteta i stabilnosti Sredozemlja. Ovaj pristup sada dobiva sve više prostora u europskoj raspravi, posebno o vraćanju, sporazumima s trećim zemljama i mogućnosti testiranja novih modela za obradu zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
Naravno, brojke ne dopuštaju trijumfalizam. Sredozemno more ostaje tragična ruta, a smrtni slučajevi na moru nastavili su se bilježiti u prvim mjesecima 2026. godine. Međutim, upravo zbog toga smanjenje nezakonitih odlazaka ne može se smatrati manjim razvojem događaja. Manji broj odlazaka također znači manje ljudi predanih trgovcima ljudima, manje putovanja nesigurnim brodovima, manje brodoloma i manje tragedija. Uistinu humanitarna politika nije ona koja intervenira tek kada je brod već na moru, već ona koja sprječava trgovce ljudima da ga uopće napune.
Ovdje postaje jasna razlika između dvije suprotstavljene vizije. S jedne strane su oni koji i dalje svaku mjeru ograničavanja smatraju moralnim kršenjem, ignorirajući činjenicu da nedostatak kontrole potiče kriminalno tržište odlazaka. S druge strane su oni koji tvrde da zakonitost i humanost nisu suprotstavljeni koncepti, već komplementarni. Obrana granica ne znači napuštanje prava na azil, niti znači zatvaranje očiju pred međunarodnim krizama. To znači razlikovati one koji imaju pravo na zaštitu od onih koji ulaze ilegalno, između regularne migracije i trgovine ljudima, između održivog prihvata i organiziranog kaosa.
U tom smislu, Frontexovi podaci potkrepljuju politički zaključak: Europa može smanjiti migracijski pritisak samo ako odabere politiku odgovornosti. Potrebni su čvrsti sporazumi sa sjevernoafričkim zemljama, ulaganja u zemlje podrijetla, brži postupci, učinkoviti povratci za one koji nemaju pravo ostati i istinska kontrola vanjskih granica. To je put koji je Italija pokušavala naznačiti posljednjih godina, često usred ideološkog otpora i pristranih kritika.
Sada, međutim, brojke govore same za sebe. Ilegalni prelasci padaju, glavne rute bilježe značajna smanjenja, a europska debata sve se više kreće prema načelu koje Rim dugo brani: migracije moraju biti regulirane, a ne trpljene. Čini se da je Europa za promjenu shvatila da obrana granica nije suverenistička opsesija, već osnovni uvjet za svaku ozbiljnu migracijsku politiku.
Izazov je sada konsolidirati ovaj rezultat. Pad u prvim mjesecima godine može ukazivati na trend, ali sam po sebi nije dovoljan za rješavanje strukturnog fenomena. Pravi test bit će sposobnost Europske unije da te brojke pretvori u stabilnu politiku: manje propagande, više kontrole; manje retorike, više suradnje; manje licemjerja, više odgovornosti. Ako se krene u ovom smjeru, 2026. bi mogla označiti ne samo smanjenje dolazaka, već i početak nove europske sezone migracija.