fbpx

Silvio nije luđi od nas ostalih

Politika - 2 listopada, 2021

Birači bi trebali odlučiti tko se može kandidirati, a ne suci ili psihijatri…

U srpnju 1940., mjesec dana nakon što je sovjetska Crvena armija okupirala Estoniju, predsjednik države, Konstantin Päts, uhićen je i prvo deportiran u Ufu u Baškiru, ali je zatim neko vrijeme bio zatvoren u Butyrki sve dok nije bio zatvoren u jednoj duševnoj bolnici za drugom. u Sovjetskom Savezu, gdje je njegovo prisilno ‘liječenje’ opravdano njegovim ‘upornim tvrdnjom da je predsjednik Estonije’. Päts je umro s gotovo 82 godine 1956., još uvijek zatočen. Sjetio sam se ove tragične priče kada sam jučer u živahnom internetskom časopisu Unherd pročitao da su suci u Milanu u rujnu ove godine naredili bivšem talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju da se podvrgne psihijatrijskom pregledu od strane liječnika po njihovom izboru. Protiv Berlusconija se vodi postupak u kojem kaže da je nekim mladim djevojkama davao darove iz velikodušnosti, a tereti ga da im je platio za seks. Naredba sudaca koju je Berlusconi odbio postupiti naširoko je kritizirana u Italiji, čak i od strane lijevih komentatora. Jedan od njih, Piero Sansonetti, kaže da Italija nije demokracija, već ‘pravosudna diktatura’. Piše da je cilj odluke spriječiti Berlusconija da sljedećeg siječnja bude izabran za predsjednika Italije i da se nastani u Quirinaleu, predsjedničkoj palači u Rimu: ‘Suci su si rekli: psihijatrijskim pregledom blokiramo sve. Ili on to ne prihvaća, a onda dobivamo suđenje, ili on to prihvaća, proglasit ćemo ga ludim i njegov san o Quirinaleu je mrtav.’ Slažem se sa Sansonettijem da je ovo nečuveno. U demokraciji, u normalnim okolnostima, birači, a ne liječnici ili suci, trebali bi odlučivati tko je sposoban za tu funkciju. Ponajmanje bi takvi stručnjaci trebali pokušati diskvalificirati političare pod izlikom ludila.

Čudan slučaj Jonasa Jonssona iz Hrifle

Može biti iznenađenje da smo na Islandu imali prilično sličan slučaj u veljači 1930. godine. Tri godine ranije formirana je manjinska vlada naprednjaka iz ruralnih područja uz potporu socijaldemokrata, koja je zamijenila konzervativnu vladu. Jedan od trojice ministara, Jonas Jonsson iz Hrifle, ministar pravosuđa, zdravstva i obrazovanja, bio je snažan lik koji je želio preuzeti ono što je smatrao establišmentom, starom mrežom koja je dosad vladala zemljom. Naredio je nekoliko istraga protiv desničarskih dužnosnika, a zatim je neke od njih optužio; na radna mjesta u upravi postavljao je gotovo isključivo ljevičare; i vodio je žestoku kampanju u govorima i novinskim člancima protiv konzervativaca (koji su, kako im je običaj, nažalost, bili previše uplašeni da bi se borili i predebeli da bi pobjegli). Jonsson se ubrzo upleo u spor s Islandskim liječničkim savezom koji je želio kontrolirati termine u zdravstvenom sektoru. Kad je on kao ministar zdravstva više puta odbijao njihove savjete, zadržavajući agresivan i gotovo grozničav način, neki su liječnici počeli sumnjati da je lud. Dana 19. veljače 1930., psihijatar u bolnici za duševne bolesti u Reykjaviku, Helgi Tomasson, posjetio ga je i rekao njemu i njegovoj supruzi da se čini da je nešto abnormalno u njegovom ponašanju i da bi možda trebao potražiti liječničku pomoć. Ranije se Tomasson sastao s nekoliko drugih zabrinutih liječnika kako bi razgovarali o tome.

Jonsson je smatrao, ne bezrazložno, da je ovo početak pokušaja da se on zatvori u ludnicu ili, kako je sam rekao, živ zakopan. Njegov odgovor stigao je 26. veljače u dugom, ali trezveno napisanom novinskom članku pod naslovom ‘Velika bomba’ gdje je tvrdio da je ovo samo još jedan politički napad na njega. Članak je bio senzacija, a Jonsson je stekao mnogo simpatija jer su mnogi mislili da su liječnici otišli predaleko. Jonsson je možda bio ratoboran i uzbuđen, ali nije bio ljut. U travnju Jonsson je otpustio Tomassona i također ga pokušao spriječiti da dobije posao u drugim nordijskim zemljama. Međutim, 1932. Jonsson je morao podnijeti ostavku, a konzervativni ministar vlade ponovno je imenovao Tomassona na njegovu staru poziciju u duševnoj bolnici u Reykjaviku. Jonsson više nije bio ministar u vladi, iako je ostao prilično utjecajan u islandskoj politici neko vrijeme, postavši snažan antikomunist. Mislim da su vjerojatno Tomasson i ostali liječnici djelovali u dobroj namjeri, ali su pokazali nevjerojatnu profesionalnu aroganciju, pa čak i zlouporabu položaja. Birači, a ne psihijatri, trebali bi odlučiti tko se može kandidirati.

Još čudniji slučaj Earla K. Longa

Jonas Jonsson iz Hrifle nikada nije stigao do smiješne farme. Ali i guverner Earl K. Long iz Louisiane. Bio je mlađi brat Hueyja P. Longa, populističkog demokrata koji je bio moćna figura u politici Louisiane do svog ubojstva 1935. godine. Huey kojeg su neki vidjeli kao prototip američkog diktatora inspirirao je dva poznata romana, To se ne može dogoditi ovdje Sinclair Lewisa i Svi kraljevi ljudi Roberta Penna Warrena. Earl nije bio ništa manje šarolik od svog starijeg brata. Okorjeli političar, sposoban udvarati biračima i dijeliti usluge, jednom je rekao svojim suparnicima: ‘Dok oni ostali spavaju, ja politikantim.’ Earl K. Long dva puta je biran za guvernera Louisiane na četverogodišnji mandat, 1948. i 1956. godine. Tijekom svog drugog gubernatorskog mandata posvađao se sa suprugom Blanche jer je imao aferu sa striptizetom Blazeom Starrom (koji je bio skoro četrdeset godina mlađi od njega). Također je prekomjerno pio i vikao na svoje protivnike na sastancima. Njegova supruga poduzela je neobičan korak, u suradnji s Louisianinim direktorom bolnica Jessejem Bankstonom, da je Long zatvoren u duševnu bolnicu, ali je to htjela učiniti izvan svoje države u kojoj nije mogao koristiti svoje gubernatorske ovlasti.

Dana 30. svibnja 1959. guverner je vezan u kolicima i prebačen u bolnicu za duševne bolesti u Galvestonu u Teksasu. Liječnicima je rečeno da je Long pristao na prijem, ali su ubrzo saznali suprotno. Long je uspio postići kompromis sa suprugom da će se dobrovoljno vratiti u Louisianu i ući u duševnu bolnicu u New Orleansu. Pošto je tamo proveo samo jedan dan, otišao je, rekavši supruzi da je samo obećao da će tamo ići, ne navodeći koliko dugo. Njegova supruga je međutim nagovorila suca da potpiše papire kojima je Long bio zatvoren u mentalnoj bolnici u Mandevilleu u Louisiani, u koju su ga odvukli, vrišteći i psujući. Ali ovo je bila državna institucija, a Long je još uvijek bio guverner. Iz svoje bolničke sobe uspio je sazvati sastanak Državnog bolničkog odbora i dati otkaz Bankstonu. Novi ravnatelj bolnica u Louisiani odmah je otpustio ravnatelja bolnice u Mandevilleu, a novi ravnatelj pustio je Longa. Ovaj put sudac je odbio potpisati papire o zatočenju, a 26. lipnja 1959. Long je iz sudnice izvukao slobodnog čovjeka. Ova afera nije utjecala na njegovu popularnost, pa se 1960. bez protivljenja kandidirao za mjesto u Zastupničkom domu američkog Kongresa, ali je umro od srčanog udara prije izbora. Opet, čini mi se, kao i biračima u Louisiani, da je Longovo zatvaranje bila zloporaba položaja.

Izvanredna postignuća

Srećom, ne živimo u totalitarizmu kako se Silvio Berlusconi ne bi tretirao kao Konstantin Päts. Milanski suci možda imaju želju, ali im nedostaje sposobnost vezati Berlusconija u kolicima. Naravno da nije ljut, iako sigurno ima sposobnost da neke ljude naljuti na sebe. On je čovjek izvanrednih postignuća, kako u zarađivanju novca za sebe tako i u spašavanju Italije od komunizma u ključnom trenutku 1993.-1994. kada se stari politički sustav zemlje raspao. Ponudio bih samo dvije ozbiljne kritike njemu kao talijanskom političkom vođi: trebao je učiniti više kako za obuzdavanje monopolske moći radničkih sindikata tako i za održivost mirovinskih fondova. Unatoč tome, on bi itekako zaslužio postati predsjednik Italije. Imao sam priliku jednom ozbiljno razgovarati s Berlusconijem, na malom ručku koji mu je u čast priredio islandski premijer David Oddsson u Thingvelliru u proljeće 2002. godine. Nastupio je kao veseo, ugodan, šarmantan čovjek, očito navikao biti u središtu pozornosti, a ni tome nije nesklon. Kratko smo razgovarali o njegovom sunarodnjaku Machiavelliju, a Berlusconi je ljubazno potpisao moj primjerak svog izdanja na talijanskom Machiavellijevu Il principe . Razgovarali smo i o talijanskoj politici i pitao sam ga zašto je ugledni novinar Indro Montanelli bio tako neprijateljski raspoložen prema njemu, jer se uglavnom slaže s našim zajedničkim idejama i politikama. To sam pratio tijekom svoja dva rada kao gostujući profesor u Italiji. ‘Oh, on jednostavno ne voli da netko drugi zauzima središnju ulogu na pozornici, kao što sam ja došao učiniti’, rekao je Berlusconi i nasmijao se. Bojim se da se to odnosi i na neke druge, uključujući i ne tako velike milanske inkvizitore. Za razliku od mnogih drugih političara, Berlusconi nije ispod zavisti.

The text was translated by an automatic system