fbpx

Europska energetska kriza: Kako su zelene politike učinile EU ovisnom o stranom plinu

Energija - 3 veljače, 2025

Posljednjih godina Europa se pozicionirala kao predvodnica u globalnom nastojanju za zelenom energijom. Agresivna politika dekarbonizacije Europske unije nastoji zamijeniti tradicionalna fosilna goriva obnovljivim izvorima energije poput vjetra i sunca. Iako su ove politike dobronamjerne, one su nehotice stvorile ozbiljnu energetsku krizu, ostavljajući Europu visoko ovisnom o uvozu plina iz inozemstva, posebno od geopolitičkih suparnika poput Rusije.

Ovaj članak ispituje kako su odmicanje EU-a od domaće proizvodnje fosilnih goriva, nevoljkost prihvaćanja nuklearne energije i pretjerano oslanjanje na povremene obnovljive izvore energije pogoršali energetsku ranjivost regije. Također istražuje ekonomske i političke posljedice tih politika i izazove osiguranja stabilne energetske budućnosti. EU je slijedila agresivne klimatske ciljeve, uključujući postupno ukidanje ugljena, nafte, pa čak i prirodnog plina u korist obnovljive energije. Politike kao što su Fit for 55 Package i Green Deal imaju za cilj smanjenje emisija od 55% do 2030. i potpunu ugljičnu neutralnost do 2050. Međutim, ova se tranzicija kretala brže od razvoja alternativnih, pouzdanih izvora energije, što je dovelo do ozbiljnih neravnoteža u europsko energetsko tržište. Mnoge elektrane na ugljen i nuklearne elektrane prerano su zatvorene, što je dovelo do nestašice energije. Vjetar i sunce, iako se šire, još uvijek nemaju dosljednost potrebnu za opskrbu energijom osnovnog opterećenja. Bez pouzdane bazne energije, EU se morala okrenuti prirodnom plinu kao privremenoj mjeri, povećavajući svoju ovisnost o uvozu. Nedostatak ulaganja u pričuvnu infrastrukturu pogoršao je ovu situaciju jer se elektroenergetske mreže bore s fluktuacijama u opskrbi iz obnovljivih izvora. Osim toga, industrijska potrošnja energije, koja čini glavni dio europskog gospodarstva, postala je vrlo osjetljiva na ove promjene, što je dovelo do usporavanja proizvodnje i gubitka radnih mjesta. Nuklearna energija jedan je od najpouzdanijih dostupnih izvora energije s niskim emisijama, no zelene politike EU-a uvelike su zanemarile njezin potencijal. Njemačka politika Energiewende, na primjer, rezultirala je zatvaranjem nuklearnih reaktora, samo da bi se povećalo oslanjanje na ugljen i ruski plin u nedostatku dovoljno obnovljivih kapaciteta. Francuska, jedna od rijetkih pronuklearnih zemalja EU-a, bori se s problemima održavanja i starenjem reaktora, smanjujući svoju sposobnost izvoza viška energije. Regulatorni okvir EU-a obeshrabrio je ulaganja u novu nuklearnu infrastrukturu, ostavljajući blok bez dugoročne alternative fosilnim gorivima. Dok je EU smanjivao domaću proizvodnju fosilnih goriva, istodobno je povećao svoju ovisnost o uvozu prirodnog plina, osobito iz Rusije. Prije invazije na Ukrajinu, Rusija je isporučivala više od 40% prirodnog plina u EU. To je stvorilo stratešku ranjivost koju je Moskva iskoristila manipulirajući opskrbom i cijenama plina. Drugi veliki dobavljači plina za EU uključuju:

  • Norveška – Pouzdan, ali ograničenog opsega.
  • Alžir – politički nestabilan, zbog čega je dugoročna opskrba neizvjesna.
  • Sjedinjene Američke Države (LNG) – skupo i logistički složeno u usporedbi s plinom iz cjevovoda.

Europska energetska kriza nije samo dovela do nestabilnih cijena plina, već je i ozbiljno utjecala na industrijsku proizvodnju. Zbog visokih troškova energije, mnogi europski proizvođači bili su prisiljeni preseliti poslovanje u zemlje s pristupačnijom energijom. Energetski intenzivne industrije poput proizvodnje čelika, kemikalija i automobila posebno su teško pogođene. Ova promjena koja je u tijeku mogla bi imati dugoročne posljedice za europsku gospodarsku konkurentnost, budući da zemlje poput Kine i Sjedinjenih Država nastavljaju proizvoditi robu po pristupačnijoj cijeni. Dok se energija vjetra i sunca širi diljem Europe, njihova inherentna povremenost predstavlja veliki izazov. Energija vjetra može pasti gotovo na nulu tijekom mirnog vremena, stvarajući iznenadne nestašice. Solarna energija je ograničena sezonskim promjenama i naoblakom, smanjujući proizvodnju tijekom zimskih mjeseci. Tehnologija skladištenja baterija, iako se poboljšava, ostaje preskupa i neučinkovita za skladištenje energije u potrebnoj mjeri. Kako bi uravnotežili fluktuirajuću proizvodnju obnovljive energije, europske električne mreže zahtijevaju stabilne rezervne izvore. Ali s zatvaranjem elektrana na ugljen i nuklearnih elektrana, prirodni plin postao je zadana rezerva. Zbog toga je cijeli europski elektroenergetski sustav vrlo osjetljiv na fluktuacije cijena plina i poremećaje u opskrbnom lancu. Pretjerano oslanjanje na prirodni plin kao energetski stabilizator značilo je da čak i manji poremećaji u opskrbi mogu imati razorne učinke valova, uključujući prisilno racioniranje energije u industrijskim sektorima. Pitanja stabilnosti europske mreže pogoršana su nedostatkom prekogranične energetske koordinacije. Dok neke zemlje EU-a imaju snažne obnovljive kapacitete, druge su i dalje uvelike ovisne o fosilnim gorivima, što dovodi do neravnoteže u trgovini energijom između država članica. Fragmentirani pristup energetskoj politici stvorio je neučinkovitosti koje dodatno slabe sposobnost EU-a da učinkovito upravlja energetskim krizama. Energetska kriza u Europi oslabila je njen geopolitički položaj, čineći je podložnom vanjskim pritiscima. Rusko korištenje energije kao političkog oružja postalo je očito kada je prekinula opskrbu plinom u znak odmazde za sankcije EU-a nakon invazije na Ukrajinu. Zemlje poput Mađarske, koje se uvelike oslanjaju na ruski plin, oklijevale su podržati sankcije na razini EU-a, razotkrivajući podjele unutar bloka. EU je bila prisiljena pregovarati o hitnim LNG ugovorima s Katarom i SAD-om, povećavajući ovisnost o inozemnim dobavljačima uz visoke troškove. Kako su cijene energije naglo rasle, raslo je i nezadovoljstvo javnosti. Prosvjedi i politički pokreti koji se protive agresivnim klimatskim politikama zahvatili su više zemalja EU-a. U Njemačkoj su poljoprivrednici i industrijski radnici kritizirali vladu zbog davanja prioriteta ciljevima emisija nad gospodarskom stabilnošću. U Nizozemskoj su izbili poljoprivredni prosvjedi zbog politike smanjenja dušika koja je ugrozila život uzgajivača stoke. Diljem Europe populističke stranke jačaju dovodeći u pitanje percipirane neuspjehe trenutnih energetskih strategija. Mnogi građani počinju se pitati je li pristup EU-a zelenim politikama održiv ili nanosi nepotrebne ekonomske poteškoće. Kako bi Europa zadržala svoje klimatske ciljeve uz osiguranje energetske sigurnosti, nuklearna energija mora se ponovno integrirati u energetski miks.

Ulaganje u nuklearne reaktore sljedeće generacije moglo bi osigurati stabilnu električnu energiju s niskim udjelom ugljika. Mali modularni reaktori (SMR) nude obećavajuću alternativu za nacije koje oklijevaju oko velikih nuklearnih postrojenja. Propise EU-a treba reformirati kako bi se olakšala nova ulaganja u nuklearnu energiju, a ne ometala. Europa također mora smanjiti ovisnost o jednom dobavljaču širenjem domaće proizvodnje energije, uključujući vađenje prirodnog plina tamo gdje je to održivo. Jačanje veza s pouzdanim izvoznicima energije kao što su SAD i Norveška i ulaganje u dugoročne projekte zelenog vodika, iako su još godine od potpune skalabilnosti, pružilo bi dodatne alternative. Kako bi uravnotežio klimatske ciljeve s gospodarskom stvarnošću, EU mora usvojiti pragmatičniji pristup zelenim politikama, izbjegavajući nagla gašenja kritične energetske infrastrukture. Kreatori politika trebali bi dati prednost dostupnosti energije i stabilnosti mreže uz smanjenje emisija. Mješavina obnovljivih izvora energije, nuklearnih i domaćih rezervi fosilnih goriva neophodna je kako bi se osigurala otpornost na buduće krize. Bez značajne promjene politike, Europa riskira daljnji ekonomski pad, deindustrijalizaciju i povećane socijalne nemire. Zelene politike EU-a, iako su imale dobre namjere, nenamjerno su dovele do pretjeranog oslanjanja na strani plin, povećavajući ranjivost na cjenovne šokove i geopolitičke sukobe. Preranim gašenjem stabilnih izvora energije poput ugljena i nuklearne energije bez odgovarajućih zamjena, Europa se dovela u energetsku krizu koja prijeti ekonomskoj stabilnosti i političkoj koheziji. Kako bi osigurao svoju budućnost, EU mora usvojiti uravnoteženiju energetsku strategiju koja daje prednost energetskoj sigurnosti uz klimatske ciljeve. To uključuje reintegraciju nuklearne energije, diverzifikaciju dobavljača i osiguravanje da zelena politika ne potkopava gospodarsku konkurentnost. Bez takvih prilagodbi, Europa riskira daljnje krize koje bi mogle ozbiljno oslabiti njezin položaj na globalnoj sceni.