Subscribe
Odluka Kijeva o otvaranju kontroliranog izvoza oružja označava strateški pomak: Ukrajina više ne traži samo zaštitu, već Europi nudi model odvraćanja, industrije i suvereniteta provjeren na bojnom polju.
Ukrajinska najava da će početi s otvaranjem izvoza oružja putem takozvanih “Drone Deals” ne bi se trebala tumačiti kao jednostavna komercijalna odluka. To je strateški signal. Nakon više od četiri godine rata velikih razmjera, Kijev pokušava pretvoriti svoju najbolniju prednost – iskustvo na bojnom polju – u diplomatsku težinu, industrijski kapital i dugoročnu sigurnosnu relevantnost.
Predsjednik Volodimir Zelenski jasno je dao do znanja da će otvaranje biti selektivno i kontrolirano. Ukrajinske snage zadržat će prioritet nad domaćom proizvodnjom, a za izvoz će biti dostupan samo višak kapaciteta. Zemlje koje surađuju s Rusijom bit će isključene, a ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova, obavještajne službe i Sigurnosna služba zadužene su za identifikaciju država kojima bi izvoz trebao biti zabranjen. Svrha je očita: Ukrajina želi unovčiti i internacionalizirati svoje obrambene inovacije bez dopuštanja da njezine tehnologije padnu u ruske ruke.
Za Europljane, dublje značenje je sljedeće: Ukrajina pokušava prijeći s primatelja sigurnosti na pružatelja sigurnosti. Ta transformacija važna je za budućnost europske obrane.
Rat je pokazao da se moderna vojna moć više ne mjeri samo tenkovima, zrakoplovima i vrhunskim raketnim sustavima. Mjeri se i sposobnošću jeftine proizvodnje, brze prilagodbe i nadoknade gubitaka industrijskom brzinom. Ukrajinski sektor dronova razvio se u najtežim mogućim uvjetima: stalni ruski pritisak, elektroničko ratovanje, raketni napadi, iscrpljivanje bojišta i hitne operativne povratne informacije s fronte. To je stvorilo ekosustav koji je nesavršen, izložen i pod pritiskom, ali neobično responzivan.
Reuters izvještava da je Zelenski iskoristio ukrajinsko stručno znanje o dronovima kako bi ojačao diplomatske veze s partnerima na Bliskom istoku i u Europi, dok analitičari primjećuju da se Kijev predstavlja kao prednost, a ne kao teret u vrijeme kada se američka podrška čini manje predvidljivom. Tu činjenicu ne treba podcijeniti. Europa više ne može graditi svoju sigurnosnu arhitekturu na pretpostavci da će Washington uvijek popuniti svaku prazninu, opskrbiti svaki sustav i apsorbirati svaki strateški šok.
Ozbiljna europska obrambena politika stoga mora izvući tri pouke iz ukrajinskog slučaja.
Prvo, obrambeni industrijski kapacitet nije birokratska kategorija. To je suverenitet. Kontinent koji ne može proizvoditi streljivo, dronove, komponente protuzračne obrane i sustave elektroničkog ratovanja u velikim razmjerima ne može vjerodostojno braniti svoje granice ili svoje interese. Ukrajinsko iskustvo pokazuje da inovacije u ratno vrijeme ne ovise samo o laboratorijima, već i o tisućama inženjera, malih proizvođača i operatera na bojištu povezanih u brzoj povratnoj petlji.
Drugo, Europa mora prestati tretirati Ukrajinu samo kao ratište i početi je tretirati kao obrambeno-industrijskog partnera. Ukrajinski proizvođači kažu da imaju slobodne kapacitete, dok je Zelenski govorio o višku proizvodnje u nekim kategorijama oružja koji doseže 50%. Uz pravilnu kontrolu, zajednička proizvodnja, licenciranje, obuka i tehnološka razmjena s europskim saveznicima mogli bi ojačati i otpornost Ukrajine i odvraćanje Europe.
Treće, revolucija dronova nije nišna tema. Sada je ključna za kopneno ratovanje, protuzračnu obranu, pomorsku sigurnost i zaštitu infrastrukture. Izvještavanje Kyiv Independenta o jeftinim ukrajinskim dronovima srednjeg dometa jasno pokazuje logiku: jeftini sustavi, proizvedeni velikom brzinom, mogu iscrpiti neprijateljsku protuzračnu obranu i promijeniti ekonomiju rata. Europski protivnici to razumiju. Europa to također mora shvatiti.
Konzervativno tumačenje ovog razvoja počinje s realizmom. Mir se ne čuva deklaracijama, već vjerodostojnom snagom. Obrana Europe ne može se beskonačno prepuštati vanjskim suradnicima, niti se može graditi na ovisnosti, regulatornoj sporosti i industrijskoj fragmentaciji. Nacionalni suverenitet, suradnja saveza i tehnološka konkurentnost nisu suprotstavljeni principi; u obrani se međusobno pojačavaju.
Ukrajinski „dogovori o dronovima“ stoga su više od mehanizma izvoza. Oni su test je li Europa sposobna učiti iz rata dok rat još uvijek preoblikuje kontinent. Kijev nudi nešto rijetko: sustave, metode i stručnost testirane protiv ruske vojske u stvarnim uvjetima. Europa to ne bi trebala romantizirati. Ukrajina se još uvijek suočava s rizicima kontrole izvoza, ograničenjima proizvodnje i opasnošću od pretjeranog obećanja. Ali bilo bi strateški nemarno zanemariti priliku.
Buduća europska obrambena baza neće se graditi samo u Parizu, Berlinu, Rimu ili Varšavi. Možda će se graditi i s Kijevom, Harkivom, Dnjeprom i Lavovom. Ako Europa želi suverenitet, mora ulagati u one koji je već brane.