Irski pokušaj da dostigne zakonodavstvo EU o autorskim pravima

Okvir autorskih prava Europske unije je labirintna konstrukcija koja nastoji održati ravnotežu između poticanja kreativnosti i osiguravanja pravne usklađenosti u svim svojim državama članicama.

To je sustav osmišljen kako bi zaštitio plodove umjetničkog rada, a istovremeno se snalazio u složenostima digitalnog doba u kojem se glazba, film i književnost konzumiraju jednim klikom gumba.

Nedavna rasprava irskog Dáila o Zakonu o autorskim i srodnim pravima (izmjena i dopuna) iz 2025. nudi pravovremenu perspektivu za ispitivanje šireg područja autorskih prava u EU, pri čemu irske zakonodavne prilagodbe odražavaju i izazove i težnje usklađivanja zakona o intelektualnom vlasništvu.

Specifičnosti irskog zakona mogu se korisno ispitati i usporedbama s režimima autorskih prava Njemačke i Francuske, koje obje usvajaju različite pristupe kao odgovor na napetosti i poteškoće zaštite kreativnih prava u modernom tehničkom kontekstu.

Sam zakon, o kojem se raspravljalo u Dáilu u lipnju 2025., pokušaj je Irske da ispravi kašnjenje u potpunom prenošenju Direktive EU o autorskim pravima iz 2006. (2006/115/EZ).

Kao što je državni ministar Alan Dillon istaknuo u svojim uvodnim riječima, prijedlog zakona odnosi se na presudu Suda Europske unije (CJEU) iz 2020. kojom je utvrđeno da Irska nije u skladu s direktivom, posebno u pogledu načina na koji se isplaćuju tantijemi između glazbenih producenata i izvođača.

Dillon je također istaknuo ekonomski argument za prijedlog zakona, napominjući da je „robustan i dobro funkcionirajući pravni okvir koji podržava autorska prava i intelektualno vlasništvo u širem smislu, kao što je već navedeno, ključan za ekonomsku dobrobit kreativnog sektora, koji zapošljava otprilike 80 000 ljudi.“

Presuda Suda EU-a, koja proizlazi iz slučaja koji su pokrenuli Recorded Artists, Actors and Performers (RAAP) i Phonographic Performance Ireland (PPI), istaknula je neuspjeh Irske u osiguravanju pravične naknade, što je temelj direktive, te u usklađivanju s međunarodnim ugovorima poput Ugovora WIPO-a o izvedbama i fonogramima (WPPT) i Rimske konvencije.

Prijedlog zakona uvodi nekoliko ključnih reformi. Utvrđuje standardnu ​​podjelu tantijema između izvođača i producenata u omjeru 50-50; standard koji su već usvojile dvije trećine država članica EU.

Također proširuje zaštitu na državljane zemalja izvan EGP-a koje su stranke međunarodnih ugovora o autorskim pravima i prebacuje rješavanje sporova s ​​Kontrolora Ureda za intelektualno vlasništvo na Okružni sud.

Ova posljednja promjena izazvala je žestoku raspravu, a zastupnici iz glavne oporbene stranke osudili su taj potez kao korak prema skupim, legalističkim procesima koji bi mogli odvratiti pojedinačne umjetnike od traženja pravde. Oporba je iznijela argument da je vladina odluka da “ugura” sporove u sudove u suprotnosti s njezinom širom politikom poticanja alternativnog rješavanja sporova, potencijalno začepljujući već opterećeni pravosudni sustav.

Neki članovi oporbe također su istaknuli nedostatak konzultacija sa zainteresiranim stranama i uklanjanje uloge tijela za licenciranje u zastupanju umjetnika. Bilo je upozorenja da bi ovaj prelazak na pojedinačne parnice mogao nesrazmjerno nepovoljan za izvođače, kojima često nedostaju financijska sredstva za osporavanje bogatih diskografskih kuća na sudu.

Ove zabrinutosti naglašavaju širu napetost u zakonu o autorskim pravima: potrebu zaštite umjetnika bez stvaranja prepreka za pristup njihovim pravima.

Pristalice zakona u vladinim klupama odbacile su te zabrinutosti istaknuvši svoje uvjerenje da uključivanje Okružnog suda jača sudski nadzor i usklađeno je s nastojanjima EU-a za snažne pravne okvire.

Njemačka nudi kontrastni model za provedbu autorskih prava. Njezin zakon o autorskim pravima, uređen Urheberrechtsgesetzom (Zakonom o autorskim pravima), ukorijenjen je u tradiciji autorskog prava, koje stvaratelja stavlja u središte zaštite intelektualnog vlasništva.

Postoji snažan argument da je, za razliku od irskih reaktivnih zakonodavnih prilagodbi, Njemačka odlučila proaktivno prilagoditi svoj okvir autorskih prava kako bi se suočila s digitalnim izazovima, posebno kroz provedbu Direktive EU o autorskim pravima iz 2019. (2019/790).

Ova direktiva uvela je kontroverzne odredbe poput članka 17. (koji od platformi zahtijeva filtriranje sadržaja zaštićenog autorskim pravima), a u njemački zakon prenesena je 2021. godine Zakonom o pružateljima usluga zaštite autorskih prava (Urheberrechts-Diensteanbieter-Gesetz).

Njemački pristup pravednoj naknadi posebno je poučan. Zemlja ima dobro uspostavljen sustav društava za naplatu autorskih prava, kao što su GEMA za glazbu i VG Wort za književnost, koja pregovaraju o tantijemima u ime stvaratelja. Ta društva osiguravaju da izvođači i autori dobiju pravedan udio prihoda od digitalnih platformi, model koji irski zakon djelomično oponaša sa svojom zadanom podjelom 50-50. Međutim, njemački sustav je robusniji, s kolektivnim ugovorima koji osnažuju umjetnike da pregovaraju o uvjetima s moćnim subjektima poput streaming servisa. Podaci GEMA-e pokazuju da je 2024. godine distribuirala 1,2 milijarde eura nositeljima prava, što svjedoči o učinkovitosti kolektivne akcije u osiguravanju pravedne naknade.

To je u suprotnosti s Irskom, gdje jedan oporbeni TD ističe alarmantan slučaj Mete koji koristi djela irskih dobitnika Bookerove nagrade bez njihovog pristanka, čime naglašava potrebu za regulatornim okvirom koji prati tehnološki napredak.

Francuska također nudi model koji daje prioritet pravima izvođača putem svog sustava autorskog prava. Francuski Zakonik o intelektualnom vlasništvu (Code de la Propriété Intellectuelle) pruža sveobuhvatan okvir za autorska prava, naglašavajući neodustavljivo pravo na pravičnu naknadu.

Francuska je 2016. godine uvela zakone kojima se nalaže da streaming platforme i digitalni distributeri pravedno dijele prihode s izvođačima, što je ojačalo održivost glazbene industrije. Prema izvješću francuskog društva za naplatu SACEM iz 2023. godine, izvođači su primili 450 milijuna eura tantijema od digitalnih platformi, što je povećanje od 15% u odnosu na 2020. godinu, što odražava uspjeh tih mjera.

Okvir EU za autorska prava stoga je možda neizbježno mozaik direktiva usmjerenih na usklađivanje zakona u državama članicama.

Direktiva o autorskim pravima iz 2006., koja je bila u središtu nedavne zakonodavne reforme Irske, nastojala je osigurati pravednu naknadu za izvođače i producente, posebno u kontekstu prava najma i posudbe. Direktiva o autorskim pravima iz 2019. nadogradila se na to rješavajući digitalne izazove, zahtijevajući od platformi poput YouTubea da dobiju licence za sadržaj zaštićen autorskim pravima i osiguravajući da kreatori prime pošten udio prihoda. Ipak, kako pokazuje irsko iskustvo, transpozicija ovih direktiva je neravnomjerna, a države članice poput Njemačke i Francuske postavljaju viši standard od manjih zemalja koje se bore da održe korak.

Uspon umjetne inteligencije i digitalnih platformi dodaje dodatnu složenost.

Kao što je navedeno tijekom rasprave u Dáilu, neovlaštena upotreba kreativnih djela za obuku modela umjetne inteligencije predstavlja egzistencijalnu prijetnju umjetnicima.

Zakon EU o umjetnoj inteligenciji, za koji se očekuje da će biti u potpunosti proveden do 2026., ima za cilj riješiti ovaj problem zahtijevanjem transparentnosti podataka o obuci umjetne inteligencije, ali provedba će gotovo sigurno ostati izazov.

Irski Zakon o autorskim i srodnim pravima (izmjena i dopuna) iz 2025. korak je prema usklađivanju Irske sa standardima EU-a i međunarodnim standardima o autorskim pravima, ali također otkriva poteškoće u uravnoteženju pravne usklađenosti s praktičnom dostupnošću.

Njemačka i Francuska nude modele uspjeha, s jakim društvima za naplatu i alternativnim mehanizmima za rješavanje sporova koji osnažuju umjetnike bez opterećenja skupim parnicama. Irski potez Okružnom sudu, iako namijenjen jačanju sudskog nadzora, nosi rizik otuđenja upravo onih kreativaca koje namjerava zaštititi.

Kako se EU kreće kroz digitalno doba, zakon o autorskim pravima mora se razvijati kako bi se suočio s novim prijetnjama poput kršenja autorskih prava uzrokovanih umjetnom inteligencijom, a istovremeno osigurao da umjetnici, bilo u Dublinu, Berlinu ili Parizu, dobiju pravednu naknadu za svoj rad.

Međutim, irska debata, s fokusom na pravednu naknadu i pristup pravdi, odražava širu borbu za očuvanje vrijednosti kreativnosti u svijetu u kojem tehnologija često nadmašuje regulaciju.

Također ističe koliko izazovno može biti zaštititi pojedinačne stvaratelje od iskorištavanja, a istovremeno poticati okruženje u kojem inovacije napreduju.

Okviri za autorska prava EU-a i Irske, koliko god bili nesavršeni, konstruktivni su koraci za postizanje te ravnoteže.

Kao i uvijek, ovi napori i stalna potreba za usavršavanjem zahtijevaju budnost, suradnju i predanost pravednosti ako žele uspjeti.