Subscribe
Bilo je blizu ponoći u Washingtonu kada se pozornost svijeta prebacila na Bijelu kuću. Iza zatvorenih vrata, Donald Trump je pozdravio Volodimira Zelenskog i sedam europskih čelnika na summitu sazvanom u kratkom roku, ali opterećenom povijesnom težinom. Emmanuel Macron, Giorgia Meloni, Keir Starmer, Friedrich Merz, Alexander Stubb, Ursula von der Leyen i Mark Rutte iz NATO-a sjedili su za stolom.
Na dnevnom redu: prekid vatre, sigurnosna jamstva i mogućnost trilateralnog susreta s Vladimirom Putinom. Ali ono što je ta noć otkrila nadilazilo je Ukrajinu. Govorilo je o samom identitetu Zapada u 21. stoljeću – i o tome mogu li Europa i Amerika ponovno otkriti jedinstvo koje ih je nekoć definiralo.
Trump se javlja na telefon
Trenutak koji je naelektrizirao sobu došao je neočekivano. Usred vijećanja, Trump je zastao, posegnuo za telefonom i nazvao Moskvu. Četrdeset minuta razgovarao je izravno s Putinom, predlažući bilateralni sastanak sa Zelenskim, a zatim i trilateralni uz posredovanje SAD-a.
Kremlj je to kasnije nazvao „iskrenim i konstruktivnim“. Trumpova vlastita procjena bila je izravna: „Znam što radim. Zaustavit ću rat. Završit ću to, kao i uvijek.“
Za američku diplomaciju ovo je bio prekid. Desetljeća pažljive koreografije ustupila su mjesto jednoj smjeloj gesti. Bilo da se to doživljava kao demonstracija ili državništvo, poruka je bila jasna: Sjedinjene Države su se vratile u središte europske šahovske ploče.
Melonijev trenutak
Ako je Trump osigurao teatralnost, Giorgia Meloni je osigurala arhitekturu. Talijanska premijerka stigla je s pažljivo pripremljenim prijedlogom: jamstva za Ukrajinu u stilu NATO-a, inspirirana člankom 5. Saveza. Ne članstvo, već štit – obvezujuće obveze zapadnih prijestolnica da će stati u obranu Kijeva.
„Ako želimo jamčiti mir, moramo to učiniti zajedno, ujedinjeni“, rekla je Meloni okupljenima, podsjećajući ih da je Italija prva iznijela tu ideju. Trump, vidno impresioniran, pohvalio ju je kao „sjajnu vođu, inspiraciju za mnoge“.
Za Italiju je to bio proboj. Dugo u sjeni Francuske i Njemačke, Rim se odjednom našao u ulozi glavnog lika u raspravi. Melonijev konzervativni realizam – pragmatičan, vođen sigurnošću, alergičan na retoričke pretjerivanja – omogućio je Italiji da udari daleko iznad svoje tradicionalne diplomatske težine.
Tri teme, jedna hitnost
Noć se vrtjela oko tri središnja pitanja:
- Prekid vatre. Macron i Merz inzistirali su da se pregovori ne mogu nastaviti dok padaju bombe. Zelenski je kimnuo, ali je naglasio da teritorijalna pitanja – Krim, Donbas – moraju ostati predmet izravnih razgovora s Moskvom.
- Sigurnosna jamstva. Tu je došlo do pravog napretka. „Koalicija voljnih“, koju predvode SAD i podržava 30 zemalja, sada se osmišljava kako bi Ukrajini pružila zaštitni kišobran. Talijanski nacrt postao je radna osnova, a trebao bi biti formaliziran u roku od deset dana.
- Ratna ekonomija. Zelenski je predstavio paket od 90 milijardi dolara: američko oružje financirano europskim fondovima, plus sporazum o proizvodnji dronova na ukrajinskom tlu. Više od nabave, to je signaliziralo spajanje ukrajinske obrambene industrije sa Zapadom.
Uz ove stupove, humanitarna tragedija nije bila ignorirana. Ursula von der Leyen zahtijevala je povratak ukrajinske djece deportirane u Rusiju. „Svako dijete mora se vratiti svojoj obitelji“, izjavila je.
Konzervativni argument: Snaga prije pravde
Za Meloni i Trumpa, redoslijed prioriteta bio je jasan: prvo sigurnost, zatim pravda. „Pravda i sigurnost idu zajedno“, primijetio je Meloni, „ali sigurnost mora biti na prvom mjestu – jer bez sigurnosti ne može biti pravde.“
Bila je to konzervativna formulacija, pragmatična, a ne utopijska. Dok neki europski glasovi sanjaju o savršenim rješenjima, Rim i Washington inzistiraju na čvrstim jamstvima.
Zašto je jedinstvo važno
Dublja lekcija te noći bila je ona koju se Zapad mučio naučiti: jedinstvo nije opcionalno. Posljednje tri i pol godine obilježile su podjela – njemačko oklijevanje, francuske samostalne inicijative, washingtonske unutarnje političke bitke. Svaki lom ohrabrio je Kremlj.
Melonijeve riječi su probile u oči: „Moramo istražiti svako moguće rješenje kako bismo jamčili mir, pravdu i sigurnost naših naroda.“
Predugo se Europa igrala sa „strateškom autonomijom“ oslanjajući se na američku vatrenu moć. Rezultat je bila dvosmislenost. Trumpov ponovni ulazak u diplomatsku arenu okončava tu iluziju. Ili će se Europa čvrsto povezati s Washingtonom kako bi osigurala Ukrajinu, ili riskira da izgubi na važnosti.
Odjeci povijesti
Samit je podsjetio na ranije prekretnice. Reykjavik, 1986., kada je izravni dijalog Reagana i Gorbačova otvorio put okončanju Hladnog rata. Trumpov telefonski poziv Putinu možda nema istu veličanstvenost, ali impuls je bio sličan: smjelost nad birokracijom.
Tu je bio i duh Marshallovog plana. Tada je Amerika mobilizirala ekonomsku moć kako bi obnovila Europu. Danas razmatra ogromna ulaganja – vojna i industrijska – kako bi usidrila Ukrajinu u zapadni sustav. Paket od 90 milijardi dolara o kojem se raspravlja u Washingtonu je zametak takve strategije.
Europski egzistencijalni ulozi
Za Europljane rat nije udaljena kriza, već pitanje preživljavanja. Macron je govorio o zaustavljanju ubojstava, Merz o potrebi za kredibilitetom, Starmer o vezi između ukrajinske sigurnosti i britanske vlastite. Ispod nacionalnih naglasaka krio se zajednički strah: ako Ukrajina padne, nijedna europska granica neće biti istinski sigurna.
Zato je Melonijev poziv na jedinstvo odjeknuo. Podijeljeni Zapad je ranjiv Zapad; ujedinjeni Zapad je sam po sebi odvraćajući faktor.
Putinovi izračuni
U Moskvi, Putin je dugo računao na umor Zapada. Kladio se da će se demokracije umoriti od rata prije nego što se Rusija iscrpi. Washingtonski summit komplicira tu računicu. Vjerojatno zapadno sigurnosno jamstvo za Ukrajinu dovelo bi ga u dilemu: ozbiljno pregovarati ili se suočiti s konsolidiranim savezom.
Možda je zato Kremlj Trumpov poziv opisao kao “konstruktivan”. Vjetrovi se možda mijenjaju.
Konzervativni trenutak Amerike
Gledano kroz konzervativnu prizmu, Washingtonovo ponoćno kockanje naglasilo je bezvremenski princip: mir zahtijeva snagu. Trumpov realizam – da se Ukrajina možda neće uskoro pridružiti NATO-u, ali da i dalje mora biti zaštićena – je razboritost, a ne slabost. Melonijev pritisak za obveze u stilu NATO-a je odvraćanje, a ne eskalacija.
Zajedno skiciraju viziju vanjske politike utemeljenu na realizmu, solidarnosti i nacionalnoj odgovornosti. To je kontrast progresivnom idealizmu s jedne strane i izolacionističkom povlačenju s druge. I možda će pružiti okvir za okončanje najkrvavijeg rata u Europi u desetljećima.
Rat ne čeka
Čak i dok su čelnici raspravljali u Washingtonu, rakete i dronovi pogodili su Kremenčuk i Harkiv. Sirene za zračnu uzbunu oglasile su se diljem Ukrajine. Brutalnost rata bila je podsjetnik: mir nije luksuz već hitna potreba.
Prema kolovozu
Sljedeća prekretnica mogla bi doći ranije nego što se očekuje. U tijeku su razgovori o organiziranju izravnog sastanka između Putina i Zelenskog prije kraja kolovoza. Ako se to dogodi, imat će korijene u noći kada je Trump podigao slušalicu, Meloni izložio plan, a Europa ponovno otkrila težinu jedinstva.
Noć za pamćenje
Ono što se dogodilo u Washingtonu možda neće sutra okončati rat. Ali promijenilo je atmosferu: ponovno je učinilo mir zamislivim. Podsjetilo je Zapad na njegovu snagu kada je ujedinjen i prisililo Moskvu na preispitivanje. Ako povijest pišu odlučujući trenuci, ovo ponoćno kockanje moglo bi ostati kao jedan od njih – noć kada su Amerika i Europa, vođene konzervativnom jasnoćom, prekrojile kartu mira.
Osim simbolike, summit je također ostavio plan puta. U roku od nekoliko dana, dužnosnici će razraditi okvir za sigurnosna jamstva; u roku od nekoliko tjedana, Trump namjerava suočiti Putina i Zelenskog. A u roku od nekoliko mjeseci, Zapad mora dokazati da može pretvoriti obećanja u trajne obveze. Taj niz rokova čini ovo više od diplomatske predstave – on čini ponoćni sastanak Washingtona oko kojeg se može okrenuti budućnost Europe.