Subscribe
Nedavni sastanak ministara vanjskih poslova G7, čiji je domaćin bila Kanada u južnom Ontariju, održan je u međunarodnom kontekstu obilježenom dubokim političkim i strateškim podjelama. Rasprave su se usredotočile na tri globalna pitanja: rat u Ukrajini, humanitarnu i političku krizu u Gazi te trgovinsku i carinsku politiku koju promiče američka administracija. No, više od demonstracije jedinstva među glavnim industrijaliziranim demokracijama, summit je istaknuo sve veće razlike između Sjedinjenih Država i njihovih povijesnih saveznika. Summit, kojim je predsjedala kanadska ministrica vanjskih poslova Anita Anand, okupio je predstavnike Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Italije, Japana i Europske unije, kao i niz pozvanih zemalja poput Australije, Brazila, Indije, Saudijske Arabije, Meksika, Južne Koreje, Južne Afrike i Ukrajine. Američki državni tajnik Marco Rubio, predstavljajući predsjednika Donalda Trumpa, naglasio je nacionalnu sigurnost SAD-a kao glavni prioritet američke vanjske politike, što je izazvalo nezadovoljstvo među ostalim sudionicima, zabrinutima zbog sve jednostranijeg stava Washingtona.
TRGOVINSKI RAZDOR IZMEĐU SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA I KANADE
Među glavnim izvorima napetosti je pogoršanje bilateralnih odnosa između Sjedinjenih Država i Kanade, koje je povijesno karakterizirala bliska gospodarska i vojna suradnja. Uvođenje carina na kanadski uvoz od strane Trumpove administracije izazvalo je klimu rastućeg nepovjerenja. Međutim, široko je rasprostranjena percepcija da Washington sada daje prioritet ostvarivanju vlastitih nacionalnih gospodarskih interesa nad multilateralnom suradnjom. Ovaj trend predstavlja izazov za Kanadu, koja se, unatoč tome što je članica G7 i povijesno saveznica Sjedinjenih Država, trenutno nalazi u ambivalentnom položaju: s jedne strane, potreba za očuvanjem gospodarskih veza s američkim partnerom; s druge strane, želja za obranom svoje političke i trgovinske autonomije.
TEŽINA MEĐUNARODNIH KRIZA: UKRAJINA I GAZA
Uz ekonomske sporove, G7 se morao suočiti s dvije geopolitičke krize koje mijenjaju globalnu ravnotežu: ratom u Ukrajini i sukobom u Gazi. Oba pitanja istaknula su kako se američko vodstvo sada osporava među saveznicima. Na ukrajinskom frontu, na summitu je sudjelovao ukrajinski ministar vanjskih poslova, koji je bio pozdravljen kao prioritetni sugovornik. Europske zemlje, posebno Ujedinjeno Kraljevstvo, najavile su nove pakete pomoći, uključujući britanski doprinos od trinaest milijuna funti namijenjen popravku ukrajinske energetske infrastrukture oštećene ruskim napadima. Kanada je izrazila sličnu predanost, znak koordinacije između europskih i sjevernoameričkih saveznika koja se, međutim, ne poklapa uvijek s američkim prioritetima. Trumpova administracija, iako i dalje izjavljuje podršku Kijevu, pokazala je oprezniji i pregovarački stav. Ovaj stav izazvao je zabrinutost među partnerima G7, koji se boje slabljenja pritiska na Rusiju. Dok europske zemlje zagovaraju čvrstu politiku, Washington se čini da preferira pragmatičan pristup, bliži logici obuzdavanja nego odvraćanja. Ovo razilaženje potkopava sposobnost G7 da predstavi jedinstveni front protiv Moskve. Na Bliskom istoku situacija je još složenija, s američkom inicijativom za prekid vatre u Gazi koju izravno promovira Trump. Kanada, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo izrazile su namjeru priznati palestinsku državu čak i u nedostatku konačnog rješenja izraelsko-palestinskog sukoba, što je u suprotnosti s opreznim i uvjetnim stavom Washingtona. Jaz između američke vizije, usmjerene na strateške interese Izraela, i europske, koja više obraća pažnju na humanitarnu dimenziju i potrebu za regionalnom političkom ravnotežom, ostaje jasan.
KONTROVERZNO PITANJE OBRANNIH IZDATAKA
Još jedno područje sukoba su američki zahtjevi u vezi s vojnim izdacima. Predsjednik Trump zatražio je od partnera u NATO-u – većinom članica G7 – da izdvoje 5 posto svog bruto domaćeg proizvoda za obranu. To je znatno više od prethodne obveze od 2 posto dogovorene unutar NATO-a. Mnoge zemlje, uključujući Kanadu i Italiju, izrazile su poteškoće u ispunjavanju ovog zahtjeva, koji smatraju neodrživim u srednjoročnom razdoblju. Kanada je postavila cilj dosezanja 5 posto BDP-a do 2035., ali obveza se čini više simboličnom nego konkretnom. Američki prijedlog odražava želju da se dio financijskog tereta kolektivne sigurnosti prebaci sa Sjedinjenih Država na njihove saveznike, ali riskira produbljivanje unutarnjih podjela i potkopavanje atlantske solidarnosti. U tom kontekstu, jedini saveznik koji se čini da se u potpunosti slaže s američkom strategijom je Japan, koji je, unatoč tome što nije član NATO-a, značajno povećao svoju vojnu potrošnju u antikineskom i antisjevernokorejskom naporu.
TEŠKA RAVNOTEŽA IZMEĐU VODSTVA I SURADNJE
Kanadski summit tako je istaknuo dinamiku rastuće fragmentacije unutar G7. Dok Sjedinjene Države i dalje predstavljaju političko i vojno težište saveza, njihovo vodstvo se sve više osporava, posebno kada se to prevodi u jednostrana nametanja. Rubiov deklarirani prioritet “stavljanja sigurnosti Amerikanaca na prvo mjesto” učinkovito sažima filozofiju trenutne američke vanjske politike: viziju u kojoj nacionalni interes prevladava nad bilo kakvim multilateralnim razmatranjem. Ovaj pristup sukobljava se s pristupom drugih članica, koje G7 vide kao alat za globalnu suradnju, a ne kao proširenje washingtonskih strategija. Napetost se ne odnosi samo na konkretne politike, već i na samu koncepciju međunarodnog poretka. Za Europu i Kanadu, globalna stabilnost zahtijeva kompromis, multilateralizam i dugoročna diplomatska ulaganja; međutim, za Trumpove Sjedinjene Države prioritet je postizanje neposrednih koristi za nacionalnu sigurnost i gospodarstvo, čak i po cijenu slabljenja međunarodnih institucija.
PREMA FRAGMENTIRANOM G7?
Slika koja se pojavljuje s kanadskog summita jest G7 koji muče rastuće napetosti i osjećaj neizvjesnosti oko njegove sposobnosti da učinkovito utječe na glavna globalna pitanja. Nedostatak zajedničkog stava o Gazi, nejednake obrambene obveze, razlike u trgovinskim politikama i rastuća asertivnost SAD-a slikaju sliku strateške dezartikulacije. Savez koji je nekoć predstavljao političku i ekonomsku jezgru Zapada sada se čini uključenim u težak proces redefiniranja. Uspon novih globalnih igrača – poput Indije, Brazila i Saudijske Arabije, pozvanih na summit – signalizira da G7 više nije jedino središte donošenja odluka industrijaliziranog svijeta. U ovom scenariju, sposobnost Sjedinjenih Država da ostvare vodstvo ovisit će o njegovoj spremnosti da prizna autonomiju svojih partnera i vrati se logici uravnotežene suradnje.
NOVA RAVNOTEŽA KOJU TREBA IZGRADITI
Summit ministara vanjskih poslova G7 u Kanadi ponudio je rječit uvid u trenutno stanje transatlantskih odnosa. Sjedinjene Države, iako održavaju dominantnu ulogu, sada se moraju suočiti s rastućom netolerancijom saveznika prema uočenim jednostranim politikama. Kanada, Europa i Japan pokušavaju pomiriti potrebu za suradnjom s Washingtonom sa željom da sačuvaju marginu autonomije u donošenju odluka. G7 se stoga suočava s dvostrukim izazovom: s jedne strane, održavanjem svoje relevantnosti u multipolarnom svijetu; s druge strane, obnovom unutarnje ravnoteže temeljene na međusobnom povjerenju i zajedničkoj viziji. Upravljanje krizama u Ukrajini i Gazi, donošenje trgovinske politike – s carinama koje i dalje potresaju europska i globalna tržišta dionica – i pitanje obrambene potrošnje bit će odlučujući testovi hoće li skupina moći prevladati trenutne pukotine ili će, obrnuto, napetost između američkog vodstva i multilateralne suradnje označiti početak sporog pada G7 kao kohezivnog političkog igrača na međunarodnoj sceni.