Subscribe
24. veljače obilježava se četvrta godišnjica početka velike invazije Ruske Federacije na Ukrajinu. Četrdeset osam mjeseci nakon početka vojnih operacija, sukob ne samo da je neriješen, već i dalje proizvodi sustavno razaranje i regionalnu nestabilnost. Moskva je rusku ofenzivu zamislila kao brzi potez s ciljem osvajanja Kijeva, svrgavanja vlade koju je vodio Volodimir Zelenski i uspostavljanja proruske vlade po uzoru na bjelorusko iskustvo. Međutim, te su ciljeve osujetili ukrajinski otpor i politička, ekonomska i vojna podrška koju su pružile brojne zapadne zemlje. Očekivanje kratkog rata tako je uništeno stvarnošću dugotrajnog sukoba, karakteriziranog visokim intenzitetom i progresivnim iscrpljivanjem. Tijekom protekle četiri godine, pokušaji posredovanja, pregovora, ultimatuma i deklaracija o načelima više su puta potaknuli očekivanja prestanka neprijateljstava. Ipak, svaka je mogućnost rješenja sustavno odbačena, ustupajući mjesto spirali nasilja koja se čini da se ciklički ponavlja bez značajnog diplomatskog napretka.
VOJNA DINAMIKA I PREGOVARAČKE ASIMETRIJE
Sukob se danas čini zarobljenim u dinamičnoj pat poziciji: s jedne strane, Ukrajina je više puta izrazila spremnost da istraži pregovaračka rješenja, unatoč tome što je svjesna oštrine potencijalnih potrebnih ustupaka; s druge strane, rusko vodstvo, predvođeno Vladimirom Putinom, zadržalo je stav usmjeren prema nastavku vojnih operacija dok se ne postignu maksimalistički ciljevi, odbacujući prijedloge koji ne predviđaju značajnu kapitulaciju Kijeva. Ruska retorika također je izazvala scenarije globalne eskalacije, unatoč prepoznavanju strukturnih ograničenja takve opcije. Operativno, napadi na ukrajinski teritorij nastavljaju se intenzivnim tempom. Napadački dronovi i rakete različitih tipova, uključujući balističke rakete, kontinuirano pogađaju glavni grad i brojne regije zemlje, uključujući Dnjepar, Kirovograd, Nikolajev, Odesu, Poltavu i Sumy. Ovi napadi također uzrokuju civilne žrtve i brojne ozljede. Posebno su značajni napadi na energetsku infrastrukturu, koji su dio strategije usmjerene na potkopavanje otpornosti stanovništva. Stotine tisuća ljudi tjednima je ostalo bez struje i grijanja, u posebno teškim zimskim uvjetima, s temperaturama znatno ispod nule. Humanitarni utjecaj ovih operacija naglašava sistemsku prirodu rata, koji nije ograničen samo na sukobe između oružanih snaga, već izravno utječe na civilno tkivo.
POVRIJEDNA DIPLOMACIJA I NEUSPJEŠNI SASTANCI NA VRHU
Tijekom protekle četiri godine, brojni diplomatski pokušaji održani su na ključnim međunarodnim forumima. Svaki od ovih sastanaka potaknuo je očekivanja proboja, ali je završio bez konkretnih rezultata. Mogućnost izravnog sukoba između Zelenskog i Putina spominjana je nekoliko puta, ali nikada nije rezultirala stvarnim bilateralnim summitom. Trenutno se razmatra novi trilateralni sastanak koji promoviraju Sjedinjene Države, kao dio strategije usmjerene na poticanje dijaloga, koji se, međutim, čini izuzetno složenim. Američka administracija nagovijestila je da bi se susret licem u lice između dvojice čelnika dogodio samo ako se daju jamstva u vezi s mogućnošću postizanja opipljivih rezultata. U tom kontekstu, Donalda Trumpa neki promatrači doživljavaju kao potencijalno ključnog u ubrzanju pregovaračkog procesa, ukoliko dođe do snažne i odlučne vanjske intervencije. Međutim, trenutno se ne pojavljuju dokazi koji sugeriraju precizno ili neposredno rješenje, unatoč sve većem broju summita i obećanjima o daljnjim sastancima.
SUKOB U OKVIRU EUROATLANTSKIH NAPETOSTI
Rat između Rusije i Ukrajine nije izolirani događaj, već je dio šireg i složenijeg geopolitičkog krajolika koji obuhvaća cijeli euroatlantski prostor. Čini se da su Sjedinjene Države posebno orijentirane na smanjenje svog izravnog sudjelovanja u europskim poslovima, uključujući i s ciljem preispitivanja svoje uloge unutar NATO-a. Taj je trend povezan s općenitijim preispitivanjem američkih strateških prioriteta, s rastućom pažnjom prema drugim globalnim pozornicama.
Ovaj razvoj prisiljava Europsku uniju i njezine države članice da preispitaju svoje obrambene i sigurnosne doktrine. Izgledi smanjene američke predanosti zahtijevaju promišljanje o njihovoj autonomnoj sposobnosti odvraćanja i redefiniranje transatlantskih odnosa, uključujući i s ciljem obuzdavanja Rusije. Ukrajinski sukob stoga djeluje kao katalizator strukturnih transformacija u zapadnim ekonomskim ravnotežama, pozivajući na jačanje zajedničkih obrambenih politika i veću stratešku koheziju.
RAT BEZ RJEŠENJA NA OBZORU
Četiri godine nakon izbijanja neprijateljstava, sukob između Rusije i Ukrajine i dalje proizvodi razorne ljudske, materijalne i geopolitičke posljedice. Unatoč intenziviranim diplomatskim inicijativama i najavi novih sastanaka na vrhu, konačno rješenje nije na vidiku. Vojne operacije se snažno nastavljaju, dok civilno stanovništvo snosi najveći teret ciljanih napada na bitnu infrastrukturu. Istodobno, neizvjesnost oko budućnosti američkog angažmana u Europi naglašava složenost scenarija, zahtijevajući preispitivanje euroatlantskih strategija. Bez odlučne i zajedničke intervencije, sukob riskira da se produži, učvršćujući fazu nestabilnosti koja će imati dugotrajan utjecaj na međunarodne odnose.