Kada je političar u krivu, građani plaćaju

Koalicijska vlada u Bukureštu trenutačno čeka odluku u jednom od najsloženijih sudskih slučajeva u koje je Rumunjska ikada bila uključena. Osim ogromnih iznosa koje bi mogla platiti ako izgubi slučaj, rumunjska će država izaći s oštećenim imidžom i narušenim kredibilitetom.

Unatoč činjenici da javnost nije dobila mnogo informacija tijekom vremena, to jasno dokazuje da je rumunjska država igrala s obje strane u slučaju Rosia Montana. Jer to je ono o čemu se ovdje radi, tužba koju je protiv rumunjske države pokrenula tvrtka koja ima dozvolu za iskopavanje zlata u planinama Apuseni u Rosia Montani. Ista rumunjska država koja je 2013. dala dozvolu za rudarenje kanadskoj tvrtki Gabriel Resources, četiri godine kasnije zatražila je uvrštenje nalazišta Rosia Montana u UNESCO-vu baštinu. Rezultat te dvostruke igre: milijardska tužba s jedne strane i napušteno selo u koje ne samo da ne dolaze turisti, nego su ga mještani odavno napustili.

Nalazišta zlata i srebra Roșia Montană procijenjena su na više od 16 milijardi dolara

Sapunica Roșia Montană započela je u prvim godinama nakon revolucije 1989. i, na ovaj ili onaj način, gotovo sve rumunjske vlade bile su uključene u ovom ili onom stupnju. Prvi koji je uvidio potencijal poslovanja sa zlatom Roșia Montană bio je rumunjsko-američki poduzetnik Frank Timiș, koji je dobio dozvolu za rudarenje 1997. za vrijeme prve desne koalicijske vlade na čelu s Nacionalnom seljačkom demokršćanskom strankom. Godinu dana kasnije, pod istom vladom, tvrtku, u kojoj je rumunjska država bila dioničar s 20 posto, kupio je Gabriel Resources. Trebalo je proći još desetljeće i pol prije nego što je 2013. kanadska tvrtka dobila dozvolu za eksploataciju. U to su vrijeme nalazišta zlata i srebra procijenjena na 16 milijardi dolara, a prema ugovoru koji je rumunjska država ponudila tvrtki, trebala je dobiti godišnju naknadu od 6% te vrijednosti.

Tek tada počinje prava “sapunica” s dozvolom koju je tadašnja socijaldemokratska vlast tvrtki dala za korištenje kontroverznog rudnika cijanida. Nevladine organizacije za zaštitu okoliša – i ne samo – mobilizirale su i mobilizirale desetke tisuća ljudi koji su prosvjedovali na ulicama diljem zemlje pod sloganom „Spasimo Rosia Montanu“. Pokret je bio toliko velik da su neki od vođa akcije ubačeni u sljedeći parlament i vladu. Od “Spasimo Roșia Montană” do pokreta #Rezist , uzela je samo iskra – bez ironije – iz epizode “Colectiv” – tragedije u kojoj je požar u privatnom klubu u glavnom gradu ubio nekoliko mladih ljudi, a drugi su teško ozlijeđeni . Jednostranačka socijaldemokratska vlada predvođena mladim premijerom Victorom Pontom morala je otići, a na njeno mjesto su, na valu #Rezist, došli “tehnokrati” Daciana Ciolosa. A jedno od njegovih posljednjih djela, prije završetka svog kontroverznog mandata 2017., bilo je promoviranje dosjea Roșia Montană u UNESCO-u.

U međuvremenu, pod pritiskom ulice, zakon o korištenju cijanida odbacila su oba doma parlamenta između 2013. i 2014. godine. Kao rezultat toga, Gabriel Resources tužio je rumunjsku državu arbitražnom sudu Svjetske banke. Nacionalno liberalna stranka i njezin predsjednički kandidat Klaus Iohannis odigrali su važnu ulogu u odbijanju nacrta zakona. Iako su isprva podržali Pontin zakon, predomislili su se oko predizborne kampanje 2014. i glasovali protiv. A Iohannis – koji je postao predsjednik – jasno je dao do znanja da je protiv projekta.

Armija odvjetnika zaposlenih u vladi savjetovala je donositeljima odluka u Bukureštu da povuku spis iz UNESCO-a kako bi se šteta svela na minimum. A socijaldemokratske vlade pokušale su blokirati dosje. Ali liberalni premijer Ludovic Orban dovršio je proces 2020. i Roșia Montană postala je zaštićeno povijesno mjesto.

Izjave koje je tada dao liberalni ministar Bogdan Gheorghiu indikativne su za nesposobnost kabineta Ludovica Orbana da riješi problem i kako su ga članovi radije prepustili onima koji će doći nakon njih:

“Na neki način je to i razumljivo, jer rumunjsku državu, u ovom arbitražnom procesu u Washingtonu, zastupa Ministarstvo financija koje je angažiralo odvjetničko društvo (…) Ministarstvo financija kaže da ako zadržimo spis plaćamo 5 milijardi, ako ga povučemo plaćamo oko milijardu, jer ionako plaćamo odštetu, tako kažu odvjetnici, ali poanta je da nam netko garantira da ako sada povučemo spis i čekamo još 5 godina, jer mi morali bi ispočetka cijelu proceduru,stvarno će biti te razlike.To nitko ne garantira.Neka se ne pokuša izbaciti mačka iz vreće,pa preventivno,ako izgubimo,uprijeti prstom kod onih koji nisu povukli spis po nalogu, ne znam, odvjetničkog društva”, rekao je Gheorghiu u intervjuu za Europa Liberă.

Radio postaja je tada izvijestila da ugovor koji je Ministarstvo financija potpisalo s konzorcijem odvjetničkih tvrtki koje ga zastupaju na Arbitražnom sudu u Washingtonu ne predviđa naknadu za uspjeh. Međutim, iznosi koje su odvjetnici naplaćivali bili su prilično visoki – 137-139 eura/sat – i u nedostatku daljnjih pojašnjenja o ovom pitanju od strane donositelja odluka, možemo samo pretpostaviti da, budući da je ugovor potpisan 2015., ukupni iznos koji oni naplaćuju kreće se u stotinama tisuća ako ne i milijunima eura. Ali kakav je to novac kada je riječ o nekoliko milijardi koje bi Rumunjska mogla biti prisiljena platiti?

750 milijuna odštete i 3 milijarde penala

Nakon što je godinama bila u sjeni, nedavno je u bukureštanski tisak iz vladinih izvora procurila informacija o suđenju, s očitim ciljem da se rumunjska javnost pripremi za ono što slijedi, za milijardsku presudu. Ne zna se točno kada će ova presuda biti donesena, niti je jasan iznos. Sadašnji premijer Marcel Ciolacu tvrdi da bi to bilo samo 2 milijarde, odnosno polovica iznosa koji Gabriel Resources traži kao odštetu – oko 750 milijuna dolara, čemu bi se pridodalo još 3 milijarde dolara penala i kamata.

Iznošenje ove informacije dalo je priliku sadašnjem socijaldemokratskom premijeru Marcelu Ciolacu da pripremi svoju obranu, točnije da se ispriča na tu temu. Međutim, nažalost, sadašnja koalicijska vlada PSD-PNL više će nego vjerojatno biti ta koja će kanadskoj tvrtki otvoriti državnu riznicu. I oni će također morati objasniti neka od pitanja – koja su postavili odvjetnici – poput zašto Rumunjska nije osporila te iznose, zašto nije izašla s vlastitim izvješćem o procjeni ili kako je na kraju izgubila novac koji je mogao biti iskorišten za izgraditi 200-300 kilometara autocesta. Očito, dva glavna aktera ove sapunice – Victor Ponta i Dacian Ciolos – svaljuju krivicu jedan na drugog, a aktualni premijer obećava da će otpečatiti dokumente kako bi svijet saznao istinu. No, vrlo je vjerojatno da će mnogo toga o Roșia Montană ostati neriješeno.

Tema Rosia Montane od početka je obavijena legendama koje su govorile da zlato i srebro nisu jedini minerali koje strana kompanija želi eksploatirati (naime uran), ali ta informacija nikada nije službeno potvrđena. Govorilo se i o stranim biznismenima koji navodno stoje iza kanadske tvrtke, a jedno je ime bilo i ono ekonomskog savjetnika bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, milijardera Johna Paulsona, koji je s Rumunjskom povezan brakom s Rumunjkom. No ni ta informacija nikad nije potvrđena – niti demantirana – (službeno iza Gabriel Resourcesa stoje tri investicijska fonda).

Ironija je da je uvrštavanje Rosia Montane u UNESCO-vu baštinu imalo upravo suprotan učinak od očekivanog. Malobrojni investitori ne mogu učiniti gotovo ništa u gospodarskom oživljavanju područja upravo zato što je u UNESCO-voj baštini. Bez ulaganja, bez posla, mještani su odavno otišli, a turisti ne dolaze jer osim rimskih galerija nema se što obići.