Nekad su se novine mogle ušutkati oduzimanjem tiskarskih strojeva. Danas algoritam može učiniti da mišljenje nestane, a da nitko ne zna tko je donio odluku. Tehnologije koje su proširile slobodu izražavanja također stvaraju nove mogućnosti za njezino ograničavanje. A pitanje s kojim se suočava Europa jest hoće li njezin odgovor zaštititi građane ili će dati još više moći regulatorima i digitalnim divovima.
Ta je dilema oblikovala uvodni panel Nordijskog foruma o slobodi izražavanja, održanog u Stockholmu 13. studenog u organizaciji stranke ECR. Pod moderiranjem Henrika Sundströma, zamjenika gradonačelnika Uddevalle, rasprava je okupila hrvatskog zastupnika i predsjednika stranke Most Nikolu Grmoju, bivšeg islandskog ministra pravosuđa Sigríðura Andersena, izvršnog direktora Unpluggeda Joea Weila i Petera Caddlea iz irskog Instituta Edmund Burke.
Tema je bila navodno tehnička: Zakon o digitalnim uslugama (DSA), digitalni identitet, online privatnost i europska regulacija. Ali temeljno pitanje bilo je političko. Tko bi trebao odlučivati o granicama slobode građana: izabrani predstavnici i neovisni sudovi ili upravne institucije i privatne platforme?
Grmoja je započeo s osvrtom na upozorenje Alexisa de Tocquevillea o obliku kontrole koji se ne provodi otvorenom tiranijom, već akumulacijom malih pravila. „Tko odlučuje što smijete reći, pročitati, čime plaćate i zadržati za sebe?“ upitao je. „Vi ili sustav koji ne možete vidjeti i protiv kojeg ne možete glasati?“
Njegov argument nije bio da internet treba biti bezakonit. Umjesto toga, odluke koje utječu na temeljne slobode moraju ostati odgovorne građanima. Za hrvatskog političara, privatne poruke trebaju ostati privatne, novac treba ostati dostupan, a granice zakonitog izražavanja ne bi trebale ovisiti o neprozirnim sporazumima između Bruxellesa i tehnoloških tvrtki.
Kada zaštita građana postane kontrola govora
Zakon o digitalnim uslugama osmišljen je kako bi online platforme postale odgovornije i kako bi se uhvatio u koštac s ilegalnim sadržajem. Ti su ciljevi legitimni. No, središnja zabrinutost panela bila je da bi regulatorni pritisak mogao potaknuti platforme da uklone zakoniti materijal umjesto da riskiraju sankcije.
Caddle je istaknuo financijske uloge. Prema Zakonu o djelima za upravljanje uslugama (DSA), ozbiljni prekršaji mogu nositi kazne do 6% globalnog godišnjeg prometa tvrtke. Za veliko tehnološko poduzeće to predstavlja ogroman potencijalni trošak. Čak i kada zakonodavstvo izričito ne zahtijeva uklanjanje određenog mišljenja, tvrdio je, poticaj može biti pogreška u smjeru ograničenja.
Grmoja je otišao dalje. Većina hrvatskih političkih debata, primijetio je, sada se odvija na nekolicini američkih platformi. Kada se njihova pravila promijene, građanin u Zagrebu ili Dubrovniku može otkriti da je objava nestala ili da je njezin doseg opao, bez ikakvog smislenog objašnjenja tko je bio odgovoran.
„Ako je objava nezakonita, sudac bi to trebao reći“, tvrdio je. „Ako je zakonita, nitko je ne bi trebao zakopati.“
Razlika je važna. Europske demokracije već imaju zakone, ustavna jamstva i sudske postupke. Izazov je provesti te zaštitne mjere u digitalnom svijetu bez stvaranja paralelnog sustava u kojem je govor učinkovito reguliran upravljanjem korporativnim rizicima.
No postoji još jedan rizik koji Europa ne može ignorirati: pretjerana regulacija mogla bi potkopati njezinu sposobnost izgradnje tehnologija koje želi kontrolirati.
Kontinent koji regulira, ali se bori s inovacijama
Caddle je uputio najoštrije upozorenje o europskoj konkurentnosti. Na pitanje što bi talentirani europski poduzetnik trebao učiniti kako bi transformirao digitalni sektor, njegov je odgovor bio oštar: „Odlazi. Odlazi što brže možeš.“
Njegova kritika usredotočila se na teret pokretanja i rasta tehnoloških tvrtki. Troškovi usklađivanja, birokracija i fragmentirane barijere mogu učiniti Europu manje privlačnom od konkurentskih tržišta. Utvrđene korporacije možda mogu angažirati odvjetnike i stručnjake za snalaženje u pravilima; startupovi često ne mogu.
To stvara paradoks. Bruxelles želi veću europsku tehnološku neovisnost, no regulatorno okruženje može otežati europskim tvrtkama suočavanje s američkim i azijskim konkurentima. U vrijeme kada umjetna inteligencija transformira industriju, obranu i javne usluge, Europa si ne može priuštiti da bude samo tržište koje piše pravila za tehnologije izumljene negdje drugdje.
Andersen je pristupila pitanju s Islanda, koji je izvan EU-a, ali sudjeluje u Europskom gospodarskom prostoru i stoga usvaja značajan korpus europskog zakonodavstva. Naglasila je koliko kreatorima politika može biti teško razumjeti tehnologije koje se razvijaju brže od zakonodavnih institucija.
Njena briga nije bila samo količina propisa. Bila je to postupna erozija sloboda kroz mjere koje su pojedinačno predstavljene kao manje važne ili nužne. Ustavi, parlamentarni nadzor i sudovi, tvrdila je, moraju ostati temelji svakog miješanja u prava građana.
Međutim, nije bilo naznaka da je sama tehnologija neprijatelj. Caddle je prepoznao praktične koristi usluga temeljenih na podacima, uključujući navigacijske alate i potencijal umjetne inteligencije. Cilj bi trebao biti sprječavanje zlouporabe bez sprječavanja inovacija.
Privatnost je također pitanje sigurnosti
Joe Weil, izvršni direktor tvrtke Unplugged i bivši direktor Applea, uveo je dimenziju koja često nedostaje u političkim raspravama o privatnosti: pametni telefoni nisu samo komunikacijski uređaji, već stalni proizvođači informacija o našim kretanju, navikama i odnosima.
Tvrdio je da postavke privatnosti i ograničenja oglašivačkih identifikatora rješavaju samo dio problema. Digitalni poslovni modeli i dalje stvaraju snažne poticaje za prikupljanje podataka, a informacije se mogu koristiti u svrhe koje daleko nadilaze personalizirano oglašavanje.
Weil je istaknuo ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku kako bi ilustrirao što je u pitanju. Prema njegovom iskazu, komercijalno prikupljeni podaci s pametnih telefona mogu se pretvoriti u obavještajne podatke i potencijalno koristiti za identifikaciju vojnih ciljeva. Umjetna inteligencija čini taj proces bržim i jeftinijim.
Njegov predloženi odgovor nije bio još jedan sloj birokracije, već inovacija: proizvodi i decentralizirani sustavi osmišljeni za zaštitu privatnosti od samog početka. U tom smislu, digitalna sloboda postaje i pitanje europske strateške autonomije. Kontinent koji nije u stanju osigurati svoje informacije ne može vjerodostojno tvrditi da kontrolira vlastitu tehnološku budućnost.
Pravo izbora mora preživjeti digitalizaciju
Jedna od najkonkretnijih razmjena ticala se gotovine i digitalnog identiteta. Grmoja je opisao pokušaj svoje stranke da osigura ustavnu zaštitu gotovinskih plaćanja u Hrvatskoj, uključujući inicijativu za referendum.
„Gotovina je posljednji način plaćanja bez traženja dopuštenja“, rekao je. Za njega problem nije nostalgija za novčanicama. Gotovina omogućuje ljudima obavljanje uobičajenih transakcija bez oslanjanja na aplikaciju, mrežnu vezu ili trajni digitalni zapis. Također štiti one koji ne mogu ili ne žele koristiti nove tehnologije.
Zagovornici digitalnog eura kažu da bi on nadopunio, a ne zamijenio gotovinu. Grmojin odgovor bio je jednostavan: ako je ta predanost istinska, trebala bi biti zajamčena zakonom. Slične zabrinutosti okružuju digitalni identitet: sustav opisan kao dobrovoljan ne smije postati neophodan u praksi za ostvarivanje osnovnih prava.
Stockholmski panel nije predstavio niti jedan tehnološki program. Govornici su se razlikovali oko toga kako bi se trebali postupati s podacima i koliko daleko bi regulacija trebala ići. Ipak su se složili oko ključnog prijedloga: građani ne smiju izgubiti kontrolu nad svojim slobodama u ime praktičnosti, sigurnosti ili administrativne učinkovitosti.
Taj prijedlog predstavlja izazov za europske konzervativce, ali i za Uniju u cjelini. Europi su potrebne inovativne tvrtke, snažne institucije i sposobnost obrane svoje digitalne infrastrukture. Također su joj potrebna jasna ograničenja moći vlada i platformi.
Suverenitet ne može jednostavno značiti prenošenje više odluka na Bruxelles. Mora značiti davanje Europljanima mogućnosti inovacija, natjecanja i donošenja smislenih odluka. Kontinent koji regulira samo izume drugih ostat će ovisan o njima. Kontinent koji žrtvuje slobodu u potrazi za kontrolom zaboravit će što bi njegov suverenitet trebao braniti.