Subscribe
Kako bi istraživači, novinari i autori trebali pristupiti umjetnoj inteligenciji?
Kako bismo trebali gledati na autore koji su stavili svoje ime na tekst koji nisu sami napisali – ili onaj u kojem je umjetna inteligencija, barem, autor određenih dijelova?
Švedska je sada svjedočila prvom slučaju u kojem je umiješan istraživač, prema istraživačkim novinarima, navodno koristio umjetnu inteligenciju u svom pisanju.
Slučaj se odnosi na Emmu Engdahl, profesoricu sociologije na Sveučilištu u Göteborgu. Prema novinarki Anni Axfors, koja piše za časopis „Kvartal“, Engdahl je objavila nekoliko tekstova – pa čak i knjiga – koje je zapravo napisala umjetna inteligencija.
Axfors je postala sumnjičava listajući nedavno objavljenu knjigu profesorice sociologije, u kojoj autorica više puta koristi iste retoričke obrasce u svojim argumentima. Poznato je da alati umjetne inteligencije poput ChatGPT-a i Claudea imaju tendenciju stvaranja lako probavljive proze, često izgrađene na jednostavnim – a ponekad i iluzornim – kontradikcijama; na primjer, tvrdeći da “A” nije samo “A”, već i “B”.
Nova knjiga profesorice Engdahl bila je zbirka eseja pod naslovom „Lektioner i kärlek“ (“Lekcije ljubavi”). Međutim, prema novinarki Axfors, knjiga je trebala nositi naslov “Lekcije ChatGPT-a”. U svom članku za Kvartal, Axfors citira odlomke iz Engdahlove knjige, pokazujući kako je ona u osnovi izgrađena na banalnim kontradikcijama – predstavljenim kroz fragmentirani stil jezika namijenjen prenošenju osjećaja književne kvalitete.
Jedan od odlomaka iz knjige koju Axfors citira glasi:
„Kažu da padamo na izgled, ali ostajemo zbog nečeg više.“
I to je istina. Ono što nas često ne privlači ono što je vidljivo, već ono što je jedva primjetno.
Nešto što se osjećalo, a ne pokazivalo.
Dugi pogled.
Gesta prožeta refleksijom.
Ramena se opuštaju u osjećaju sigurnosti kada ih se istinski vidi.
Miris koji budi uspomene – evocira djetinjstvo, intimnost ili nešto davno propušteno.
Privlači nas suptilno – ne ono što viče, već ono što šapuće: Evo nekoga tko je živio.
Kako Axfors piše: „Engdahl gotovo mehanički koristi isti retorički postupak iznova i iznova – tvrdi što stvari nisu, samo da bi ponudio jednako prazan odgovor na to što jesu.“
Onima koji su zabrinuti zbog utjecaja umjetne inteligencije na istraživanje i književnost može biti utješno to što profesor Engdahlova upotreba umjetne inteligencije, čini se, nije dala dotičnom djelu nikakvu intelektualnu ili estetsku vrijednost. Tekst se čini banalnim po sadržaju i repetitivnim po stilu.
Prema Axforsu, analiza utvrđuje da je 88 posto teksta u “Lekcije ljubavi” napisala umjetna inteligencija. U radovima koje je profesorica objavila prije pojave umjetne inteligencije nema nikakvog traga takvoj tehnologiji. To je, naravno, logično. Problem za Engdahl je što to služi kao jasan dokaz da je knjiga iz 2025. doista generirana umjetnom inteligencijom i da je analiza točna. Jer ako bi netko tvrdio da bi analiza mogla biti pogrešna – ili da Engdahlin vlastiti stil pisanja slučajno nalikuje onome što bi stroj mogao proizvesti – ostaje neobično da se takvi rezultati ne pojavljuju pri ispitivanju njezinih ranijih tekstova.
Ali što sama Emilia Engdahl kaže o tim optužbama? Kad je Anna Axfors suoči s nalazima analize, Engdahl pismeno odgovara: „Svaka misao i svaka riječ u mojim knjigama i člancima je moja i preuzimam punu odgovornost za njih. Mogu opravdati i razraditi svoje teorije i načine razmišljanja jer su izgrađeni na znanju koje sam stekla. Također redovito sudjelujem u tim raspravama u akademskim okruženjima – na konferencijama, seminarima i kroz svoju nastavu. Tekst ne postoji u izoliranom svemiru; o njemu se raspravlja, citira i nastavlja živjeti – zasigurno, ponekad, čak i unutar raznih alata umjetne inteligencije.“
Nadalje dodaje: „Uz to, htjela bih dodati da bismo trebali prijeći preko rasprave o tome je li tekst generiran umjetnom inteligencijom. Procijeniti sadržaj teksta. Točka. Svrha umjetne inteligencije je poboljšati ljudske sposobnosti – u svim sektorima društva. Stoga je prilično neobična ideja sugerirati da bismo trebali izbjegavati korištenje umjetne inteligencije. To bi bilo kontraproduktivno i, za nas u društvenim znanostima, predstavljalo bi značajan rizik.“
Ukratko, Engdahl pokušava trivijalizirati ono što se dogodilo. U svojim knjigama i tekstovima predstavlja vlastito razmišljanje; važan je sadržaj. Vrijeme je da prestanemo promatrati umjetnu inteligenciju kao problem i umjesto toga naučimo kako koristiti ovu novu tehnologiju.
Ipak, nitko se nije dao uvjeriti tim argumentima.
Umjetna inteligencija ne može se uspoređivati sa seminarima ili konferencijama. To je strojno vođen agent sposoban generirati tekstove kojima istraživači i autori naknadno mogu priložiti svoja imena. Sastavljanje teksta od strane umjetne inteligencije o temi koju je netko možda sam razvio – možda čak koristeći jedinstvenu terminologiju koju je sam osmislio – nije isto što i osobno pisanje teksta. Od istraživača koji objavljuje rad očekuje se ne samo da predstavi istraživanje ili nalaze, već i da se uključi u rasuđivanje, koristeći uvjerljive argumente i precizan, točan jezik.
Još jedan Engdahlov tekst koji je Axfors ispitao bio je esej objavljen u kolovozu 2026. u kulturnoj rubrici cijenjenih dnevnih novina „Svenska Dagbladet“.
Nakon otkrića o korištenju umjetne inteligencije, urednica za kulturu lista Svenska Dagbladet, Ida Ölmedal, odlučila je poništiti objavu dotičnog članka. U izjavi u novinama , Ölmedal objašnjava da je Svenska Dagbladet provela vlastitu reviziju teksta, nakon čega je uslijedila nova urednička procjena. Zaključak je bio da tekst treba poništiti.
Ölmedal naglašava da se očekuje da eseje u kulturnoj rubrici Svenska Dagbladet pišu ljudska bića. „U ovim dnevnim esejima, istraživači, autori i drugi odabrani suradnici istražuju teme u kojima su osobno i duboko utemeljeni. Bitno je da osoba koja artikulira ideje, bira riječi i definira koncepte bude sam autor. Jezik i misao nije tako lako odvojiti.“
Ukratko, članke u Svenska Dagbladetu moraju pisati ljudska bića koja se bave vlastitim razmišljanjem i komunikacijom. Živahne i intelektualno odgovorne osobe trebale bi pisati članke uz koje vežu svoja imena.
Možda se čini čudnim da bi se iskusna profesorica izložila riziku javnog poniženja na način na koji je to učinila Emilia Engdahl. Engdahl je zaposlena na velikom sveučilištu – okruženju u kojem sigurno postoji aktivna rasprava o tome da studenti koriste umjetnu inteligenciju za dovršavanje svojih zadataka umjesto da sami obavljaju posao. Nadalje, pretpostavilo bi se da nastavnici na Sveučilištu u Göteborgu koriste alate za otkrivanje varanja uz pomoć umjetne inteligencije. Pa ipak, i sama Engdahl je upala u tu zamku.
Također je neobično da bi etablirana istraživačica – autorica nekoliko knjiga – vidjela ikakvu korist u tome da dopusti stroju da napiše njezin rad. Ne nudi li proces pisanja Engdahl intelektualno zadovoljstvo? Kreativne osobe općenito trebaju vježbati svoju kreativnost da bi napredovale. U ovom slučaju, Engdahl je dopustila stroju da napiše tekst za koji je tvrdila da ga je sama napisala. Stavila je svoje ime na knjigu i nekoliko članaka koje zapravo nije napisala. Bizarno!
Pitanje kako će se umjetna inteligencija koristiti je složeno. Kako ćemo percipirati istraživanje i književnost kada strojevi mogu postići stvari koje su prije bili dostupni samo ljudima? Zasad se, međutim, čini da tekst generiran umjetnom inteligencijom karakterizira određena banalnost. Štoviše, čini se da mi ljudi ostajemo predani etici koja smatra da je ljudski subjekt – ljudsko biće – taj koji treba stvarati i pisati i istraživanja i književnost.
Naravno, umjetna inteligencija može poslužiti kao tehnička pomoć u istraživanju. Mnogi je već koriste za zadatke poput pretraživanja referenci ili istraživanja jednostavnih istraživačkih pitanja. Ali dopuštanje umjetnoj inteligenciji da sastavi prezentaciju istraživanja ili da napiše tekst s književnim ambicijama – to je nešto što još nismo spremni prihvatiti.
Strojevi još nisu pobijedili ljude.