Subscribe
Desetljećima se irski pristup nuklearnoj energiji temeljio na neobičnoj kontradikciji. Država je zabranila proizvodnju električne energije nuklearnom fisijom kod kuće, dok je prihvaćala uvoz električne energije iz sustava koji uključuju nuklearnu energiju u inozemstvu. Domaću nuklearnu proizvodnju tretirala je kao politički nezamislivu, oslanjajući se na međusobnu povezanost s Velikom Britanijom, a uskoro i Francuskom, kako bi ojačala sigurnost opskrbe. Taj stav nikada nije bio osobito koherentan. Sada ga je nemoguće braniti.
Zato je važan Prijedlog zakona o regulaciji električne energije (uklanjanje zabrana nuklearne fisije) iz 2026. zastupnika Jamesa O’Connora. Prijedlog zastupnika Fianna Fáila uklonio bi zakonske prepreke koje sprječavaju da se nuklearna fisija uopće razmatra kao dio irskog elektroenergetskog sustava. Prijedlog ne gradi reaktor. Ne bira lokaciju. Ne rješava pitanja troškova, otpada, regulacije, planiranja ili javne suglasnosti. Ali čini nešto važno: dovodi u pitanje pravni tabu koji je Irsku spriječio da vodi ozbiljnu nacionalnu raspravu o jednom od najpouzdanijih dostupnih izvora električne energije s niskim udjelom ugljika.
To je samo po sebi značajan politički trenutak.
Zabrana datira iz Zakona o regulaciji električne energije iz 1999., koji navodi da nalog kojim se odobrava proizvodnja električne energije ne smije predvidjeti korištenje nuklearne fisije. Zabrana se odrazila i na zakon o planiranju, uključujući Zakon o planiranju i razvoju iz 2024. U praksi, irska politika nije samo odlučila ne graditi nuklearnu elektranu. Učinila je tu mogućnost pravno nedostupnom.
Godinama se ovaj stav branio uz vrlo malo argumenata. U ožujku 2021., kada je zastupnica Carol Nolan pitala namjerava li Vlada ponovno razmotriti zabranu, odgovor Eamona Ryana kao ministra energetike bio je izravan: nuklearne elektrane na proizvodnju električne energije su zabranjene i Vlada nije imala plan promijeniti taj stav. Odgovor je uhvatio raspoloženje tog vremena. Nuklearna energija nije procijenjena kao jedna od energetskih tehnologija među ostalima. Isključena je prije početka analize.
Ta stara sigurnost sada slabi. Premijer Michael Martin rekao je da bi Irska trebala ozbiljno razmotriti nuklearnu energiju, uključujući potencijal malih modularnih reaktora. O’Connor kaže da su visoki dužnosnici u Fianna Fáilu podržali njegov prijedlog zakona. Irish Times, koji se teško može nazvati nepromišljenim glasom o energetskoj politici, tvrdio je da se rasprava isplati ponovno otvoriti. Čak i protivnici sada sve više svoje prigovore oblikuju oko troškova, vremenskog okvira i praktičnosti, umjesto da se pretvaraju da se o toj temi ne može raspravljati.
Ta promjena je nametnuta stvarnošću. Irska ima neke od najviših cijena električne energije u Europi. Podaci Eurostata za drugu polovicu 2025. pokazali su Irsku s najvišim cijenama električne energije izvan kućanstava u EU. Kućanstva se također suočavaju s ozbiljnim troškovima energije. Za poduzeća, posebno energetski intenzivna, to je problem konkurentnosti. Za obitelji to je problem troškova života. Za državu to je problem energetske sigurnosti.
Istodobno, potražnja za električnom energijom u Irskoj raste. Rast stanovništva, podatkovni centri, električno grijanje, električna vozila i industrijska aktivnost povećavaju pritisak na mrežu. Vladin odgovor bio je snažno oslanjanje na obnovljive izvore energije, posebno vjetar, s ciljem zadovoljavanja 80 posto potražnje za električnom energijom iz obnovljivih izvora. Irska je postigla stvarni napredak u vjetroelektranama i solarnim energijama na kopnu. To treba priznati. Ali to ne uklanja središnju poteškoću. Vjetar i solarna energija ovise o vremenskim uvjetima. Zahtijevaju pojačanje mreže, skladištenje, rezervnu proizvodnju i međusobno povezivanje. Oni su bitni dijelovi sustava, ali sami po sebi nisu cjelovit sustav.
Irski potencijal vjetroelektrana na moru je ogroman. Treba ga razvijati. No program se već susreo s poznatim problemima: kašnjenjima u planiranju, ograničenjima mreže, kapacitetom luka, pitanjima financiranja i rizikom isporuke. Ozbiljna energetska politika ne može staviti svaku stratešku okladu na jedan skup tehnologija, a zatim se nadati da će se inženjerski, vremenski i prostorni zakoni uredno uskladiti s političkim ciljevima.
Nuklearna energija rješava drugi dio problema. Osigurava stabilnu, visokokapacitetnu električnu energiju s niskim udjelom ugljika. Može raditi danju i noću. Ne ovisi o brzini vjetra ili sunčevoj svjetlosti. Nudi stabilnost sustava na način na koji povremeni izvori ne mogu. To je ne čini jednostavnom, jeftinom ili brzom. Čini je relevantnom.
Uobičajeni prigovori zaslužuju da se shvate ozbiljno. Velike nuklearne elektrane zahtijevaju puno kapitala i sporo se grade. Zapadni projekti prečesto su patili od prekoračenja troškova i kašnjenja. Irska nema domaćeg nuklearnog regulatora za proizvodnju energije, nema uspostavljenu radnu snagu u nuklearnoj energiji, nema odabranih lokacija i nema utvrđenu politiku upravljanja otpadom. Mali modularni reaktori su obećavajući, ali većina još nije komercijalno raspoređena u Europi u velikim razmjerima. Svatko tko se pretvara da bi nuklearna energija mogla smanjiti irske račune za struju u sljedećih pet godina nije iskren.
Ali to nije argument za zadržavanje zabrane. To je argument za početak rada.
Ukidanje zabrane omogućilo bi Irskoj da provede odgovarajuće studije izvedivosti, uspostavi regulatorni put, ispita implikacije na mrežu, procijeni moguće lokacije, ozbiljnije sudjeluje u europskim nuklearnim istraživanjima i razmotri mogu li se mali modularni reaktori uklopiti u manju otočnu mrežu. Također bi omogućilo kreatorima politika da objektivno usporede nuklearnu energiju s ukupnim troškovima sustava mreže koja se pretežno temelji na obnovljivim izvorima energije, uključujući rezervne kapacitete, skladištenje, ograničavanje, nadogradnju prijenosa i mjere sigurnosti opskrbe.
To je rasprava koju je Irska predugo izbjegavala.
Europski kontekst se naglo promijenio. Europska komisija je 2022. godine uvrstila nuklearnu energiju, pod određenim uvjetima, u Taksonomiju EU za održive aktivnosti. Grupa ECR pozdravila je tu odluku, tvrdeći da se nuklearna energija i plin moraju prepoznati kao dio realne tranzicije. Alexandr Vondra istaknuo je da se nuklearna energija prije u dijelovima Bruxellesa tretirala gotovo kao zabranjena riječ, ali da je sada priznata kao čisti resurs. Bogdan Rzońca slično je tvrdio da bi nuklearna energija i plin mogli podržati stabilnu, pristupačnu opskrbu i brzo smanjenje emisija ako im se omogući pristup kapitalu.
Taj je stav dobro zaživio. Europska energetska kriza nakon ruske invazije na Ukrajinu otkrila je opasnost prevelikog oslanjanja na uvoz fosilnih goriva i politički pogodne pretpostavke. Njemačko postupno ukidanje nuklearne energije ostaje upozorenje. Gašenjem funkcionalnih nuklearnih kapaciteta, dok je istovremeno uvelike ovisila o plinu, a ponekad i o ugljenu, Njemačka je pokazala kako se ideološka energetska politika može sukobiti s fizičkom stvarnošću.
Druge zemlje su izvukle drugačije zaključke. Francuska se i dalje oslanja na nuklearnu energiju za većinu svoje električne energije i ima jedan od energetskih sustava s najnižom emisijom ugljika u Europi. Finski Olkiluoto 3, unatoč dugoj i skupoj izgradnji, sada opskrbljuje finsku mrežu značajnim niskougljičnim kapacitetom. Belgija, koja se nekoć obvezala na postupno ukidanje nuklearne energije, krenula je u produljenje vijeka trajanja reaktora i 2025. ukinula je svoj zakon o postupnom ukidanju. Diljem Europe razgovor se prebacio s toga je li nuklearna energija prihvatljiva u načelu na to kako može podržati energetsku sigurnost, dekarbonizaciju i industrijsku konkurentnost.
Strategija Europske komisije iz ožujka 2026. o malim modularnim reaktorima pojačava tu promjenu. Bruxelles sada želi da prvi europski SMR projekti budu pokrenuti početkom 2030-ih. To ne znači da bi Irska trebala prihvatiti svaku optimističnu tvrdnju nuklearne industrije. To znači da sama EU sada prepoznaje da modularna nuklearna tehnologija može imati ulogu u sljedećoj fazi razvoja čiste energije. Irska ne bi trebala biti pravno odsutna iz tog razgovora.
Tu je i pitanje međusobne povezanosti. Irska već uvozi električnu energiju putem veza s Velikom Britanijom, čiji proizvodni miks uključuje nuklearnu energiju. Celtic Interconnector s Francuskom produbit će vezu Irske sa zemljom u kojoj je nuklearna energija središnja za elektroenergetski sustav. To je razumno s gledišta sigurnosti opskrbe. Ali to također otkriva slabost domaće pozicije Irske. Ako je električna energija proizvedena u nuklearnoj energiji prihvatljiva kada se proizvodi u inozemstvu, zašto je ta tehnologija toliko neprihvatljiva da Irska ne može ni razmotriti njezinu proizvodnju kod kuće?
Protivnici odgovaraju da je Irska premalena, da bi nuklearna energija trajala predugo i da bi se ulaganja trebala usredotočiti na priobalnu vjetroelektranu. Ove točke mogu utjecati na konačnu odluku. One ne opravdavaju zakonsku zabranu. Zrela zemlja trebala bi moći proučiti opciju i odbaciti je na temelju dokaza ako brojke ne funkcioniraju. Ono što ne bi trebala učiniti jest unaprijed zabraniti analizu.
O’Connorov zakon stoga treba shvatiti skromno, ali ozbiljno. To nije cjelovita energetska politika. To je nužno otvaranje. Ako bude usvojen, Irska bi i dalje trebala nacionalnu nuklearnu procjenu, regulatorni dizajn, javne konzultacije, planiranje vještina, pripravnost za hitne slučajeve, analizu politike otpada i jasnu usporedbu s alternativama. Ti bi koraci trajali godinama. Upravo zato rad treba započeti sada.
Najgori argument u irskoj energetskoj politici je tvrdnja da se nešto ne može odmah pomoći, pa se ne treba ni ispitivati. Taj mentalitet pridonio je sadašnjoj slabosti. Energetski sustavi grade se desetljećima. Odluke koje Irska nije donijela prije dvadeset godina oblikuju današnje cijene i ograničenja. Odluke koje se danas izbjegavaju oblikovat će 2040-e.
Irskoj treba vjetar. Treba joj solarna energija. Trebaju joj međusobni vodovi. Treba joj skladištenje energije. Trebaju joj ulaganja u mrežu. Vjerojatno će joj neko vrijeme trebati fleksibilan plin. Ali također joj treba čvrsta energija s niskim udjelom ugljika i treba joj intelektualna iskrenost da prizna da nuklearna energija pripada toj raspravi.
ECR je bio u pravu po ovom pitanju. Ozbiljna strategija dekarbonizacije ne bi smjela diskriminirati provjerene tehnologije kako bi zadovoljila ideološke preferencije. Test bi trebao biti jača li izvor energije sigurnost, smanjuje li emisije, podržava li pristupačnost i štiti li industrijsku konkurentnost. Nuklearna energija očito ima potencijal zadovoljiti te testove.
Irska se neće pretvoriti u Francusku. Niti bi se itko trebao pretvarati da je nuklearna energija jednostavan odgovor na energetske probleme države. Ali održavanje zakonske zabrane uz uvoz električne energije dobivene iz nuklearne energije i borbu s visokim cijenama nije razboritost. To je izbjegavanje.
Prijedlog zakona Jamesa O’Connora daje Dáilu priliku da prekine to izbjegavanje. Irska bi to trebala iskoristiti. Prvi korak prema racionalnoj energetskoj politici nije odabir nuklearne sutrašnjice. To znači prestati uopće proglašavati nezakonitim ozbiljno razmišljanje o nuklearnoj energiji.