Subscribe
Dok Ursula von der Leyen slavi nepokolebljiv marš EU prema klimatskoj neutralnosti do 2050., konzervativci upozoravaju da europske zelene ambicije riskiraju žrtvovanje ekonomske stabilnosti, suvereniteta i socijalne kohezije na oltaru ideologije.
Na svečanosti Sporazuma gradonačelnika EU-a 2025., predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen potvrdila je svoju predanost tome da Europa do 2050. postane prvi klimatski neutralan kontinent na svijetu. Njezin govor, pun optimizma i samohvale, prikazao je kontinent ujedinjen iza „zelene tranzicije“ – transformacije usmjerene na ljude, zajednice i održivi rast. No, ispod samouvjerene retorike krije se dublja nelagoda koju dijele milijuni Europljana: je li bruxellesov klimatski idealizam održiv ili gura Europu prema ekonomskoj i socijalnoj neravnoteži?
Za mnoge konzervativce diljem Europe, von der Leyenina izjava da „Europa ostaje na istom kursu“ zvuči manje kao obećanje, a više kao upozorenje. Europski zeleni plan – proglašen kruninskim postignućem Unije – postao je simbol tehnokratskih ekscesa u donošenju politika EU: golemih ambicija, slabih na realizmu i slijep na rastuće troškove koje snose obični građani.
Cijena zelene utopije
Von der Leyenino inzistiranje da je EU „na pravom putu prema ostvarenju naših ciljeva za 2030.“ prikriva uznemirujuću stvarnost. Da, emisije su smanjene, ali po koju cijenu? Cijene energije su porasle, industrijska konkurentnost je oslabila, a kućanstva diljem kontinenta bore se s financijskim šokom obveznih ekostandarda i poreza na ugljik.
Cilj smanjenja emisija od 55% do 2030. možda će zadovoljiti ekološke aktiviste, ali riskira ispraznjenje europske proizvodne baze. Tvornice se zatvaraju ili se preseljavaju u inozemstvo, gdje je energija jeftinija, a propisi blaži. Upravo oni radnici koje Bruxelles tvrdi da štiti – oni u sektorima čelika, ugljena i automobilske industrije – ostaju zaostali u ime “napretka”.
Konzervativci tvrde da je Europski zeleni plan postao moralni križarski rat, a ne pragmatična politika. Umjesto uravnoteženja ekološke odgovornosti s ekonomskim realizmom, vodstvo EU-a čini se namjernim nametnuti jedinstveni model u 27 različitih gospodarstava. Ono što funkcionira za bogate urbane elite u Bruxellesu ili Berlinu ne odgovara nužno poljoprivrednicima u Poljskoj ili vlasnicima malih poduzeća u Italiji.
Proračun vođen ideologijom
Von der Leyen je ponosno objavila da će 35% sljedećeg financijskog okvira EU biti posvećeno projektima vezanim uz klimu i prirodu. Na papiru to zvuči vizionarski. U praksi to predstavlja ogroman prijenos novca poreznih obveznika u politički eksperiment čiji su prinosi u najboljem slučaju neizvjesni.
Iako su inovacije u čistoj energiji i zelenoj tehnologiji ključne, konzervativci upozoravaju da trenutni pristup iskrivljuje tržište, favorizirajući subvencionirane industrije u odnosu na slobodnu konkurenciju. Opsjednutost „zelenim“ ulaganjima riskira stvaranje kulture ovisnosti, gdje uspjeh nije definiran učinkovitošću ili zaslugama, već usklađenošću s briselskom ekološkom ortodoksnošću.
Štoviše, ovo „zeleno proračunsko planiranje“ dolazi u vrijeme kada se Europa suočava s neviđenim izazovima: masovnim migracijama, sigurnosnim prijetnjama i padom gospodarskog rasta. Trebaju li klimatski izdaci doista nadmašiti obranu i nadzor granica – same temelje nacionalnog suvereniteta?
Ljudi koji su ostali
Von der Leyen inzistira na tome da je zelena tranzicija „usmjerena na ljude i zajednice“. Pa ipak, od Pariza do Praga, od nizozemskih poljoprivrednika do njemačkih vozača kamiona, otpor naroda raste. Takozvani „Mehanizam pravedne tranzicije“ možda usmjerava milijarde prema pogođenim regijama, ali nikakva količina subvencija ne može zamijeniti dostojanstvo izgubljenog posla ili ponos samodostatnosti.
Diljem Europe, obični građani plaćaju za elitne signale vrline. Govore im se da napuste pristupačne automobile u korist električnih vozila koja si ne mogu priuštiti, da zamijene plinske bojlere skupim toplinskim pumpama i da prihvate više cijene hrane u ime „održivosti“. Zelena tranzicija, nekoć simbol jedinstva, postala je linija razdvajanja između vladajuće klase i radne većine.
Vraćanje ravnoteže i zdravog razuma
Europski konzervativci ne niječu važnost zaštite okoliša. Razumiju da je zaštita planeta moralna dužnost. Ali također inzistiraju na tome da klimatska politika mora služiti ljudima, a ne obrnuto.
Uistinu održiva Europa je ona koja čuva radna mjesta, poštuje nacionalni suverenitet i brani konkurentnost, a istovremeno teži realnim ciljevima zaštite okoliša. Umjesto grandioznih naredbi odozgo prema dolje, EU bi trebala osnažiti nacije da same odaberu put prema čistijim gospodarstvima – bez kažnjavanja onih koji se oslanjaju na tradicionalne industrije.
Dok se von der Leyen priprema predstaviti novu „agendu za urbanu klimu“, konzervativci pozivaju Bruxelles da se sjeti da gradovi nisu laboratoriji za ideologiju. Oni su domovi stvarnih obitelji, radnika i poduzeća koja ne mogu napredovati pod beskrajnim propisima i oporezivanjem.
Poziv na pragmatično vodstvo
Von der Leyenin govor projicirao je povjerenje i kontinuitet, ali samo povjerenje ne plaća račune za energiju niti štiti egzistenciju. Europski konzervativni pokreti pozivaju na korekciju kursa – ponovno potvrđivanje ekonomskog realizma, demokratske odgovornosti i poštovanja nacionalnih prioriteta.
Ako Europa zaista želi „voditi svijet“, prvo mora naučiti mudro voditi sebe. San o klimatski neutralnom kontinentu je plemenit, ali ne ako dolazi na štetu europskog prosperiteta, stabilnosti i slobode. Izazov koji je pred nama nije udvostručiti ideologiju – već vratiti ravnotežu, suverenitet i zdrav razum zelenoj budućnosti Europe.
Alessandro Fiorentino