Progon kršćana danas

Iznenađujuća tišina zavladala je progonom kršćana u nekim zemljama s muslimanskom većinom, posebno u Nigeriji, gdje je od 2009. godine zbog svoje vjere ubijeno više od 50 000 kršćana. U sedam zemalja s muslimanskom većinom, napuštanje islama zbog kršćanstva (otpadništvo) je smrtni prekršaj, iako se zakon provodi samo sporadično. Ali zašto bismo se brinuti? Bog je mrtav, rekao je Nietzsche. Mogu se sjetiti šest uvjerljivih razloga, i za vjernike i za nevjernike, da poštuju i brane našu kršćansku baštinu, od kojih nijedan ne sugerira da bi kršćani trebali nametati svoju religiju drugima.

Podjela vlasti

Prvo, kršćanstvo pravi bitnu razliku između svjetovne i duhovne vlasti. Kaže nam se da damo Cezaru ono što je Cezarovo, a Bogu ono što je Božje. U velikom sukobu između papa i knezova u 12. i 13. stoljeću postupno su usvojena načela da Crkva ne bi trebala kontrolirati državu, da knez vlada pristankom i da može biti svrgnut ako prekrši zakon zemlje.

Jednako priznanje svih

Drugo, kršćanstvo proširuje svoju moralnu viziju na cijelo čovječanstvo. U Božjim očima svi su jednaki – bijelci i crnci, muškarci i žene, bogati i siromašni, gospodari i sluge, Židovi i Samaritanci. Nije slučajno da je Krist odabrao Samaritanca – pripadnika manjine koju mnogi Židovi nisu voljeli – kao središnju figuru u prispodobi o moralnom ponašanju, u kojoj je dobri Samaritanac pomogao židovskom putniku koji je upravo bio opljačkan na putu od Jeruzalema do Jerihona.

Bogatstvo: Sposobnost činjenja dobra

Treće, prispodoba o dobrom Samarijancu implicira važna politička načela. Sugerira da se mora osnovati država koja će nas zaštititi od drumskih razbojnika i osigurati siguran prolaz između Jeruzalema i Jerihona, pa i do svih drugih mjesta. Štoviše, dobri Samaritanac bio je imućan čovjek: potrebni su nam ljudi koji si mogu priuštiti da budu velikodušni. Činio je dobro na svoj trošak, a ne prisilnom preraspodjelom. Jesu li vladari koji pljačkaju bogate kako bi dali siromašnima (i obično zadržavaju većinu plijena za sebe) bolji od drumskih razbojnika koji su opljačkali putnika u Jerihon? Opet, prije nego što je dobri Samaritanac stigao, dva intelektualca, svećenik i levit, prošli su pored žrtve ne pruživši joj pomoć. Za većinu intelektualaca, suosjećanje je samo tema za sveučilišne seminare.

Ljudska krhkost i neznanje

Četvrto, kršćanstvo u nas usađuje poniznost. Ono nas čini svjesnima koliko malo mi, kao pojedinci, znamo ili kontroliramo. Talijanski filozof sv. Toma Akvinski (prikazan gore, zbunjuje muslimanskog filozofa Averroesa na slici Giovannija di Paola) prepoznao je našu moralnu krhkost. Svi smo grešnici, učio je Akvinski, ali država ne bi trebala preuzeti beznadan zadatak uklanjanja grijeha; umjesto toga trebala bi se usredotočiti samo na one grijehe koji štete drugima, čime bi nas, drugim riječima, zaštitila od drumskih razbojnika. Štoviše, anglo-austrijski ekonomist Friedrich A. von Hayek predstavio je fascinantnu teoriju o tome kako se individualno neznanje može prevladati prijenosom znanja: u prostoru kroz mehanizam cijena i u vremenu kroz tradiciju.

Nije sve dopušteno

Peto, kad Bog ne bi postojao, sve bi bilo dopušteno. Ruski romanopisac Fjodor Dostojevski ponudio je primjer okrutnog starog generala koji je svoje pse okrenuo na malog dječaka; progonili su ga i ubili pred njegovom majkom. Gotovo je nepodnošljivo pomisliti da bi taj zli čovjek mogao mirno umrijeti u snu. Ljudska pravda je neadekvatna. Mora se pretpostaviti božanski poredak, okvir čvrstih moralnih pravila.

Racionalna oklada

Šesto, francuski filozof Blaise Pascal predložio je poznatu okladu. Ili Bog postoji ili ne postoji. Potencijalni troškovi odbacivanja Njega ako postoji daleko nadmašuju troškove odbacivanja Njega ako ne postoji. Stoga je racionalno kladiti se na Božje postojanje te vjerovati i ponašati se kao pobožni kršćanin. Nemamo što izgubiti, a puno dobiti.