Subscribe
Riječ “integracija” vrlo je relevantna za suvremenu europsku politiku na dva načina.
S jedne strane, integracija opisuje napore država da potaknu bliže gospodarske i kulturne veze, često putem multilateralnih sporazuma i zajedničkih pravila. Integrirati se u veću cjelinu s ciljem očuvanja onoga što im je zajedničko.
S druge strane, integracija je također politički projekt u europskim zemljama sa značajnom imigrantskom populacijom. Općenito se shvaća kao način da se stanovnici s različitim kulturnim pozadinama približe glavnom društvu u smislu kombinacije površnijih koncepata, kao što su jezik i ekonomski status, i dubljih koncepata kao što su vrijednosti i samoidentitet.
Bez obzira koji je točan mehanizam projekta, integracija europskih naroda u veću cjelinu i integracija useljenika u njihove kulture domaćina stoje pred velikim izazovima u današnjem društvu. Zašto?
Prvo moramo identificirati u što se to mora integrirati. Europska unija, ili apstraktnije i manje vezana za bilo koju trenutačno postojeću političku nadgradnju, europska zajednica? Zajedničke točke razgovora o tome što Europu čini onim što jest su sve valjane – intimno zajednička povijest iz koje se mogu izvući iskustva, zajednička intelektualna tradicija koja služi kao temelj vrijednosti i intrinzično zajednička sudbina kroz geografske okolnosti. Sve je to na papiru povijesno promicalo europsko zajedništvo i jedinstvo te je i dalje ideološki poticaj za konstruktivnu suradnju među njezinim narodima. Zasada je dobro.
Svi ovi čimbenici uvelike se odnose i na pojedinačne nacije, ali u manjem opsegu (za dobru mjeru, zajednički jezik također treba spomenuti kao preduvjet ovdje). Osnova za integraciju imigranata u nešto je upravo tu, zbog čega je ideja integracije tako sveprisutna u europskoj politici.
Ipak, dok se ove zajedničke točke između Europljana i između građana jedne nacije mogu široko prepoznati na površinskoj razini, mnoge od njih mogu se dovesti u pitanje pod digitalnom, globalnom kulturom u kojoj danas živimo. To se posebno odnosi na zapadnu i sjevernu Europu, koje imaju kulture koje stavljaju veliki naglasak na pojedinca, a ne na kontekst pojedinca. Rezultat je da je prosječna Europljanka atomizirana, s manje privrženosti ljudima s kojima dijeli svoje društvo.
Mainstream više nije nužno nacionalan, već je globalan i nalazi se na internetu. Kultura koju moderni ljudi konzumiraju sve je više individualizirana, a zajednice zajedničkih interesa nalaze se diljem svjetske mreže, za razliku od ljudi koji žive u istom gradu ili zemlji. To oblikuje širenje jezika, vrijednosti i obrazaca potrošnje. Dobar primjer kako je to aktivno utjecalo ne samo na Europu, već i na suvremena društva općenito, jesu povećana iskustva usamljenosti među stanovništvom, niži natalitet i teška politička polarizacija. Iako se svi ovi društveni problemi ne mogu izravno povezati samo s digitalizacijom i globalizacijom, oni su bez sumnje ubrzani našom kulturnom ovisnošću o digitalnoj komunikaciji.
Povjesničar Benedict Anderson postavio je teoriju da se nacionalni identitet, koji on naziva “zamišljenom zajednicom”, proširio u javnu svijest putem uobičajenih masovnih medija, poput pisane propagande, novina s nacionalnom distribucijom te radijskih i televizijskih emisija. To objašnjava vidljivo formiranje nacionalnih država u ranoj modernoj Europi, koja je ubirala plodove izuma tiskarskog stroja.
Dok konzervativni um može dovesti u pitanje ideju da su nacije konstruirane od medija, teorija dobro služi za razumijevanje kako se nacionalni identitet barem održava kroz uobičajena medijska iskustva. Dakle, ono što vidimo u današnjem digitalno ovisnom i razlomljenom online medijskom krajoliku je kriza zajednice stvarnog života.
Ako je kultura stvarnog života previše raznolika i sadrži previše proturječja da bi se generalizirala, u što bi se Europa trebala integrirati? U što bi se imigranti trebali integrirati?
Svjedoci smo razilaženja u digitalnim prostorima u vrijednostima i identitetima koji bi trebali poduprijeti Europu. Trenutačni projekti integracije na našem kontinentu možda će morati napraviti korak unatrag i razmisliti o tome kako ponovno “reintegrirati” modernizirane, digitalizirane narode Europe u stvarne, zdrave nacije.