Svi pričaju o rastu

Čini se da će europski gospodarski rast postati istaknuta tema političke rasprave u nadolazećim godinama.

Moglo bi se pomisliti da bismo uvijek trebali raspravljati o gospodarskom rastu. U određenom smislu, možda ćemo uvijek raspravljati. Ali ne može se poreći da smo u posljednjem desetljeću više raspravljali o zelenoj tranziciji i klimatskim ciljevima nego o čistom rastu.

Naravno, dugoročno nije bilo održivo zanemariti rast. Jer iako EU mora dati svoj doprinos u potrebnom smanjenju emisija ugljičnog dioksida, EU, i Europa općenito, također moraju ostati ekonomski jaki. Naravno, moguće je do određene mjere kombinirati oba cilja. Rast se uvelike može postići razvojem nove ekološki prihvatljive tehnologije. Ali možda još nismo sasvim tamo. Ne možemo se oslanjati isključivo na dinamičke učinke koji se očekuju od zelene tranzicije. Umjesto toga, neki primjeri u Švedskoj – gdje je stečajom propala omiljena nova tvornica baterija Northvolt – pokazuju da nije moguće prisiliti razvoj nove industrije. Promjena bi trebala doći organski.

Zato Europa mora postati realnija u pogledu rasta. Još uvijek ne možemo svu proizvodnju preusmjeriti s fosilnih goriva. Možda također nećemo moći zahtijevati da europska automobilska industrija prestane proizvoditi automobile s motorima s unutarnjim izgaranjem do 2035. Elektrifikacija će sigurno postati stvarnost. I već je u tijeku. Ali ekonomska i industrijska stvarnost prvo moraju stvoriti uvjete za elektrifikaciju.

Možda trenutno vidimo dva znaka u ovom vremenu da se rastu i gospodarskom razvoju pripisuje vlastita važnost, a ne samo sporedna u odnosu na klimatske ciljeve i zelenu tranziciju.

Dokument o sigurnosnoj politici koji je američka administracija nedavno predstavila, a na koji su mnogi u Europi snažno reagirali, uvelike se odnosi na rast i ekonomski utjecaj. SAD nikada neće moći održati svoju prednost nad Kinom, naglašava se u dokumentu, osim ako SAD ne nastavi biti ekonomska sila čija se snaga temelji na rastu i trgovini. Čak i kada je riječ o raspravi o Europi – a tu su mnogi Europljani snažno reagirali na napise u dokumentu – naglašava se da je rast preduvjet za nastavak snažne i samouvjerene Zapadne Europe.

Očito je da Trumpova administracija ne cijeni ulogu EU u modernoj Europi. EU se opisuje kao kočnica europskog rasta. EU, prema autorima dokumenta i samom Donaldu Trumpu, naravno, koči europski rast prekomjernom regulacijom industrije. Ovdje je potrebno manje pažnje prema okolišu i klimi, tvrde oni, te EU ne bi trebala koristiti svoju moć da koči inovacije i industriju.

Možemo misliti što želimo o Trumpovom stavu prema EU, ali činjenica je da trenutno vidimo promjenu stava u Bruxellesu kada su u pitanju klimatski ciljevi i propisi. Govori se o strategiji “zaustavljanja sata” gdje se određene mjere koje su odlučene za poticanje rada na klimi i održivosti jednostavno odgađaju. A to je zato što tvrtke i industrije nemaju sredstava i mogućnosti ostvariti prethodno tako ambiciozne planove EU. Ovdje dolazi do izražaja ekonomska stvarnost koja prisiljava zemlje EU da zauzmu ono što bi mnogi nazvali realističnijim pristupom tranzicijskim i klimatskim ciljevima.

Još jedan znak je programska izjava koju su četiri stranke koje vladaju Švedskom nešto više od tri godine nedavno predstavile uoči sljedećih parlamentarnih izbora 2026. Posljednji izbori, 2022., usredotočili su se na imigraciju, kriminal i cijene goriva. I u tim su područjima provedene velike reforme. Osim toga, švedska vlada, baš kao i vlade u drugim europskim zemljama, posljednjih je godina morala posvetiti mnogo energije borbi protiv vrlo problematične inflacije. To je švedskoj vladi otežalo provedbu gospodarskih reformi jer se vlada bojala poticanja inflacije. Gospodarstvo je trebalo usporiti.

Ali sada je inflacija poražena. Švedska ima novu politiku prema migracijama i kriminalu. I zato je vlada desnog centra koja vlada Švedskom zajedno sa strankom podrške, Švedskim demokratima, zainteresirana ponovno razgovarati o rastu. I sada to čine na realističniji način. Više se ne radi samo o zelenim tranzicijama i novoj industriji, već su gospodarstvo i rast stekli vlastitu vrijednost. I čini se da rast postaje izborno pitanje. Ljevica i desnica se ne slažu u potpunosti oko toga kako se rast može najbolje promovirati.