Važnost dosljednosti

U subotu 7. listopada 2023. u 6:30 sati iz Pojasa Gaze počinje nasilan i iznenadan napad na Izrael. Izvodi ga palestinska islamska teroristička skupina Hamas, koja napada Izrael iz Pojasa Gaze. Gotovo 5.000 raketa ispaljeno je na izraelskog neprijatelja, uz stotine eksplozija i dolazak desetaka pripadnika paravojnih postrojbi koji su stigli zmajem. Danak napada je dramatičan. U Izraelu postoje izvješća o najmanje 900 mrtvih, više od 2.500 ranjenih i više od 800 nestalih. Te se brojke stalno ažuriraju i uključuju mnoge ljude koje je Hamas uzeo za taoce. Izrael je odgovorio bombardiranjem Pojasa Gaze. Izraelska vlada službeno je proglasila ratno stanje i pozvala tisuće rezervista u pripremi za kopneni napad, najavljujući “potpunu opsadu” Gaze operacijom prekida opskrbe vodom, hranom, gorivom i strujom.

Izrael je također najavio početak potpune evakuacije Izraelaca koji žive u gradovima u blizini granice s Gazom. Palestinci su također pretrpjeli žrtve, oko 700 ljudi je poginulo, a više od 3.700 je ozlijeđeno nakon izraelskog bombardiranja tepiha i slanja tenkova u Strip.

Još jedno pitanje koje treba razmotriti je hamasovo uzimanje velikog broja ljudi od strane talaca, što je muškarcima, ženama i djeci oduzelo obitelji, vezalo im oči i vezalo ruke. Čak su otišli toliko daleko da su ih sakrili u udaljenim područjima. Prema najnovijim izvješćima, više od stotinu izraelskih civila oteto je i uzeto za taoce, koje teroristi Hamasa očito planiraju iskoristiti kao prave žetone za pregovaranje. Rizik u svemu tome je očito da će taoci uskoro biti ubijeni, ili još gore, korišteni kao ljudski štitovi kako bi odvratili Izrael od pokretanja strašnog kopnenog napada koji je već najavio.

Bitno je razumjeti uzroke koji su doveli do krvavih i tragičnih događaja posljednjih dana. Da bi se to postiglo, potrebno je napraviti korak unatrag u povijesti i istaknuti neke od prekretnica u izraelsko-palestinskim odnosima. Prvi je dug proces koji je doveo do potpisivanja čuvenog Sporazuma iz Osla 1993. godine od strane izraelskog premijera Yitzhaka Rabina i palestinskog premijera Yassera Arafata. Tom prigodom PLO je priznao izraelsko pravo na postojanje, a Izrael je priznao PLO kao predstavnika palestinskog naroda. Prekretnica postignuta nakon desetljeća krvave i nasilne borbe po cijenu nevinih života. Ali trideset godina kasnije, s eskalacijom raznih neprijateljstava koja nikada nisu u potpunosti popustila, ta ista prava postojanja dovedena su u pitanje i vraćena u središte sukoba.

Napad u listopadu također je bacio u krizu takozvani Abrahamski sporazum potpisan 2020. godine, koji je, zahvaljujući zagovoru Sjedinjenih Američkih Država, imao za cilj postići normalizaciju diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Izraela, a koji su trebali biti prošireni na Bahrein, Maroko i Sudan. Razlozi napada na Izrael navodno su navedeni u ime oslobođenja islamskih svetih mjesta i neovisnosti palestinskih teritorija.

Ali činjenice pokazuju da je palestinska tvrdnja sve samo ne nacionalna. Zapravo, to je fundamentalistička islamska tvrdnja, a ne teritorijalna. Zapravo, napad je izveo Hamas, palestinska islamska ekstremistička organizacija koju Izrael smatra teroristom, kao i Europska unija i Sjedinjene Države.

Hamas je osnovan 1987. godine, pod pritiskom prve intifade, upravo za borbu protiv Države Izrael, čije uništenje još uvijek zahtijeva, terorističkim činovima. S vremenom je izvela i brojne samoubilačke bombaške napade na civile, a od 2011. u nekoliko je navrata raketama napadala Izrael. Jedna od Hamasovih povlastica je vratiti Palestinu u predkolonijalnu državu uspostavom palestinske države. Napad Hamasa nesumnjivo će gurnuti bliskoistočni sukob u novu fazu, preokrenuvši napredak postignut tijekom godina prema stanju mira i normalizacije u regiji Bliskog istoka. Također se postavlja ozbiljno pitanje mogu li se drugi trendovi, poput Hezbollaha u Libanonu ili tvrdolinijaškog Irana, odlučiti intervenirati, pogoršati situaciju i odvući je u još kritičnije stanje.

U ovom složenom geopolitičkom scenariju čini se jasnim da je uloga međunarodne zajednice presudnija nego ikad. Zajednica koja, nažalost, nije bila u stanju posvetiti pravu pozornost palestinskom čvoru, zanemarila je situaciju u određenim aspektima i danas doživljava apsolutno stanje nestabilnosti, rata i još mnogo toga, za što Izrael osobno plaća neprihvatljivu cijenu. Sada je, dakle, vrijeme da se na opipljiv i učinkovit način pokaže sva potrebna solidarnost, zauzimajući stranu onih koji to zaslužuju. Sada je vrijeme za eksperimentiranje s novim načinima mira, za drugačiji pristup mirotvorstvu nego u prošlosti, posebno tako što više ne napuštamo narode koji žive u ovoj tragičnoj situaciji. Prije svega, Europska unija mora usvojiti čvrsto i jasno stajalište, bez oklijevanja i straha.

To mora učiniti što je prije moguće, jer je to jedini način da se međunarodna poruka pošalje. To mora učiniti tim više što ga je obilježilo više od nekoliko oklijevanja i kontradikcija. Od samog početka europska zajednica, bez obzira na stajališta pojedinih država članica, nije bila baš ujedinjena. Zapravo, ono što se dogodilo u EU jest da su u roku od nekoliko sati različiti predstavnici europskih institucija izrazili dvosmislena stajališta o izraelsko-palestinskom sukobu. U ponedjeljak 9. listopada, tijekom ministarskog sastanka, povjerenik EU-a za susjedstvo Olivér Várhelyi objavio je da je Unija obustavila svoju pomoć Palestini bez prethodnog savjetovanja s predsjednicom Komisije Ursulom von der Leyen.

Istodobno, nekoliko sati kasnije, visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednik Europske komisije Josep Borrell izjavio je da Izrael ima pravo braniti se, ali u okviru međunarodnog prava, dodajući da je EU pristao zadržati pomoć Palestincima, Također tvrdeći: “150.000 ljudi je interno raseljeno i ljudska situacija je strašna. Dakle, moramo dati više, ne manje, više. Ali onda, u srijedu 11. listopada, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen također je intervenirala i zauzela drugo stajalište o tom pitanju, možda čvršće od osude Hamasa i proizraelske potpore, ali ne sasvim transparentno.

Zapravo, čvrsto je izjavila na sljedeći način: “Moramo biti jasni u pogledu definicije ove vrste užasa. To je terorizam. I to je čin rata. To je bio najgori napad unutar Izraela od stvaranja države. I može biti samo jedan odgovor. Europa je uz Izrael. I u potpunosti podržavamo pravo Izraela da se brani”, dodajući da je “ovo tragedija za Izrael, za židovski narod i za Europu”, i zato “Europa stoji uz Izrael. Europa stoji uz našeg prijatelja i partnera”. Međutim, također je kazala kako “naša humanitarna potpora palestinskom narodu nije upitna”. Takve nejasnoće europskih institucija ne mogu se i ne smiju prihvatiti. Prije svega zato što, kao što smo naučili iz rata u Ukrajini, svijet ne može živjeti i preživjeti ako je zakon najjačih, a ne zakon pravde, dopušten i toleriran da prevlada. Ne možemo gubiti vrijeme i oklijevati, jer, kao što nas je naučila nedavna prošlost, neodlučnost samo dovodi do produbljivanja sukoba i pogoršanja položaja uključenih naroda. Na latinskom jeziku postoji Ciceronova izreka: ‘Historia magistra vitae’, što znači da je povijest učitelj života. Ako je to doista slučaj, trebali bismo učiti iz povijesti, posebno iz krize u Rusiji i Ukrajini, postajući svjesniji činjenice da je jedini i najmoćniji alat dosljednost, tako da od samog početka moramo zauzeti jasan i čvrst stav kako bismo što brže pružili svu potrebnu pomoć i odlučno osudili, Bez oklijevanja i straha, teroristički napadi koji su izvedeni.