Subscribe
Prošli tjedan istekao je rok za prodaju Lukoila za rafineriju Petrotel u Ploieştiju. Zrak u naftnom srcu Rumunjske ispunjen je zabrinutošću i neizvjesnošću, ne samo za gospodarstvo, već i za više od 2000 radnika čija su radna mjesta sada ugrožena.
Ono što je nekad bila živahna industrijska četvrt sada je znak lošeg upravljanja, neaktivnosti vlade, pa čak i kako geopolitika može sputavati nacionalnu industriju. Međunarodne sankcije protiv ruskih naftnih tvrtki poput Lukoila i Rosnefta imale su posljedice diljem Europe. Prekinule su lance opskrbe i ostavile oko 50 tankera koji prevoze rusku sirovu naftu bez izlaza u europskim lukama.
U Rumunjskoj je utjecaj bio strašan: Petrotel Lukoil, koji posluje od 1998., više ne može pronaći sigurno mjesto za stajanje. Vlada neće izravno kupiti rafineriju zbog rastućeg međunarodnog pritiska. Mnogi ljudi to smatraju nesigurnim potezom koji bi zemlju mogao pretvoriti u “ekonomsko bure baruta”, prema riječima potpredsjednika AUR-a Mariusa Lulee. Neki dužnosnici vjeruju da bi državna intervencija mogla spasiti radna mjesta i osigurati da lokalna opskrba ne bude prekinuta zbog potražnje. Moguće je da vladajuća koalicija ipak vjeruje da je rizik od takve “nacionalizacije” puno veći od njezinih kratkoročnih koristi. Ističu činjenicu da postoje financijski rizici ogromnih razmjera i da bi politička nestabilnost sigurno pratila ovaj stav. To se razlikuje od drugih zemalja EU koje imaju više intervencionizma. Najviše pogođena ova rafinerija je skupina od 2000 radnika. Nisu sasvim sigurni što će se s njima sljedeće dogoditi dok se pregovori odugovlače, a nema ni jednog kupca na vidiku.
Vladini dužnosnici i sindikalni čelnici javno su progovorili o svojoj ljutnji. Ministarstvo gospodarstva daje malo ili nimalo ambicioznih obećanja, a to je opasna praznina u viziji. Rumunjski naftni sektor već se bori zbog infrastrukturnih problema i promjenjivih globalnih cijena nafte. Ova zbunjenost uzrokuje još veće probleme. Petrotel Lukoil je na kocki, što znači da bi zemlja mogla izgubiti značajan industrijski i energetski izvor proizvodnje. Zatvaranje rafinerije moglo bi rezultirati velikim brojem otpuštanja i manjim poreznim prihodima, kao i socijalnim pritiskom, za gradove poput Ploieştija.
U drugim dijelovima EU-a vlade su bile agresivnije. U Njemačkoj i Italiji, vlasti su privremeno preuzele kontrolu nad imovinom u ruskom vlasništvu, često u ime nacionalne sigurnosti, kako bi spriječile otvaranje radnih mjesta i protok energije dok se negdje drugdje ne pronađu stabilni kupci koji nisu iz Rusije. To su vrlo sporni, ali izvedivi načini koji ostavljaju prostor za stratešku promjenu.
Dva druga istočnoeuropska susjeda, Mađarska i Bugarska, zauzimaju uravnoteženiji stav. Razgovaraju s ruskim tvrtkama dok traže druge alternative, ponekad uz pomoć fondova EU. Razlika odražava koliko malo Rumunjska može postići, jer je zabrinutost zbog ruskog rizika ponekad sprječavala vladu da djeluje. Mnogi komentatori i bivši dužnosnici, uključujući bivšeg predsjednika Traiana Băsescua, inzistiraju na tome da je sadašnja vlada trebala dogovoriti dulje rokove s američkim Ministarstvom financija, čiji režim sankcija ima veliki utjecaj na ruske tvrtke u inozemstvu. Lukoilove rumunjske operacije bore se s ovim nedostatkom, njihov odgovor je spor, a nedostaje im strateška vizija. Čini se sve težim da se iz toga izvuku. Neki smatraju da ovi izbori ukazuju na to da vlada kolektivno nije zaštitila ključne sektore od šokova izvana. Umjesto da koriste pravila i znanje EU kao vodič, kreatori politike donijeli su odluku da izbjegnu rizik umjesto da se oslanjaju na propise i znanje EU. Nekima to zvuči kao mudra odluka, ali ne čini puno da bi spasila zemlju od stvarne ekonomske štete.
Kritičari s desnice tvrde da naftna industrija može izbjeći katastrofu samo ako su njezine politike transparentne i rigorozne te se temelje na pažljivom pregovaranju, a ne na pustim željama. Vlada se suočava s pritiskom da “nacionalizira” veliku, problematičnu imovinu, no ima još jedan imperativ: zaštititi radna mjesta i brinuti se za zajednice koje su pogođene. Europsko iskustvo dokazuje put: kratkotrajno zaštititi industriju, žestoko se cjenkati i tražiti opcije za izlazak koje uravnotežuju rizik s lokalnim potrebama.
Rumunjska mora učiti iz ovih pogrešaka prije nego što izgubi svoju najvažniju naftnu imovinu, ne samo zbog sankcija, već i zato što se vlada ne može odlučiti.