fbpx

Kraj Timmermansove ere

Politika - 4 rujna, 2023

Izvršni potpredsjednik Europske komisije i voditelj europskog zelenog plana Frans Timmermans podnio je ostavku kako bi se kandidirao za sljedeće opće elecete koje će se održati u Nizozemskoj u studenome sljedeće godine.

Stoga je Timmermans u proteklih nekoliko dana kolovoza 2023. obavijestio predsjednicu Komisije Ursulu von der Leyen o svojoj odluci da želi napustiti svoju ulogu.

Tom je prigodom predsjednica Komisije izrazila svu zahvalnost i zahvalnost timmermansovom radu tijekom njegova dugogodišnjeg mandata na mjestu člana Komisije. Izjavila je na sljedeći način: “Zahvaljujem Fransu Timmermansu na njegovom strastvenom i neumornom radu na ostvarivanju europskog zelenog plana. Bio je ključni član mog kolegija povjerenika. Zahvaljujući njegovu izvrsnom doprinosu i snažnom osobnom angažmanu učinili smo velike korake prema ispunjavanju ciljeva EU-a da postane prvi klimatski neutralan kontinent i prema podizanju razina klimatskih ambicija na globalnoj razini. Doprinos Fransa Timmermansa radu Komisije i europskom projektu nadilazi europski zeleni plan. Pridonio je oblikovanju mnogih inicijativa Komisije u pravom kolegijalnom stilu.”

Timmermans odlazi s dužnosti deset mjeseci prije isteka mandata. Bivši povjerenik bio je i prvi potpredsjednik Europske komisije u razdoblju 2014. – 2019., odgovoran za bolju regulativu, međuinstitucijske odnose, vladavinu prava i Povelju o temeljnim pravima, prije nego što je preuzeo odgovornost za europski zeleni plan u tekućem mandatu Europske komisije. U toj je ulozi koordinirao ambiciozan zakonodavni program Europske komisije kako bi Europa postala prvi klimatski neutralan kontinent do 2050. te je predstavljao EU u međunarodnim pregovorima o klimatskim promjenama. Koordinirao je i rad Europske komisije na strategiji EU-a za biološku raznolikost, budućnost s nultom stopom onečišćenja i kružno gospodarstvo.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dodijelila je ulogu izvršne potpredsjednice za europski zeleni plan potpredsjedniku Marošu Šefčoviču. Također je odlučila privremeno dodijeliti resornu odgovornost za klimatsku politiku potpredsjedniku Šefčoviču do imenovanja novog člana Komisije nizozemskog državljanstva. Maroš Šefčovič član je Stranke socijalista i demokrata i ima desetogodišnje iskustvo u Europskoj komisiji. Od 2014. obnaša dužnost potpredsjednika za energetsku uniju. Nadalje, u razdoblju od 2010. do 2014. bio je potpredsjednik Europske komisije za međuinstitucijske odnose i upravu te je od 2009. kratko bio povjerenik za obrazovanje, osposobljavanje, kulturu i mlade. Šefčovič je bivši slovački diplomat, koji je služio u Zimbabveu u Kanadi i slovački veleposlanik u Izraelu (1999.-2002.). Bio je i stalni predstavnik Slovačke Republike pri Europskoj uniji (2004.-2009.).

Šefčovič, dakle, ovih dana preuzima tu vrlo važnu ulogu unutar Europske unije, postavši voditelj europske klimatske politike u jednom od svojih najsloženijih povijesnih trenutaka.

Zapravo, upravo u ovom posljednjem razdoblju politika zaštite okoliša poprimila je sve pucajuću središnju ulogu u javnoj raspravi, stvarajući jaz između klimatskih ekstremista, koji bi željeli hitnu i naglu tranziciju, a umjesto toga krilo sastavljeno od pristaša opreznije zelene tranzicije, koja uzima u obzir sve varijable društva, kako bi se postigla tranzicija koja je i okolišno i socijalno održiva.

Frans Timmermans smatra se ocem Zelenog plana. U tom smislu, tijekom svog mandata, uvijek je naglašavao gotovo opsesivnu potrebu da se što prije napravi ekološka i ekološka tranzicija. Europska komisija pod njegovim vodstvom željela je nametnuti nerealne ekološke ciljeve. Zapravo, opći je cilj poznatog europskog zelenog plana postići nultu neto stopu novih emisija do 2050. To je ambiciozan cilj koji bi, ako se ostvari, Europu mogao učiniti prvim kontinentom s nultom stopom emisija na svijetu.

Da bi se sve to postiglo, iznesene su brojne mjere, od kojih su neke vrlo drastične, ponovno pod Timmermansovim snažnim pritiskom.

Jedan od primjera je direktiva o zelenim kućama kako bi se promicao plan obnove i izgradnje kuća koje mogu smanjiti potrošnju energije i emisije. Ponovno, takozvani industrijski zeleni plan, koji je usmjeren na industrijski sektor i čiji je cilj ojačati konkurentnost europske industrije s nultom neto stopom neto stopa i ubrzati prijelaz na klimatsku neutralnost stvaranjem povoljnijeg okruženja za povećanje proizvodnih kapaciteta EU-a za tehnologije i proizvode s nultom neto stopom neto stope.

Naposljetku, središnji je i cilj, sadržan u općem europskom zelenom planu, postići smanjenje emisija stakleničkih plinova za najmanje 55 posto do 2030. ili u vremenskom okviru kraćem od deset godina.

To su samo neki od prijedloga koje je Komisija do sada iznijela, a time i Timmermans.

Rješenja, međutim, koja ne stvaraju nekoliko problema za građane i poduzeća Europske unije. Zapravo, pri postizanju tih ciljeva nametnutih iz vrha europskih institucija, težina posljedica koje bi te promjene proizvele na cjelokupno europsko građanstvo uopće nije riješena, s obzirom na to da se ti rezultati žele postići trajno u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Nametanje direktive o kućama znači prisiljavanje građana da se suoče s pretjeranim troškovima obnove ili obnove svojih domova, baš kao što bi se razumno moglo očekivati da će prisiliti industrije da drastično smanje emisije odabirom drugih načina rada dovesti do zatvaranja poduzeća i, posljedično, gubitka radnih mjesta za milijune ljudi koji rade u industrijskom sektoru. Sve te dramatične posljedice uopće nisu procijenjene, želeći nametnuti klimatski prioritet političkom i društvenom prioritetu.

Međutim, danas je u Europi prilično raširena potpora sporijem i postupnijem putu prema ekološkom ekosustavu koji je održiv u svakom pogledu. Upravo je to stajalište europskih desnih stranaka, koje bi, nadamo se, posebno s predstojećim izborima, politike EU-a učinile odgovornijima i zdravorazumskijima.

Stoga bismo s pravom mogli reći da Timmermansova ostavka nipošto nije poraz ili gubitak za postizanje zelene Europe, već bi to mogao biti prvi korak u promjeni mjera koje treba poduzeti u pitanjima okoliša.

I tako bi izlazak s pozornice takozvanog oca europskog zelenog plana mogao donijeti stvarnu promjenu u europskom programu zaštite okoliša u bliskoj budućnosti. Dnevni red koji se više ne bi trebao donositi u prisilnim fazama, glasnogovornici ekstremističkog i iracionalnog ekologizma.

Ključna riječ morat će biti pragmatizam. Sve to stoga znači da se kreće prema stvaranju Europe s nultim učinkom, ali postupnim procesom koji ne uništava spokoj i gospodarsku stabilnost milijuna građana i poduzeća. S druge strane, ništa dobro ne može proizaći iz nečega što je učinjeno odjednom. A to je još istinitije kada je riječ o pitanjima koja uključuju više strana i više interesa. Okoliš i njegova zaštita i obrana i dalje su prioritet europskog političkog programa. No, da bismo došli do istinski zelene i održive Europe, ključno je da razmišljamo i o svima onima koji su dio nje.

Predstojeći izbori za Europski parlament 2024. jasno će pokazati može li se vjetar promijeniti, gurajući se udesno kao što se već dogodilo u mnogim državama članicama EU-a, te će možda konačno postojati šansa za postizanje izvrsnih klimatskih ishoda, postupno i bez ikakvih patnji za građane i za europsku konkurentnost.