Europsko strateško izbjegavanje (također) u vezi s Iranom

Zajednička američko-izraelska operacija protiv iranske vojne imovine te nuklearnih i balističkih postrojenja izazvala je brzu diplomatsku reakciju diljem Europe. U roku od nekoliko sati, vlade Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva objavile su zajedničku izjavu u kojoj pozivaju Teheran da se vrati pregovorima, naglašavajući pritom da nitko od te tri zemlje nije bio izravno uključen u operaciju.

Deklaracija, koju su podržali predsjednik Emmanuel Macron, kancelar Friedrich Merz i premijer Keir Starmer, odražava uobičajeni obrazac u europskoj kriznoj diplomaciji: pozive na suzdržanost, obnovljene pregovore i napore da se spriječi širenje sukoba u regionalni rat.

Ipak, događaji koji su se odvijali u danima nakon napada doveli su europski položaj u još delikatniji položaj. U Madridu je vlada Pedra Sáncheza objavila da Španjolska neće odobriti korištenje zajednički korištenih američko-španjolskih baza za operacije povezane s napadima. Odluka je na domaćem planu protumačena kao pokušaj izbjegavanja daljnje eskalacije. Međutim, na međunarodnoj razini otkrila je neugodnu stvarnost: vidljivu pukotinu unutar NATO-a upravo u trenutku kada se testirala sposobnost saveza za odvraćanje na Bliskom istoku.

Događaji na terenu brzo su premašili početna očekivanja. Ubojstvo iranskog vrhovnog vođe Hamneija, zajedno s nekoliko visokih dužnosnika režima, preusmjerilo je sukob iz kaznenog udara u operaciju promjene režima. Do 6. ožujka predsjednik Donald Trump otvoreno je pozvao na “bezuvjetnu predaju” Irana.

Ovi događaji otkrivaju dublju strukturnu napetost u europskom strateškom stavu. Države članice EU-a i dalje uokviruju krize prvenstveno jezikom diplomacije i suzdržanosti, čak i dok ravnotežu snaga mijenjaju akteri spremni preuzeti rizike koji stvaraju stvarnu polugu.

Europski čelnici su u pravu: dugoročna stabilnost zahtijeva pregovore ili invaziju velikih razmjera. Vojni udari, čak ni precizni, ne mogu zamijeniti ni jedno ni drugo. Međutim, pregovori rijetko nastaju u vakuumu; oni slijede promjene u utjecaju – a EU trenutno nema nijedan.

Trenutna eskalacija nije započeta u kontekstu smirene diplomacije, već u kontekstu višegodišnjeg iranskog regionalnog projekcija, razvoja balističkih projektila i stalnog osporavanja njegovih nuklearnih sposobnosti.

Američko-izraelski napadi, koje je odobrila Trumpova administracija, predstavljaju hard reset dinamike odvraćanja. Bez obzira na podršku, promijenili su stratešku računicu i Iran više nikada neće biti isti. Europa, nasuprot tome, ostaje retorički posvećena diplomaciji, dok se oslanja na druge da izvrše pritisak koji diplomaciji daje smisao.

Ovaj aranžman možda odgovara europskoj domaćoj politici, ali je na međunarodnoj razini strateški krhak. Kako bi održala neširenje nuklearnog oružja i promicala građanske slobode u inozemstvu, Europa se mora suočiti s teškom istinom: diplomacija rijetko djeluje sama i obično slijedi – umjesto da zamijeni – vjerodostojno odvraćanje.

Španjolska odluka da odbije operativni pristup američkim bazama naglašava dublju kontradikciju unutar trenutnog strateškog stava Europe. Madrid je taj potez uokvirio kao pokušaj izbjegavanja dodatne eskalacije i očuvanja svog vanjskog kredibiliteta na Bliskom istoku. No, odluka je također otkrila opsežniji obrazac: uporno oklijevanje Europe da preuzme odgovornost za formiranje sigurnosnog okruženja u kojem djeluje.

Diljem kontinenta, politički vođe često se pozivaju na cilj „strateške autonomije“. Međutim, u praksi autonomija uključuje više od distanciranja od američkih inicijativa. Zahtijeva i sredstva i političku volju za neovisno vođenje ishoda.

U ovoj krizi, Europa nije učinila ni jedno ni drugo. Nije odigrala odlučujuću ulogu u vojnoj akciji, niti je ponudila vjerodostojnu alternativu za obuzdavanje iranske eskalacije prije nego što se pogorša. To pokazuje poznati obrazac u europskoj vanjskoj politici: oprez tijekom kritičnih faza, nakon čega slijedi diplomatska interakcija nakon što su drugi preoblikovali strateški krajolik.

Ubojstvo Hamneija dodaje nestabilnost već nestabilnoj situaciji. Više od četiri desetljeća Islamska Republika usredotočena je na Vrhovnog vođu, krajnjeg arbitra među političkim i institucionalnim frakcijama režima. Njegovo uklanjanje postavlja hitna pitanja o nasljeđivanju, zapovjednoj vlasti i unutarnjoj ravnoteži moći, posebno unutar Revolucionarne garde.

Istovremeno, rani signali ukazuju na to da je malo vjerojatno da će se Iran tiho povući. Umjesto da signalizira kapitulaciju, režim se čini spremnim eskalirati ako bude potrebno, čak i po cijenu uvlačenja šire regije u nestabilnost.

Za Europu, ovaj trenutak ne bi se trebao tumačiti isključivo kao regionalni sukob, već kao šira strateška prekretnica. Slabljenje ili fragmentacija iranskog vodstva neizbježno će preoblikovati energetska tržišta, poremetiti pomorske trgovačke rute i pojačati regionalnu nestabilnost – sve događaje koji izravno utječu na europske ekonomske i sigurnosne interese.

Posljedice sukoba stoga vjerojatno neće ostati ograničene na Bliski istok. Europa bi se mogla suočiti s učincima prelijevanja u više oblika: obnovljenim migracijskim pritiscima, nestabilnošću opskrbe energijom, financijskim turbulencijama ili čak izravnim sigurnosnim prijetnjama, poput raketne aktivnosti koja pogađa mediteranske teritorije poput Cipra. Ipak, trenutni pristup Europe uglavnom je ostavlja da reagira na događaje, a ne da utječe na njihovu putanju.

Općenito, kriza otkriva novonastalo razilaženje unutar zapadnog saveza o tome kako bi se moć trebala koristiti u sve nestabilnijem međunarodnom sustavu. U Washingtonu – posebno s vanjskopolitičkim pogledom usmjerenim na odvraćanje i nacionalni interes – čini se da postoji veća spremnost za korištenje ograničene vojne sile kako bi se promijenila strateška stvarnost kada je to potrebno.

Izrael, koji djeluje pod akutnim sigurnosnim ograničenjima, slijedio je usporedivu logiku. Europske vlade, nasuprot tome, i dalje daju prioritet proceduralnoj legitimnosti: poštivanju međunarodnih normi, diplomatskom posredovanju i sustavima upravljanja. Ta je tendencija vidljiva ne samo u sadašnjem sukobu s Iranom, već i u ranijim geopolitičkim sporovima – od venezuelskih do grenlandskih “afera” – gdje su europski akteri naglašavali dijalog i pravila, a ne prisilu.

Nijedan od ovih pristupa nije inherentno pogrešan. Ipak, postupni pomak prema progresivno multipolarnom međunarodnom poretku (ili neredu) – onom u kojem revizionističke sile sve više osporavaju postojeća pravila – postavlja teško pitanje. Jesu li europske diplomatske inicijative podržane vlastitom sposobnošću oblikovanja događaja ili se one u konačnici oslanjaju na Sjedinjene Države da nametnu troškove koje sama diplomacija ne može podnijeti?

Ako je ovo potonje istina, onda europski pozivi na pregovore riskiraju da zvuče manje kao namjerno vodstvo, a više kao namjerno upravljani oblik ovisnosti.

Temeljna europska načela nisu pogrešna. Sprječavanje Irana da nabavi nuklearno oružje i dalje je legitiman cilj. Eskalaciju doista treba obuzdati, civilno stanovništvo zaštititi i u konačnici postići političko rješenje.

No krize zahtijevaju više od izjava o načelima; one podrazumijevaju stratešku koherentnost. Diplomacija bez vjerodostojnog odvraćanja potiče oportunističko ponašanje, dok odvraćanje bez diplomatske interakcije riskira nekontroliranu eskalaciju. Stoga je izazov za Europu integrirati obje dimenzije – ne samo retorički već i u praksi.

Nedavni događaji već su transformirali strateški krajolik. Vojni napadi promijenili su ravnotežu snaga, dok mogući vakuum vodstva u Teheranu unosi dodatnu neizvjesnost. U međuvremenu, podjele unutar NATO-a oživjele su dugogodišnja pitanja o spremnosti Europe da preuzme odgovornost za tvrdu sigurnost.

Ova rasprava nadilazi španjolsko odbijanje da dopusti operacije američkih baza. Ona se također tiče regionalnog poretka koji bi mogao nastati ako oslabi iranski utjecaj. U tom scenariju, Bliski istok bi se sve više mogao usredotočiti na natjecanje između dva asertivna aktera – Izraela i Turske – čije je rivalstvo već vidljivo u Siriji i istočnom Mediteranu.

U tom kontekstu, Europska unija suočava se s temeljnim izborom. Ostati prvenstveno kao diplomatski promatrač, potičući pregovore sa strane, ili početi graditi strateške kapacitete potrebne za utjecaj na rješenje koje tvrdi da podržava.

U današnjem geopolitičkom okruženju, pozivi na dijalog imat će težinu samo ako su potkrijepljeni sposobnošću oblikovanja događaja, a ne samo reagiranja na njih.

Pitanje s kojim se Europa danas suočava stoga više nije je li diplomacija važna. Pitanje je koliko će strateških šokova biti potrebno prije nego što europski čelnici shvate da sama diplomacija više nije dovoljna.