Subscribe
U američkom izdavačkom svijetu postoji kontradikcija koja zaslužuje pozornost: dok neke velike izdavačke kuće traže od pisaca da otkriju bilo kakvu upotrebu umjetne inteligencije, te iste organizacije interno eksperimentiraju s tim alatima, ponekad bez adekvatnog informiranja uključenih autora. Osim dinamike same industrije, ovo postavlja šire pitanje: koliko su transparentnost, odgovornost i poštovanje tuđeg rada doista važni kada dođu u sukob s ekonomskom pogodnošću?
Problem je posebno postao predmet rasprave nakon istrage koju je WIRED objavio 9. listopada 2026., prema kojoj su zaposlenici tri velike američke izdavačke grupe – HarperCollins, Simon & Schuster i Hachette – navodno izrazili zabrinutost zbog korištenja sustava poput ChatGPT-a i Claudea za pripremu komunikacija, promotivnih tekstova, kratkih opisa knjiga i drugih izdavačkih materijala. Ovi alati obećavaju brzinu, učinkovitost i niže troškove, ali, prema prikupljenim izvještajima, oni također potiču zabrinutost među radnicima koji se boje da će se zadaci koji su do nedavno bili povjereni njihovoj stručnosti postupno automatizirati.
Problem, dakle, nije samo utvrditi je li umjetna inteligencija dobra ili loša. Problem je razumjeti tko je smije koristiti, pod kojim uvjetima i s kojim stupnjem transparentnosti. Generativna umjetna inteligencija sada je stvarnost s kojom se mnoge industrije moraju suočiti. Može olakšati istraživanje, lektorirati tekstove, predlagati ideje i pomoći u izradi reklamnih materijala. Poduzeće ima pravo na inovacije, poboljšanje svoje organizacije i smanjenje troškova: poricanje toga značilo bi miješanje zaštite radnih mjesta s odbacivanjem napretka.
Međutim, problemi nastaju kada inovacija uključuje djela zaštićena autorskim pravima, neobjavljene rukopise ili povjerljive informacije. Udruga autora (Authors Guild), vodeće profesionalno udruženje američkih pisaca, izrazila je zabrinutost zbog korištenja autorskih djela i podataka u sustavima umjetne inteligencije bez odgovarajućeg odobrenja, preporučujući da se prije slanja rukopisa javno dostupnim chatbotovima dobije pisana suglasnost. Ne predstavlja svaka upotreba umjetne inteligencije kršenje autorskih prava, kao što ne dovodi svaka automatizirana aktivnost nužno do gubitka radnih mjesta. Specifične okolnosti, ugovorni sporazumi i zaštitne mjere koje su na snazi su sve važne. Ali upravo je zato jasnoća bitna.
Iz konzervativne perspektive, ova situacija stavlja u fokus nekoliko temeljnih načela: individualnu odgovornost, zaštitu privatnog vlasništva, poštivanje ugovora i slobodu poduzetništva. Na ta se načela ne treba pozivati samo kada su im zgodna. Intelektualno vlasništvo, uostalom, nije privilegija koja se piscima dodjeljuje samo kada ne ometa ekonomske interese izdavača. To je prepoznavanje vrijednosti kreativnog rada, domišljatosti i individualnog iskustva. Rukopis nije anonimna sirovina dostupna svima koji je posjeduju: on je rezultat proučavanja, talenta, osjetljivosti i često godina rada.
Ipak, suvremeno društvo sve više prihvaća koncepciju ljudske vrijednosti mjerene isključivo u smislu produktivnosti. Sve što se može brže postići smatra se boljim; sve što manje košta je poželjno; sve što ne generira neposrednu prednost riskira da se smatra suvišnim. Umjetna inteligencija čini ovu tendenciju posebno vidljivom jer s obnovljenom snagom postavlja vječno pitanje: što intelektualni rad čini autentično ljudskim?
Nije dovoljno odgovoriti da stroj nema ni emocije ni svijest. Pitanje je također kulturno i građansko. Pisanje ne znači samo slaganje riječi u ispravan redoslijed, baš kao što ni izdavanje ne znači samo pakiranje proizvoda za prodaju. Knjiga je također svjedočanstvo vremena u kojem je stvorena, osobnosti autora, njihovih proturječnosti i njihove slobode misli. Ako sve svedemo na pitanje brzine i učinkovitosti, riskiramo izgubiti upravo ono što kulturu razlikuje od masovne proizvodnje.
To ne znači idealiziranje autora ili smatranje umjetne inteligencije nekompatibilnom s kreativnošću. Radije, to znači prepoznavanje da alat ne može izbrisati odgovornost osobe koja ga koristi. Sustav može generirati uvjerljiv tekst dok istovremeno izvještava o netočnim informacijama, izmišlja izvore ili izravnava originalni glas. Tehnologija može pomoći mišljenju, ali ne bi trebala postati izgovor za napuštanje kritičkog prosuđivanja.
Tu se pojavljuje najznačajnija kontradikcija. Ako se od pisaca traži da otkriju svoju upotrebu umjetne inteligencije, isti zahtjev za transparentnošću trebao bi se odnositi i na izdavače kada njihova upotreba umjetne inteligencije značajno utječe na uređivanje djela, sadržaj namijenjen objavljivanju ili rukovanje rukopisom. Nema potrebe da se svaka automatska ispravka pretvori u formalno otkrivanje: to bi bila pretjerana birokracija. Međutim, potrebno je osigurati da transparentnost ne postane obveza za one s manjom pregovaračkom moći i diskrecijski izbor za one koji je imaju više.
Ekonomska sloboda, zapravo, ne znači imati slobodu činiti apsolutno sve. Zdravo tržište izgrađeno je na povjerenju, poštivanju obveza i sposobnosti svake strane da donosi informirane odluke. Autori moraju biti u mogućnosti znati kako se s njihovim radom postupa, posebno kada nije objavljen, te procijeniti rizike prije davanja odobrenja. Sloboda poduzetništva zaslužuje da se brani, ali upravo zato što je sloboda, mora biti popraćena odgovornošću.
Isto vrijedi i za zapošljavanje. Poduzeća imaju pravo na inovacije; radnici imaju pravo biti informirani o promjenama koje ih utječu i stjecati nove vještine. Zaštita radnih mjesta ne znači sprječavanje razvoja tvrtki, baš kao što podržavanje napretka ne znači tretiranje radnika kao potrošne robe. Društvo koje sustavno žrtvuje ljude na oltaru učinkovitosti riskira da postane ekonomski brže, ali ljudski siromašnije.
Možda nas, u konačnici, pitanje umjetne inteligencije tjera da razmislimo o samom značenju napretka. Napredak ne znači samo raditi stvari brže, već i učiti ih raditi bolje, s većom sviješću i poštovanjem. Prava modernost ne sastoji se u prihvaćanju svake inovacije bez pogovora, već u znanju kako njome upravljati bez napuštanja načela koja društvo čine slobodnim i civiliziranim.
Umjetna inteligencija može biti vrijedan saveznik onima koji pišu, objavljuju i čitaju. Potrebna su jasna pravila, informirani pristanak gdje je to potrebno, zaštita rukopisa, ljudska odgovornost i dosljedni standardi za sve. Nema potrebe zabranjivati nove tehnologije ili puniti ugovore nerazumljivim klauzulama. Trebamo se samo sjetiti da se povjerenje ne može izgraditi zahtijevanjem razine transparentnosti od drugih koju sami nerado prakticiramo.
I, kad smo već kod umjetne inteligencije, mali savjet za izdavačke kuće: ako zamolite pisce da otkriju kada su primili pomoć od stroja, mogli biste početi tako što ćete sami dati dobar primjer. Jer inovacija je divna stvar, ali dosljednost ostaje izrazito ljudska vrlina. I, barem zasad, ne postoji poznati algoritam koji bi je mogao zamijeniti.