Subscribe
Godina 2024. zatekla je Europsku uniju duboko podijeljenu oko rata u Pojasu Gaze i kolateralnog sukoba u Crvenom moru, nesposobnu ispuniti svoja obećanja o vojnoj potpori Ukrajini, boreći se s energetskom krizom koju tek treba riješiti i pritiskom ispuniti vlastite klimatske ciljeve. Svemu tome pridodaje se uspon krajnje desnice koja iskorištava društvene napetosti diljem kontinenta, a s druge strane bare prijeti opasnost od povratka na vlast Donalda Trumpa koji bi mogao ostvariti svoje prijetnje istupanjem iz NATO-a.
Očito neravnoj vožnji pridonose neslaganja između čelnika EU-a o pitanjima koja zahtijevaju čvrste odluke i trenutnu, pravovremenu akciju. Neki se pitaju ima li EU doista dugoročnu viziju. Čini se da je odgovor ‘ne’. Strahujući da bi se Donald Trump mogao ponovno postaviti u Bijelu kuću, a Europa, koja se u prošlosti protivila konceptu europske strateške autonomije koju je pokušao nametnuti čelnik Elizejske palače Emmanuel Macron, iritirana što Francuska želi preuzeti sve veću ulogu u koordinirajući europsku sigurnost, sada predlaže stvaranje nuklearnog štita za zaštitu kontinenta u slučaju otkazivanja američkih nuklearnih bojevih glava. U cijelom tom kontekstu ponovno se postavlja pitanje, posljednjih godina zaobiđeno, treba li neka od velikih zapadnih sila preuzeti glavnu riječ, a najprirodnija opcija bila bi Njemačka, najveće europsko gospodarstvo. No još više nego bivša kancelarka Angela Merkel, koja bi se prije nekoliko godina vidjela na ovoj poziciji, njezin nasljednik Olaf Scholz još više oklijeva preuzeti takvu ulogu.
Sukob u Gazi koji vidno dijeli EU i kako je Macron skrenuo sa zajedničke linije
Nikada u svojoj povijesti EU nije bila toliko podijeljena kao oko pitanja Bliskog istoka. Dok je jedna strana željela inzistirati na pravu Izraela da se brani, druga je htjela naglasiti važnost humanitarne krize u Pojasu Gaze. Odmah nakon napada Hamasa 7. listopada, povjerenik za susjedstvo i proširenje Oliver Varhelyi najavio je obustavu financijske potpore UN-ovoj agenciji za palestinske izbjeglice (UNRWA). No izjava je sutradan odbijena jer Varhelyi nije konzultirao ni s kim, čak ni s kolegama u komisiji, a kamoli državama članicama koje imaju zadnju riječ u vanjskoj politici. Ili bi takva odluka, u kontekstu u kojem je EU glavni donator proračuna UNRWA-e, imala goleme, katastrofalne posljedice za situaciju palestinskih izbjeglica, koje bez potpore ove agencije ne bi imale drugu opciju nego migrirati. Na kraju su šefovi država donijeli odluku – na opće zadovoljstvo – priznali su pravo Izraelu da se brani, ali nisu obustavili financiranje, već su samo najavili preispitivanje mehanizma potpore. I to nakon što ga je Komisija već utrostručila.
A Babilon oko te teme nije gotov. Nakon što je EU zazirala od poziva na primirje između Izraela i Hamasa, predsjednik Macron se savio u kut i pozvao upravo na to, kratke stanke nakon kojih je uslijedilo trajno primirje. Razlog: terorističku organizaciju Hamas nije moguće uništiti jednom zauvijek, kako to Izrael predlaže, a i da jest, rat bi trajao deset godina. Iako je izjava bila šokantna – nitko službeno nije doveo u pitanje ovaj cilj – Macronovi prijedlozi nisu imali odjeka. Ipak, treba napomenuti da su neke zemlje, poput Belgije i Španjolske, pokazale više simpatija prema palestinskoj stvari nego, primjerice, Njemačka.
O krizi na Crvenom moru i težnjama Europe kao glavnog neuključenog globalnog igrača
Crveno more postalo je, odmah nakon izbijanja sukoba u Gazi, poprište borbi između militanata druge terorističke organizacije, Hutija, i svega što se u tim vodama kreće. SAD je naveo prijetnje svjetskoj trgovini i slobodnoj plovidbi i uzvratio operacijom pod nazivom Prosperity Guardian. Njima se pridružila Britanija. EU tek treba donijeti odluku, ali planira vlastitu operaciju. I ovdje su reakcije država članica bile različite. Nizozemska je ponudila praktičnu pomoć, Njemačka – podršku u pisanoj izjavi, Belgija je ponudila slanje fregate. Francuska, Španjolska i Italija su se povukle. Odgodu donošenja odluke u Bruxellesu tim je teže razumjeti s obzirom na to da EU ima vrlo važan udio u Crvenom moru: oko 40% trgovine s Bliskim istokom i Azijom odvija se kroz Sueski tjesnac.
Europski čelnici strahuju da se Rusija neće zaustaviti na Ukrajini, ali je ne podržavaju dovoljno
Čini se da Rusija polako osvaja prostor u Ukrajini, a vlada u Kijevu je očajna jer joj ponestaje streljiva, a državna blagajna prazna. Predsjednik Volodimir Zelenski sada više nego ikad računa na povećanu potporu iz Europe, budući da je ona s druge strane Atlantika u posljednje vrijeme znatno smanjena. Ali europske zemlje – posebice Njemačka, koja je pružila najviše pomoći Ukrajini nakon SAD-a – su se umorile. Kancelar Scholz istaknuo je da pomoć Ukrajini ne može ovisiti samo o Njemačkoj i pozvao više zemalja da igraju aktivnu ulogu u pružanju te pomoći. Ovo se događa u trenutku kada je EU uspjela isporučiti tek nešto više od 50% streljiva koje je Ukrajini obećala prošle godine, a “fali” joj oko 500.000 granata. Industrija oružja naporno radi na povećanju svojih proizvodnih kapaciteta, ali velik dio streljiva koji će biti proizveden 2024. bit će izvezen u treće zemlje i neće stići do Ukrajine, citira AFP izjavu visokog dužnosnika u Bruxellesu. Što se tiče novca obećanog Ukrajini, to je konačno riješeno nakon što su mjesecima šefovi država EU čekali da se čelnik Budimpešte Viktor Orban, obilježen kao moskovski “trojanski konj unutar EU”, urazumi i glasa za obećanih 50 eura. milijarde potpore. Novoimenovani slovački premijer Robert Fico nakratko se pridružio Orbanu u dovođenju u pitanje pristanka zemlje da nastavi podržavati Ukrajinu, ali je na kraju odustao od svog protivljenja. I dopustio je slovačkoj industriji oružja izvoz u Ukrajinu. Kako su europski čelnici na kraju uspjeli prevariti Viktora Orbana da glasa, znaju samo oni, ali bitno je da je na kraju, u Vijeću EU, stvar riješena. Nije samo Ukrajina ta koja treba mir. U scenariju u kojem se rat oduži ili Rusija pobijedi, on se neće zaustaviti u Ukrajini, kažu vojni analitičari.
Europski nuklearni štit bez bojevih glava i kako Njemačka zbog straha od Trumpa prihvaća Macronove planove
Bez NATO-a, bez zajedničke obrane (pa čak i vlastite vojske – većina ih se zemalja odrekla posljednjih desetljeća) – obrana granica od ruske invazije u ovom trenutku ne dolazi u obzir. Tema stvaranja ‘vojske EU’, o kojoj se raspravljalo zadnjih 10-15 godina, zaobiđena je uz izliku da zemlje imaju isključive obrambene ovlasti koje ne žele prepustiti Bruxellesu. Čak i da se otvorila ozbiljna rasprava, rasprave i postupci trajali bi više od desetljeća i pol. Daleko od toga da je pridobio podršku, Macron je ignoriran, pa čak i kritiziran zbog svog plana za “stratešku autonomiju” i vojni suverenitet EU koji se tumači kao namjera da se okonča američka vojna prisutnost i dominacija u Europi. Strahujući od Trumpova povratka na čelo, Njemačka – koja se oštro protivila takvim planovima – iznijela je prijedlog stvaranja nuklearnog kišobrana za zaštitu Europe. Samo dvije zemlje u Europi imaju nuklearno oružje, a samo je jedna u EU: Britanija i Francuska. Priznajući da nema vremena za dugoročne planove, njemački političar Manfred Weber priznao je da bi trebalo preispitati Macronove planove. Rekao je da je vrijeme da se internacionalizira “force frappe”, naziv pod kojim je poznata trijada francuskih zračnih, kopnenih i pomorskih nuklearnih snaga, te da treba ponovno otvoriti dijalog “s prijateljima” u Velikoj Britaniji.
Kako EU može prevladati sve te probleme? Potrebna je vizija, ali to može pružiti samo snažno vodstvo.