Čini se da se ništa nije promijenilo u 43 godine od uspostave ilegalnog političkog entiteta na okupiranim teritorijima Cipra. Otok je i dalje podijeljen na dva dijela, a turska vojska kontrolira 37% teritorija jedne europske države.
Prošli tjedan, na okupiranim teritorijima Cipra, proslavljena je uspostava takozvane „Turske Republike Sjeverni Cipar“, u vrijeme kada samo nekoliko ljudi u Europi i dalje zahtijeva ono što smatraju samorazumljivim rješenjem: oslobođenje umjesto federacije i odbacivanje dvodržavnog ili dvoentitetskog uređenja.
Kakav je bio odgovor same Europske unije? Kakav je pritisak vršila na Tursku svih ovih godina, od invazije 1974. do danas, s obzirom na to da mnogi i dalje smatraju Tursku glavnom preprekom u pregovorima o rješavanju ciparskog problema? Je li ovo, kako su mnogi pokušali prikazati posljednjih godina, jednostavno spor između dviju zajednica (ciparskih Grka i ciparskih Turaka)?
Za početak, moramo priznati da je ciparski problem u osnovi pitanje invazije i okupacije. Godine 1974. Turska je izvršila invaziju na Cipar i zauzela 37% otoka, povukavši liniju razdvajanja preko njegovog teritorija. Pedeset i dvije godine kasnije, situacija ostaje uglavnom nepromijenjena, s uzastopnim administracijama u takozvanoj Turskoj Republici Sjeverni Cipar, koje djeluju pod utjecajem Ankare, i dalje zagovaraju rješenja temeljena na podjeli, bilo kroz dvodržavni aranžman ili dvozonsku, dvokomunalnu federaciju (BBF). Takvi prijedlozi, prema ovoj perspektivi, ne bi riješili problem niti ponovno ujedinili Cipar.
Osim humanitarne krize – koja uključuje izbjeglice koje su izgubile svoje domove, nestale osobe i raseljene osobe – Cipar ostaje dom posljednje podijeljene prijestolnice Europe. Nikozija nosi duboke ožiljke i stoji kao vidljivi podsjetnik na trenutnu podjelu i nedostatak napretka prema rješenju.
Također moramo imati na umu da je Turska prekršila temeljne odredbe Povelje Ujedinjenih naroda (UN), kao i brojne obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a.
Povelja UN-a propisuje da se sve države članice UN-a moraju suzdržati od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje države. Međutim, turska vojna invazija 1974. godine jasno je prekršila ovo temeljno načelo, budući da Ugovor o jamstvu iz 1960. nije davao pravo na jednostranu vojnu intervenciju u svrhu demontaže teritorijalnog integriteta Cipra.
Rješenja koja su se godinama predlagala grčko-ciparskoj strani bila su daleko od održivih. Iz te perspektive, jedino što federalni aranžman može postići u situaciji poput ciparskog problema jest legitimizirati načelo da jači čini pravo. Drugim riječima, svatko tko posjeduje vojnu moć i sposobnosti može polagati pravo na i zauzeti teritorij druge zemlje.
Je li federacija rješenje?
Da bi se uspostavila federacija, prvo moraju biti ispunjeni određeni kriteriji, uključujući teritorijalnu definiciju njezinih sastavnih entiteta. To nije slučaj na Cipru, gdje je podjela nametnuta nakon turske invazije i okupacije.
Istodobno, podijeljeni Cipar temeljen na federalnom modelu postavlja pitanja o zabrani rasne diskriminacije prema pravilima jus cogens (imperativne norme međunarodnog prava). Prema Bečkoj konvenciji iz 1980., svaki međunarodni sporazum koji predviđa takva kršenja bio bi proglašen nevažećim. Nadalje, i dalje bi postojao rizik od polarizacije između regija koje čine državu, što bi potencijalno moglo stvoriti razdorne, a ne ujedinjujuće tendencije.
Zaključno, kao članovi Europske unije, moramo imati na umu da, prema ovom stavu, postoji samo jedno rješenje: ujedinjena država. Ciparski problem nije samo pitanje koje se tiče Cipra; to je ujedno i europsko pitanje, budući da okupirana područja nisu samo dio Cipra već i dio europskog teritorija.
Sada postoji jasna potreba da ostale europske države podrže Cipar u rješavanju humanitarnih problema uzrokovanih turskom invazijom i okupacijom.
Jučer je bio Cipar; danas je Ukrajina. Čiji će teritorij sljedeći postati predmet pregovora i cjenkanja? Na okupiranim teritorijima Cipra testiraju se načela pravde i međunarodnog prava u Europi, a to je nešto što sve države članice Europske unije moraju jasno razumjeti.