Subscribe
Trenutna faza sukoba u Ukrajini predstavlja prekretnicu ne samo za geopolitičku ravnotežu u Europi, već i za čvrstoću i strateški smjer atlantske osi. Nedavni summit ministara obrane NATO-a, uz intenzivirani politički dijalog između Washingtona, Bruxellesa i Kijeva, potvrđuje da je ukrajinsko pitanje postalo test koherentnosti i učinkovitosti zapadnih saveza. U tom kontekstu, odnos između Sjedinjenih Država, Europske unije i Atlantskog saveza dobiva ključnu važnost: o tome ne ovisi samo nastavak vojne podrške Kijevu, već i mogućnost pokretanja, u bliskoj budućnosti, vjerodostojnog puta prema prekidu vatre i mirovnim pregovorima.
SNAGA I DIPLOMACIJA
Trenutna faza međunarodnog sukoba pokazuje dvostruki pokret. S jedne strane, Zapad nastavlja jačati svoju političku i vojnu podršku Ukrajini u uvjerenju da samo pozicija snage može prisiliti Moskvu da preispita svoje teritorijalne ambicije. S druge strane, raste svijest da će dugotrajni rat narušiti domaći konsenzus, učiniti ekonomske troškove neodrživim i riskirati ugrožavanje stabilnosti kontinenta. Upravo unutar te dijalektike odvija se evolucija odnosa između Sjedinjenih Država, NATO-a i Europske unije, koje su sada pozvane kombinirati stratešku čvrstoću s diplomatskom otvorenošću.
ULOGA DONALDA TRUMP-A
Američka administracija, na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom, preusmjerava zapadni pristup krizi. Dok potvrđuje predanost Washingtona podršci Kijevu, Bijela kuća namjerava preraspodijeliti ekonomski i vojni teret među svojim saveznicima, potičući Europu da solidarnost pretvori u konkretne doprinose. Poziv na pravedniju predanost, koji je također promovirao Pentagon, odražava ključno načelo Trumpove vizije vanjske politike: mir kao rezultat snage i odvraćanja, a ne prilagodbe. U tom smislu, američki predsjednik ima za cilj ojačati obrambeni stav Zapada, ali se istovremeno predstavlja kao potencijalni posrednik sposoban ponovno otvoriti pregovaračke kanale s Moskvom.
TEHNOLOŠKA SURADNJA I VOJNO ODVRACANJE
Potencijalna opskrba projektilima dugog dometa i jačanje tehnološke suradnje s Kijevom, posebno u sektoru dronova, odgovaraju na dvostruku logiku: osiguravanje sposobnosti Ukrajine da se odupre na terenu i, istovremeno, otvaranje puta diplomatskom rješenju koje se ne čini kao predaja. Izjavljeni cilj “postizanja mira snagom” odražava doktrinu strateškog realizma koja ima za cilj deeskalaciju održavanjem vojnog pritiska. Ovaj pristup naglašava želju za kombiniranjem čvrstoće i pragmatizma, postavljajući temelje za buduću ravnotežu između obrane i diplomacije.
EUROPA IZMEĐU STRATEŠKE AUTONOMIJE I KOHEZIJE S NATO-om
Na europskom frontu, odgovor se čini složenijim, ali ne manje značajnim. Europska unija ubrzava izgradnju zajedničkog obrambenog sustava protiv dronova, ključnog elementa za zaštitu istočnog boka i strateške autonomije kontinenta. Plan za dovršetak takozvanog “zida dronova” do 2027. pokazuje želju Europe da preuzme proaktivniju ulogu u kolektivnoj sigurnosti. Nadalje, suradnja s NATO-om se intenzivira, prevladavajući tradicionalna institucionalna rivalstva. Komplementarnost između Atlantskog saveza i europske obrambene politike sada je ključna za podršku Kijevu i, istovremeno, za osiguranje stabilnosti kontinenta.
ZAJEDNIČKO VODSTVO ZA MIR
Njemačka predanost jačanju zračnog nadzora i financiranju novih obrambenih ulaganja potvrđuje da se europski pristup razvija prema većoj koheziji. Međutim, američko vodstvo ostaje ključno, kako za operativne sposobnosti tako i za ulogu političke koordinacije koju Washington ima unutar NATO-a. Gledajući unaprijed, jačanje transatlantske osi moglo bi utrti put novoj fazi sukoba: fazi diplomacije. Dok povećana vojna pomoć služi stabilizaciji položaja Ukrajine, američki aktivizam – a posebno Trumpova spremnost da preuzme pregovaračku ulogu – otvara mogućnost nadziranog prekida vatre i multilateralnih pregovora.
SNAGA JEDINSTVA KAO INSTRUMENT MIRA
Budućnost mira u Ukrajini ovisit će o sposobnosti Zapada da održi ravnotežu između čvrstoće i pragmatizma. Sjedinjene Države, Europska unija i NATO, djelujući koordinirano, mogu ne samo konsolidirati obranu istočnog fronta, već i promovirati vjerodostojno diplomatsko rješenje sposobno smanjiti globalne napetosti. U ovom scenariju, Donald Trump predstavlja se i kao katalizator poremećaja i kao potencijalni posrednik: vođa koji bi svojim izravnim i transakcijskim pristupom mogao pokušati transformirati vojni pritisak u polugu za mir. Rekompozicija prokijevske osovine stoga ne predstavlja samo jačanje zapadne solidarnosti, već i početak nove strategije usmjerene na izgradnju političkih i sigurnosnih uvjeta za održivo primirje i početak mira postignutog pregovorima, u kojem se snaga Saveza konačno pretvara u stabilnost.