Subscribe
Rasprava Europskog parlamenta o jačanju obrambenih sposobnosti Europe dolazi u trenutku kada sigurnost više nije apstraktno područje politike, već svakodnevna strateška briga. U pitanju nije stvaranje novih slogana ili institucionalnih etiketa, već sposobnost Europe da vjerodostojno odgovori na sve nestabilnije međunarodno okruženje. Europska obrambena rasprava odvija se u kontekstu rastućeg strateškog pritiska koji se proteže daleko izvan bojnog polja. Posljednjih dana Europska unija intenzivirala je rasprave o pooštravanju ekonomskih i logističkih ograničenja protiv Rusije, uključujući mjere usmjerene na pomorske usluge povezane s izvozom energije, istovremeno se suočavajući s rastućom neizvjesnošću u transatlantskim odnosima i obnovljenom nestabilnošću unutar ključnih savezničkih prijestolnica. Istodobno, gust niz diplomatskih sastanaka i sigurnosnih summita otkrio je zajedničku svijest diljem Europe: odvraćanje danas više nije pitanje jedne domene, već test vojne spremnosti, ekonomske otpornosti i političke kohezije zajedno. Europa ne raspravlja o obrani apstraktno. Čini to dok se temelji sigurnosne arhitekture nakon Hladnog rata vidljivo mijenjaju – politički, vojno i strateški. Ovaj strateški pomak nije ograničen na raspoređivanje trupa ili vojne doktrine. To sve više uključuje ekonomski pritisak, kontrolu logistike i otpornost kritičnih lanaca opskrbe. Odluke donesene na razini EU-a o sankcijama, pomorskim uslugama i tokovima energije sada su dio šire sigurnosne jednadžbe, zamagljujući granicu između ekonomske politike i obrambene strategije te pojačavajući potrebu za koherentnošću između njih dvoje.
Pitanje NATO-a više nije teoretsko
Za europske konzervativce, početna točka ostaje nepromijenjena: jača europska obrana mora ojačati NATO, a ne konkurirati mu. Svaka europska inicijativa koja duplicira zapovjedne strukture, slabi interoperabilnost ili stvara paralelne strateške lance bila bi kontraproduktivna.
Nedavni događaji samo pojačavaju ovu logiku. Diljem Europe, ovaj obnovljeni fokus na obranu odražava klimu strateške ponovne procjene, a ne jedan okidač. Vlade preispituju pretpostavke koje su desetljećima uzimane zdravo za gotovo, često kao odgovor na kumulativne signale nesigurnosti, a ne na jasne promjene u politici. Rizik u ovoj fazi je dopustiti da kratkoročne reakcije zasjene dugoročnu stratešku koherentnost.
Prema POLITICO-u , nekoliko europskih zemalja – uključujući Švedsku, Njemačku, Nizozemsku i Norvešku – otvoreno je počelo raspravljati o ideji europskog nuklearnog odvraćanja izgrađenog oko francuskih i britanskih sposobnosti, kao obliku “osiguranja” protiv Rusije. Ove razgovore ubrzale su obnovljene sumnje u pouzdanost američkog sigurnosnog kišobrana , nakon konfrontacijskog stava predsjednika Donalda Trumpa prema saveznicima i njegovog kontroverznog stava o Grenlandu.
Ova rasprava je otkrivajuća, ali i opasna ako se krivo shvati. Nuklearno odvraćanje ne može se improvizirati, niti se može odvojiti od NATO-a bez ozbiljnih strateških troškova. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo posjeduju nuklearne arsenale, ali njihove doktrine, kapaciteti i politička ograničenja nisu osmišljeni da zamijene transatlantski okvir. Kao što primjećuje nekoliko stručnjaka koje citira POLITICO , povećanje takvog odvraćanja bilo bi sporo, skupo i politički razdorno – uz rizik eskalacije umjesto stabilnosti.
Drugim riječima, sama rasprava je simptom nesigurnosti, a ne rješenje.
Obrambeni kredibilitet gradi se na sposobnostima, a ne na sloganima
Zato ECR inzistira na načelu koje se u Bruxellesu često ignorira: kredibilitet u obrani ne dolazi iz deklaracija, već iz konkretnih sposobnosti.
Prave slabosti Europe nisu nuklearne. One su konvencionalne, logističke i industrijske.
Vojna mobilnost diljem kontinenta i dalje je fragmentirana. Kritična infrastruktura – od luka do energetskih mreža – još uvijek je neravnomjerno zaštićena. Nabava obrambene opreme je spora, neučinkovita i često iskrivljena pretjeranom centralizacijom.
Predstojeći „veliki tjedan krizne diplomacije“ u Bruxellesu i Münchenu, koji ponovno opisuje POLITICO , dobro ilustrira problem. Čelnici EU-a raspravljat će o Ukrajini, konkurentnosti, strateškoj autonomiji i transatlantskim odnosima u brzom slijedu. No, bez vjerodostojnih vojnih sposobnosti, ovi razgovori riskiraju da ostanu odvojeni od operativne stvarnosti.
Europi ne nedostaje sastanaka. Nedostaje joj spremnosti. Međutim, spremnost se ne gradi preko noći. Zahtijeva održivu političku volju, predvidljiva ulaganja i jasnu hijerarhiju prioriteta. Godinama je europska obrana patila od fragmentiranog planiranja i cikličke pažnje, s trenucima hitnosti nakon kojih su slijedile duge faze inercije. Preokretanje ovog obrasca zahtijeva ne samo veću potrošnju, već i kontinuitet i disciplinu u načinu na koji se resursi raspoređuju i sposobnosti razvijaju.
Industrijska snaga, a ne birokratska centralizacija
Jača europska obrana zahtijeva konkurentnu i inovativnu industrijsku bazu . To znači podršku velikim obrambenim tvrtkama, ali i osiguravanje da mala i srednja poduzeća i startupovi mogu igrati značajnu ulogu – posebno u kibernetičkoj sigurnosti, svemiru i tehnologijama dvojne namjene.
Međutim, to se ne može postići prekomjernom centralizacijom na razini EU. Obrambene inovacije napreduju tamo gdje je donošenje odluka blizu operativnim potrebama. Prevelika udaljenost između onih koji definiraju zahtjeve i onih koji raspoređuju kapacitete riskira usporavanje inovacija i razvodnjavanje odgovornosti. Očuvanje nacionalne odgovornosti uz poboljšanje koordinacije stoga nije proturječje, već preduvjet za učinkovitu obrambenu integraciju.
Nedavne rasprave o sankcijama protiv Rusije nude korisnu paralelu. Kako izvještava Euronews , Europska komisija razmatra zabranu pomorskih usluga povezanih s ruskom naftom, u koordinaciji s G7. Iako je cilj – pojačavanje pritiska na Moskvu – jasan, proces još jednom naglašava ograničenja sustava koji zahtijeva jednoglasnost, složenu koordinaciju i stalno političko pregovaranje. Ovo iskustvo naglašava ponavljajući strukturni izazov za Europu: jaz između strateške namjere i operativne provedbe. Kada donošenje odluka postane pretjerano proceduralno, čak i dobro utemeljeni ciljevi riskiraju gubitak učinkovitosti. U sigurnosnom okruženju definiranom brzinom i prilagodljivošću, odgođena provedba sama po sebi može postati strateška ranjivost.
Obrambena politika bi još više patila od takve rigidnosti. Operativna učinkovitost ovisi o brzini, fleksibilnosti i nacionalnoj odgovornosti – a ne o sporim strukturama s pretežitim vrhom.
Britanski faktor i transatlantska ravnoteža
Nestabilnost u Ujedinjenom Kraljevstvu dodaje još jedan sloj neizvjesnosti. Politička kriza u Londonu, izazvana aferom Mandelson i rezultirajućim pritiskom na premijera Keira Starmera, riskira oslabiti jedan od ključnih europskih stupova NATO-a u osjetljivom trenutku.
Rastresena ili introvertirana Britanija ne bi samo utjecala na unutarnju ravnotežu NATO-a, već bi i zakomplicirala europske strateške izračune – posebno jer London ostaje jedna od dvije nuklearne sile na kontinentu i središnji vojni akter.
Upravo je zato jačanje kohezije NATO-a važnije nego ikad. Fragmentacija unutar Europe, u kombinaciji s transatlantskom napetošću, koristila bi samo protivnicima. Strateški konkurenti više su puta pokazali svoju sposobnost iskorištavanja političkog oklijevanja, institucionalne fragmentacije i odgođenih odgovora. Odvraćanje, u ovom kontekstu, nije samo funkcija vojnih sredstava, već i kredibiliteta tijekom vremena. Dosljednost u političkim signalima i praćenje provedbe ostaju bitne komponente svake učinkovite obrambene pozicije.
Realistična europska obrambena agenda
Stav ECR-a se često karikirano prikazuje kao oprezan ili konzervativan. U stvarnosti je pragmatičan.
Europa doista treba više trošiti na obranu – i to bolje. Treba ojačati svoju industrijsku bazu, poboljšati vojnu mobilnost i zaštititi kritičnu infrastrukturu. I treba preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost.
Ali to mora učiniti bez iluzija.
Ne postoji vjerodostojna europska obrana izvan NATO-a. Ne postoji prečac kroz institucionalno dupliciranje. I nema sigurnosti bez usidravanja strategije u političkoj stvarnosti.
Rasprava u Europskom parlamentu trebala bi započeti od ove jednostavne istine: snaga Europe ne leži u pretvaranju da zamjenjuje Atlantski savez, već u njegovom jačanju – kroz realizam, sposobnosti i odgovornost.