Harvard ponovno otkriva napor razmišljanja: Kada čitanje postane čin slobode

Kultura - 18. studenoga 2026.

Zabranjeni pametni telefoni, zabranjena umjetna inteligencija i jedna zahtjevna knjiga za čitanje svaki tjedan. Na Harvardu, neočekivani uspjeh predmeta Humanističke znanosti 10 govori istinu koju digitalno društvo riskira zaboraviti: ne mora nužno biti automatizirano sve što se može automatizirati.

Iznenađujuće je u vijestima s Harvarda. U vrijeme kada umjetna inteligencija obećava olakšati svaku intelektualnu aktivnost, sveučilišni studij koji zabranjuje pametne telefone, računala i AI alate zabilježio je porast upisa od 40 posto. Zove se Humanističke znanosti 10, namijenjen je brucošima i nudi nimalo lagano akademsko putovanje: jednu zahtjevnu knjigu za čitanje svaki tjedan, redovite eseje, obavezno sudjelovanje i stalne rasprave s profesorima i kolegama studentima. U jesen 2026. godine prijavilo se 180 studenata za samo 90 dostupnih mjesta. Program obuhvaća stoljeća misli i književnosti, od Homera i Platona do Montaignea, Shakespearea, Spinoze, Jane Austen i Jamesa Baldwina. To nije samo putovanje kroz velike autore, već obrazovno iskustvo koje zahtijeva vrijeme, koncentraciju i spremnost na bavljenje složenim idejama.

Studijski program osnovali su 2008. godine profesori Stephen Greenblatt i Louis Menand s ciljem vraćanja središnjeg mjesta humanističkim znanostima u akademskom okruženju koje je sve više orijentirano prema drugim područjima. Gotovo dvadeset godina kasnije, čini se da je projekt dobio još relevantnije značenje. Upravo kada digitalni alati omogućuju izradu tekstova, sažetaka i odgovora u nekoliko sekundi, sve veći broj studenata namjerno bira put koji od njih zahtijeva usporavanje. Kako je izvijestio Wall Street Journal, a potom i talijanski tisak, uspjeh studija Humanistike 10 ne čini se povezanim s neposrednim akademskim prednostima, već sa željom za autentičnim obrazovnim iskustvom u kojem se razmišljanje ne može delegirati stroju.

Priča zaslužuje pažnju jer dovodi u pitanje jednu od najdublje ukorijenjenih pretpostavki našeg vremena: ideju da napredak nužno prati smanjenje napora. Godinama smo učinkovitost poistovjećivali s brzinom, smatrajući čekanje, trud, pa čak i poteškoće preprekama koje treba ukloniti. Tehnologija je svakako poboljšala naše živote, proširila pristup informacijama i omogućila prethodno nezamislive aktivnosti. Međutim, kada se ta logika neselektivno prenese na obrazovanje, riskira stvaranje dubokog nesporazuma: miješanje rezultata s procesom potrebnim za njegovo postizanje.

Sažetak može prenijeti sadržaj knjige, ali ne može zamijeniti iskustvo čitanja. Odgovor može biti točan i bez da osoba koja ga prima razumije obrazloženje koje stoji iza njega. Esej može djelovati uvjerljivo i bez da njegov autor istinski iskoristi sposobnost argumentiranja. Ovdje pitanje umjetne inteligencije nadilazi jednostavnu tehnološku raspravu i postaje obrazovno i antropološko pitanje. Ne bismo se trebali pitati samo što stroj može učiniti umjesto nas, već i što riskiramo da više nećemo moći učiniti ako prestanemo to prakticirati.

Čitanje složenog djela znači naučiti tolerirati dvosmislenost, prepoznati proturječnosti, vratiti se i revidirati svoja tumačenja. To znači prihvatiti da važno pitanje ne mora nužno imati neposredan odgovor. To je vježba pažnje, ali i poniznosti: tekst ne odgovara uvijek našim očekivanjima i može nas prisiliti da preispitamo uvjerenja koja smo smatrali čvrsto utemeljenima. Kultura, u tom smislu, nije samo skladište informacija koje treba konzultirati kada je potrebno. To je disciplina uma, oblik treninga koji pomaže u oblikovanju karaktera i individualnog rasuđivanja.

Postoji nešto istinski konzervativno u iskustvu koje predlaže predmet Humanističke znanosti 10, bez potrebe da se ono pretvori u ideološku bitku. Kulturni konzervativizam, u svom najozbiljnijem izrazu, ne sastoji se u odbacivanju novog ili idealiziranju imaginarne prošlosti. Sastoji se u prepoznavanju da se ne može sve što vrijedi sačuvati odmah zamijeniti i da određena dostignuća civilizacije zahtijevaju strpljivo prenošenje s jedne generacije na drugu.

Književnost, filozofija, povijest i umjetnost pripadaju toj baštini. Ne zato što je svaki autor prošlosti nužno u pravu, niti zato što bi klasike trebalo bezuvjetno poštovati. Naprotiv, oni ostaju važni upravo zato što ih se može propitivati, osporavati i reinterpretirati. Čitati Platona ne znači postati platonist, baš kao što bavljenje Montaigneom ne podrazumijeva slaganje sa svakim zaključkom do kojeg je došao. To znači ući u razgovor koji je započeo prije našeg postojanja i nastavit će se i nakon nas. Razgovor u kojem otkrivamo da su se naizgled suvremenim pitanjima, poput odnosa između pojedinca i zajednice, značenja slobode, prirode moći i odgovornosti za naše postupke, bavili muškarci i žene koji su živjeli stoljećima prije nas.

U dobu koje svaku osobu smatra samodostatnom, a svo znanje odmah dostupnim, tradicija daje obrazovanju konkretno značenje: ono nije lanac koji nas sprječava da idemo naprijed, već put koji nam omogućuje da ne krećemo ispočetka u nedogled. Sloboda, uostalom, ne podudara se s odsutnošću ograničenja. Osoba je istinski slobodna kada posjeduje alate za prosuđivanje, razlikovanje, odabir i preuzimanje odgovornosti za svoje odluke. A ti se alati ne stječu automatski: oni se grade učenjem, praksom i bavljenjem idejama koje mogu biti vrlo različite od vlastitih.

Ipak, bilo bi pogrešno protumačiti Harvardov izbor kao osudu umjetne inteligencije. Nove tehnologije mogu ponuditi izvanredne mogućnosti u istraživanju, organizaciji informacija i učenju. Mogu nam pomoći da razumijemo tekst, identificiramo alternativna tumačenja i formuliramo nova pitanja. Problem nastaje kada se pomoć pretvori u zamjenu. Ako student koristi umjetnu inteligenciju za provjeru razmišljanja koje je već razvio, može proširiti svoje mogućnosti. Ako je umjesto toga koriste kako bi u potpunosti izbjegli razvijanje tog razmišljanja, dobivaju rezultat bez stjecanja vještine koju bi rezultat trebao pokazati.

To je odlučujuća razlika, posebno u budućnosti u kojoj će proizvodnja sadržaja postajati sve jednostavnija i pristupačnija. Konkurentska prednost neće nužno pripadati onima koji znaju brže proizvoditi, već onima koji su sposobni prepoznati što zaslužuje biti proizvedeno, razlikovati istinu od laži, procijeniti relevantnost informacija i izbjeći miješanje onoga što se čini uvjerljivim s onim što je zapravo dobro utemeljeno. U svijetu zasićenom odgovorima, sposobnost formuliranja pravih pitanja mogla bi postati jedna od najvrjednijih vještina.

Priča o Harvardu u konačnici sadrži važnu poruku za škole. Nije dovoljno uvesti nove alate u učionice, ažurirati platforme ili naučiti učenike kako koristiti najnovije tehnologije. Moramo sačuvati prostore u kojima se znanje ne svodi na neposrednu izvedbu, već postaje osobno iskustvo. Mlada osoba mora biti sposobna naučiti čitati bez da odmah traži sažetak, pisati bez delegiranja konstrukcije misli i raspravljati bez oslanjanja na prvi dostupni odgovor. Mora biti sposobna griješiti, ispravljati se, braniti argument i otkriti da njihova uvjerenja nisu uvijek dovoljno utemeljena.

To ne znači nostalgično vraćanje škole prošlosti, niti poricanje vrijednosti inovacije. To znači izbjegavanje rizika pretvaranja inovacije u izgovor za napuštanje bitnih funkcija obrazovanja. Škole ne smiju samo pripremati učenike za korištenje alata sadašnjosti: moraju im omogućiti da se kritički uključe i u one budućnosti. Tehnologije će se promijeniti, neke će profesije nestati, a druge će se pojaviti. Međutim, sposobnost čitanja, razumijevanja, prosuđivanja i argumentiranja i dalje će biti temeljna.

Možda je upravo to najzanimljivije značenje uspjeha humanističkih znanosti 10: neki studenti na jednom od najprestižnijih svjetskih sveučilišta ne traže samo da nauče nešto više, već da budu izazvani. Oni biraju iskustvo koje se ne može svesti na automatizirani rezultat i koje zahtijeva njihovu prisutnost, njihovu pažnju i njihov osobni doprinos.

U konačnici, postoji i oblik slobode u trudu. Jer oni koji odustanu od razmišljanja neizbježno dopuštaju drugima ili nečemu drugome da to učini umjesto njih. A društvo u kojem pojedinci prestanu prosuđivati ​​riskira da postane društvo na koje je lakše utjecati, čak i kada posjeduje sve sofisticiranije tehnološke alate.

U svijetu koji obećava da će nam poštedjeti svaki napor, neki studenti i dalje biraju trud potreban da bi postali istinski sposobni. To je ohrabrujući znak. Možda najveći luksuz budućnosti neće biti imati sve odgovore nadohvat ruke, već zadržati sposobnost da ih tražimo, razumijemo i, prije svega, imati hrabrosti da se ne zadovoljimo manjim.