Pompozno isticanje vrlina Ujedinjenih naroda šteti ugledu Irske

Svakog rujna, kada se Opća skupština Ujedinjenih naroda sastane kako bi čula govore svjetskih čelnika, trenutni premijer to koristi kao priliku da se istakne na globalnoj sceni na način na koji to mogu samo irski političari. Premijer Michael Martin stao je pred Opću skupštinu 24. rujna kako bi nam rekao da je svijet iznevjerio Palestinu, dok je njegova domovina dosegla rekordnu brojku beskućnika od 17.885 ljudi, od kojih je 5.830 djece.

Ironija vođe koji kritizira svijet dok se njegova vlastita zemlja suočava s mnoštvom problema koje je dužan riješiti, a ostaju neriješeni, zapanjujuća je. Zbog toga se posjet irske vlade Ujedinjenim narodima mora smatrati ničim drugim nego taštim projektom. Uz premijera, Općoj skupštini bili su prisutni ministrica vanjskih poslova Helen McEntee, ministrica za klimu Daragh O’Brien, mlađi ministar Neale Richmond i mlađi ministar Timmy Dooley.

Irski prioriteti za ovaj tjedan sastanaka „na visokoj razini“ od kojih ne možemo očekivati ​​ništa, bili su predvidljivi odabiri iz govora irske vlade. Multilateralizam, klimatske promjene, Palestina, reforma UN-a, umjetna inteligencija, humanitarne krize i kampanja za mjesto u Vijeće UN-a za ljudska prava od 2027. do 2029. Ali ništa od ovoga ni na koji način nije relevantno za sve veće probleme troškova života s kojima se suočavamo kod kuće. Irskoj javnosti se rutinski govori da vlada ne može osigurati potrebe svih građana. Međutim, to načelo štedljivosti svake godine nestaje jer irski političari hodočaste u New York s idealističkim popisom za kupovinu globalnih problema u ruci.

Irska se suočava s nesretnim spletom okolnosti u kojima se ovi sveti idoli irskih liberalnih političara učinkovito koriste kao govornice za njihova osobna uvjerenja, a ne za nacionalne interese države. Uz sve lošiju diplomatsku sliku Irske u očima zemalja diljem svijeta, postoji ozbiljna i aktivna šteta koju državi nanose upravo pojedinci zaduženi za njezino vođenje.

Unatoč neprestanoj vrlini koju Taoiseach Martin pokazuje u globalnim sukobima od Ukrajine do Palestine, njegovi komentari su karakteristično bezoblični, bez težine ili značenja. Zapravo, The Irish Times je primijetio da izjave irskih čelnika na prethodnim Općim skupštinama UN-a nisu dale opipljive rezultate usred UN-ove „krize relevantnosti“. Kada jedan od najliberalnijih i najlijevije orijentiranih listova u zemlji dovede u pitanje vrijednost ovog godišnjeg rituala, Taoiseach bi trebao obratiti pozornost na to kamo se pomaknulo javno mnijenje.

Pa ipak, premijer je i dalje rekao Skupštini da je Irska odlučno predana međunarodnoj suradnji. To se događa usred vlastitog potkopavanja irske predanosti multilateralnim strukturama od strane same irske vlade, dok Martin pokušava odvojiti inozemno raspoređivanje irskih obrambenih snaga od ovlasti Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Navodeći Ameriku, Kinu i Rusiju kao problematične korisnike veta koji bi mogli ometati raspoređivanje irskih trupa u mirovnim misijama, Dublin se čini nesvjestan političkog licemjerja i nediplomatske prirode svoje politike.

Irska vlada nije poznata po svojoj političkoj ili analitičkoj dubini u donošenju odluka. Stoga ne čudi da je premijer čvrsto držao svoju govornicu kako bi signalizirao vrlinu u dvorani institucije čiji je vlastiti glavni tajnik António Guterres upozorio na lica “neizbježni financijski kolaps” jer države članice nisu platile svoje članarine. Njegov najveći financijer, vlada Sjedinjenih Država, sada je mišljenja da je financiranje UN-a rasipanje američkih poreznih dolara. Irska možda intervenira kako bi popunila praznine tamo gdje je financiranje USAID-a ukinuto, ali za financiranje Ujedinjenih naroda, irski kapacitet potrošnje neće moći ništa popraviti.

Upravo je ovdje zaslijepljenost irskih političara toliko štetna za ugled zemlje. Ako se Irska smatra zemljom koja je institucionalno lojalna organizacijama koje su podvrgnute uskraćivanju financiranja i neučinkovitim organizacijama, jedini zaključak koji se može izvesti jest da je to zato što se i sama zemlja upravlja na isti način. Iako institucionalna lojalnost može biti vrlina, irska pogreška je njezina predana opsesija institucijom koja ne može ispuniti vlastite obveze, ne može provoditi svoje rezolucije i nakon tri kruga glasovanja nema jasnog favorita za sljedećeg glavnog tajnika.

Sastanak premijera s gradonačelnikom New Yorka Zohranom Mamdanijem dodatno pokazuje da je prava svrha ovog službenog vladinog putovanja zapravo bila politička pompom cijelo vrijeme. Prema The Irish Timesu , dvojica ljevičarskih političara organizirali su bingo, zajedno se vozili vlakom i dali gradonačelniku vremena da pred kamerom da nejasne izjave u prilog irskom jedinstvu samo tjedan dana nakon izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa o podršci ujedinjenju.

Premijer, možda tražeći političke bodove, odlučio se uplesti u spor između gradonačelnika i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Netanyahu je optuženik Mamdani je podržavao Hamas i optužio Mamdanija i krajnje lijevo krilo Demokratske stranke čiji je član za antisemitizam. Zagovor premijera poziv Zahtjev Netanyahuu da „poštuje njegov mandat i da ga ne nastoji potkopavati“ nebitan je za prorogative irske vanjske politike i nacionalne interese zemlje. Ipak, predvidljivo, premijer je odlučio gubiti vrijeme obećavajući podršku stranim političkim osobama.

Bez obzira na nečije mišljenje o politici New Yorka i gradonačelniku Mamdaniju, irski šef vlade nema pravo suditi u općinskoj kontroverzi. Intervenciju je još teže opravdati s obzirom na to da se dogodila više od tjedan dana nakon što je Taoiseach ugostio predsjednika Donalda Trumpa u Dublinu. Irska ekonomska izloženost Sjedinjenim Državama je značajna. Nepotrebni javni komentari o američkoj politici nose potencijalni rizik, a irski radnici, a ne irski ministri, najviše će izgubiti od bilo kakvih posljedica.

Na kraju krajeva, suština koja stoji iza irskog pokazivanja političkih vrlina u UN-u malo košta, a taštim političarima donosi priliku da izmame pljesak u međunarodnoj dvorani kako bi pomilovali svoj ego. Izgradnja kuća, reforma arhaičnog sustava građevinskih dozvola i suočavanje s korupcijom kod kuće skupi su, spori i često politički opasni. Stoga bi to trebalo smatrati prirodnim razvojem događaja da irski čelnici odlučuju izraziti svoje ambicije za svijet, a ne za vlastitu zemlju.

Kad bi irski čelnici ozbiljno shvatili vanjsku politiku svoje zemlje, počeli bi sa zaštitom irskih nacionalnih interesa, priznajući savjesnost s kojom male države moraju provoditi svoje diplomatske operacije. Irska vlada trebala bi trezveno procijeniti forume koji daju rezultate i one koji su samo globalne čavrljaonice. Vrijeme visokih vladinih dužnosnika trebalo bi biti vrijedno i posvećeno interesima države. Korištenje za komuniciranje sebičnih monologa kao službene državne politike predstavlja grubo kršenje pravila na najvišoj razini. Irska bi trebala tražiti ono što može isporučiti, ozbiljne opipljive razlike koje zemlja može napraviti fizičkim djelovanjem u stvarnom svijetu. Cerebralni, ali efikasni grandiozni govori koji hvale svijet kao zao i proglašavaju Irsku moralnom spasiteljicom moraju prestati ako irski dužnosnici žele da ih njihovi strani kolege shvate ozbiljno.

Premijer je rekao Općoj skupštini UN-a da kada se sazna puna istina o Gazi, “nitko neće moći reći da nije znao.” Isto vrijedi i za Martinov katastrofalan mandat premijera u domovini, gdje beskućništvo i dalje raste pod lijenim nadzorom njegove vlade.