Subscribe
Prije dva desetljeća, globalni imidž Katalonije dominirao je pokret za neovisnost – masovni marševi Diada, referendum 2017. i retorika o suverenitetu. Danas je sama transformacija pokrajine ono što privlači pozornost: neviđeni priljev migranata, rastuća muslimanska populacija i rastuća zabrinutost zbog urbanog kriminala spojili su se kako bi redefinirali politički i kulturni krajolik regije.
Demografska revolucija
Barcelona i njezino metropolitansko područje postali su ogledalo Europe dvadeset i prvog stoljeća. Prema Katalonskom statističkom institutu (Idescat), svaki peti stanovnik Katalonije rođen je u inozemstvu, a taj se broj u gradu Barceloni popeo na 31 posto. Općinski podaci pokazuju da Katalonci rođeni u Kataloniji sada predstavljaju samo 45 posto stanovnika Barcelone, a manje od polovice onih mlađih od 40 godina. Najzastupljenija podrijetla su Maroko, Pakistan, Kolumbija, Honduras i Italija, što odražava i dugogodišnje veze s Latinskom Amerikom i nove migracijske rute iz Sjeverne Afrike i Južne Azije.
U Kataloniji sada živi preko 600.000 muslimana – otprilike 8 posto stanovništva – što je čini regijom s najvećom koncentracijom islamskih bogomolja u Španjolskoj. Širenje džamija, kulturnih udruga i programa na arapskom ili amaziškom jeziku pretvorilo je gradove poput Vica, Salta i Reusa u studije slučaja multikulturalne integracije – i napetosti.
Od identitetske anksioznosti do političke kalkulacije
Odnos katalonskog nacionalizma prema imigraciji oduvijek je bio ambivalentan. Početkom 2000-ih, čelnici poput Jordija Pujola ili Marte Ferrusola otvoreno su upozoravali da bi nekontrolirane migracije mogle „razvodniti katalonski identitet“. Ipak, u roku od nekoliko godina, ista politička tradicija počela je migracije smatrati potencijalnim instrumentom jezičnog i izbornog inženjeringa. Programi poput Fundació Nous Catalans i Plan Marruecos 2014–2017 osmišljeni su kako bi uključili marokanske i druge sjevernoafričke zajednice kroz promicanje katalonskog jezika i građansko sudjelovanje, s temeljnim ciljem poticanja društva koje manje govori španjolski i više je usklađeno s projektom neovisnosti.
U praksi je ova strategija proizvela vrlo različite učinke od onih koji su bili namijenjeni. Demografski rast stanovništva koje ne govori španjolski – posebno iz sjeverne Afrike i subsaharske Afrike – promijenio je kulturni sastav mnogih katalonskih gradova, dovodeći u pitanje i nacionalistički narativ o jezičnoj koheziji i širi model integracije. Kritičari unutar Katalonije i diljem Španjolske sada opisuju politiku kao oblik samonanesene rane: davanjem prednosti novopridošlima koji nisu govorili španjolski jezik, pokret za neovisnost oslabio je vlastitu društvenu bazu bez postizanja veće kulturne homogenosti.
Paralelna rasprava odvija se u Baskiji, gdje je vođa Baskijske nacionalističke stranke (PNV) nedavno primijetio da bi se „sljedeći predsjednik stranke mogao zvati Hassan“ – komentar koji je trebao signalizirati uključivost, ali ga neki tumače kao dokaz koliko duboko demografske promjene preoblikuju tradicionalne nacionalističke pokrete diljem Španjolske.
Za mnoge dugogodišnje stanovnike, brza transformacija susjedstava i vidljiva prisutnost novih vjerskih simbola izazvali su ono što sociolozi nazivaju „kulturnom nesigurnošću“: osjećaj raseljenosti, i emocionalni i empirijski, dovoljno snažan da preoblikuje politiku diljem regije.
Zločin i percepcija nesigurnosti
Barcelona se danas ubraja među urbana područja Španjolske s najvećom stopom kriminala. Općinski barometar iz 2025. pokazuje da 26,5 posto stanovnika navodi nesigurnost kao svoju najveću zabrinutost, u usporedbi sa samo 8 posto prije deset godina. Policijski podaci pokazuju da je krađa i dalje najčešći prekršaj, a slijede napadi i seksualni zločini, čak i dok je ukupna kriminalna aktivnost ove godine pala za 6,6 posto.
Fenomen višestrukih recidivista i dalje testira provedbu zakona: 280 višestrukih recidivista odgovorno je za više od 1700 uhićenja i preko 5000 zabilježenih kaznenih djela u prvoj polovici 2025. Istodobno, statistike Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju da su strani državljani znatno prekomjerno zastupljeni u podacima o uhićenjima, što odražava i kulturne značajke i socioekonomsku marginalizaciju, pravni status i koncentrirano siromaštvo.
Politička reakcija: uspon Aliançe Catalane
Iz te mješavine identitetske tjeskobe, društvene fragmentacije i percipirane nesigurnosti pojavila se nova politička snaga. Aliança Catalana, nacionalistička stranka osnovana 2022. godine, brzo je stekla popularnost povezujući kulturnu zaštitu s retorikom o sigurnosti. U katalonski parlament ušla je 2024. godine, a sada cilja na lokalne izbore 2027. godine s ambicijama da osigura mjesta u Gradskom vijeću Barcelone.
Stranački diskurs prikazuje demografske promjene u regiji kao dokaz „kulturne zamjene“ i zahtijeva stroži policijski nadzor, strožu kontrolu imigracije i obranu katalonskog identiteta. Njezin uspjeh odražava širi europski obrazac: transformaciju lokalnih pritužbi na urbani nered u ideološke pokrete koji spajaju populizam s regionalnim nacionalizmom, a sve to upakirano u retoriku zdravog razuma koja se, prema anketama, svakako sviđa sve većem broju Katalonaca, posebno vidljivo u radničkim četvrtima, gdje je pristup stanovanju, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti otežan – plodno tlo za kriminal i ogorčenost.
Između otvorenosti i reda
Rasprava o islamizaciji, imigraciji i kriminalu u Kataloniji u konačnici je odraz šire europske borbe: kako uravnotežiti otvorenost s redom, pluralizam s kohezijom. Iako statistike pokazuju da je nesigurnost jednako stvar percepcije koliko i činjenica, političke posljedice su stvarne.
Katalonija je postala španjolski laboratorij – poligon za testiranje koliko se društvo izgrađeno na identitetu i jeziku može protezati prije nego što se slomi. Zasad ne uspijeva u eksperimentu, što je oštro upozorenje ostatku zemlje, gdje demografski trendovi sugeriraju sličnu putanju.
Može li Španjolska učiti iz ovog iskustva ovisit će manje o ideologiji nego o realizmu. Izazov je očuvati društvenu koheziju bez poricanja demografske stvarnosti – upravljati raznolikošću bez gubitka zajedničkog građanskog okvira. U mnogim aspektima, Katalonija više nije iznimka, već pregled onoga s čime bi se veliki dio Europe uskoro mogao suočiti – i što se već događa na mnogim mjestima: sudar između otvorenosti, sigurnosti i identiteta u dobu dubokih promjena.