Egzistencijalna kriza s kojom se suočava irski ribarski sektor

Irska ribarska industrija, temelj obalnih zajednica zemlje i vitalni dio kulturnog i gospodarskog tkiva nacije, suočava se s egzistencijalnom krizom. Za mnoge je Zajednička ribarstvena politika (ZRP) Europske unije, u kombinaciji s rezovima kvota nakon Brexita i uočenim nedostatkom snažnih akcija uzastopnih irskih vlada, samo produbila osjećaj krize.

Od drakonskih ograničenja kvota do nedovoljne financijske potpore i morske infrastrukture ispod standarda, politike koje reguliraju irske vode ugrožavaju egzistenciju ribara i žena, gurajući već ionako ugroženu industriju na rub propasti.

Zajednička ribarska politika, osmišljena za regulaciju ribolova u državama članicama EU, dugo je bila izvor sporenja za Irsku. Politika dodjeljuje kvote na temelju povijesnih obrazaca ribolova, koji nesrazmjerno favoriziraju veće zemlje EU s industrijaliziranijim flotama.

Kao rezultat toga, Irska, unatoč svojoj golemoj 320 kilometara dugoj isključivoj ekonomskoj zoni (IEZ) koja obuhvaća neka od najbogatijih ribolovnih područja u Europi, ostaje s tek djelićem ulova. Kako je jedan čelnik irske oporbene stranke rekao tijekom nedavne parlamentarne rasprave, od procijenjenih 1,6 milijuna tona ribe koju pelagične ribarske flote godišnje izvade iz irskih voda, Irskoj se dodjeljuje tek 60 000 tona – brojka koja jasno ilustrira nejednakost u srži ZRP-a.

Ovu neravnotežu pogoršavaju smanjenja kvota nakon Brexita, koja su dodatno narušila pristup Irske vlastitim vodama. Doista, izlazak Ujedinjene Kraljevine iz EU doveo je do preraspodjele ribolovnih prava, pri čemu je Irska snosila nesrazmjeran teret. Odredbe usvojene kao dio Sporazuma o trgovini i suradnji između EU i Ujedinjene Kraljevine (TCA), koji je stupio na snagu 2021., značajno su preoblikovale upravljanje ribarstvom u sjeveroistočnom Atlantiku. Ova preoblikovana politika teško je pogodila irsko ribarstvo, a izvješća sugeriraju da su kvote za najunosniju vrstu u Irskoj, skušu, smanjene za 26% do 2026., što je jednako gubitku od 27-28 milijuna eura. Ovo je bio razoran udarac od kojeg se irsko ribarstvo nikada nije oporavilo jer je otprilike 60% irskog ulova skuše povijesno dolazilo iz voda Ujedinjene Kraljevine, posebno oko Škotske.

Koliko je situacija ozbiljna, nedavno su ponovno istaknuli irski oporbeni političari, a jedan od njih upućuje na scenarij u kojem mnogi irski brodovi sada mogu iscrpiti svoje godišnje kvote u roku od nekoliko tjedana. Manji obalni brodovi, koji čine 91% irske ribarske flote, suočavaju se s još većim izazovima, s kvotama toliko restriktivnim da mnogi ribari i dalje leže na rubu financijske propasti.

Posljedice su strašne za obalne zajednice, posebno u okruzima poput Donegala, Corka i Kerryja, koji imaju dugu povijest ribolovnih aktivnosti.

To se najjasnije vidi u porastu broja brodova koji se povlače iz upotrebe. Irska Agencija za razvoj morskih plodova (An Bord Iascaigh Mhara) procjenjuje da su, u okviru Vladinog programa dobrovoljnog trajnog prestanka, vlasnici plovila ukupnog kapaciteta preko 6700 bruto tona prihvatili ponude za povlačenje svojih plovila iz upotrebe. Međutim, An Bord Iascaigh Mhara inzistira na tome da to neće utjecati na ukupni udio kvote Irske, već će zapravo osloboditi procijenjenih 30 milijuna eura kvote za vrste poput kozica, oslića, grdobine i vahnje za ona plovila koja ostaju u floti.

Ovaj argument snažno su osporili operateri brodova i politički predstavnici koji su inzistirali na tome da je opisivanje programa razgradnje kao „dobrovoljnog“ u najboljem slučaju neiskreno, budući da se nastavlja na desetljeća političkog odlučivanja koje je industriju učinilo u biti neodrživom s financijske perspektive.

To je također osiguralo da mnogi mladi ljudi koji su nekoć željeli nastaviti tradiciju ribolova u svojim obalnim zajednicama sada odustaju od ribolova kao održive karijere.

Zagovornici ribarstva rutinski su opisivali odgovor irske vlade na ovu krizu kao krajnje neadekvatan. U tom smislu, irski su parlamentarci istaknuli da su 2024. godine proračunska sredstva za ribarstvo i sektor morskih plodova smanjena s 335 milijuna eura na 176,9 milijuna eura, što je smanjenje od gotovo 50%.

Reakcija industrije bila je sugerirati da je nedostatak financiranja ovog opsega neizbježno ograničio ulaganja u kritična područja poput modernizacije plovila, obuke posade i pomorske infrastrukture, iako su tu točku osporili vladini ministri koji ističu činjenicu da je 2023. godine državna potrošnja na sektor morskih plodova dosegla rekordnih 416 milijuna eura, što je povećanje od 63% u odnosu na 2022. godinu.

Međutim, i dalje je činjenica da je to uglavnom bilo potaknuto vremenski ograničenom Rezervom za prilagodbu Brexitu (BAR), koja je financirala programe za ublažavanje učinaka smanjenih ribljih kvota i poremećene trgovine nakon Brexita.

Još jedno ključno pitanje je nedostatak programa subvencija za gorivo za irske ribare. Troškovi goriva, koji su posljednjih godina naglo porasli, predstavljaju značajan dio operativnih troškova ribarskih plovila. Europska komisija uvela je odstupanja u okviru Europskog fonda za pomorsko ribarstvo (EMFF) kako bi državama članicama omogućila provedbu subvencija za gorivo, mjeru koju su prihvatile zemlje poput Francuske i Španjolske. U Irskoj postoji snažno mišljenje da, dok su druge nacije brzo djelovale kako bi podržale svoje flote, a neke su čak osigurale dodatne runde subvencija, Irska, nasuprot tome, nije uspjela uvesti sličan program, unatoč gotovo dvogodišnjim pozivima ribarske zajednice i njezinih političkih saveznika.

Ministar poljoprivrede, hrane i pomorstva u prethodnoj irskoj administraciji odgovorio je na ovu kritiku inzistirajući da se, što se tiče goriva, brodsko plinsko ulje razlikuje od većine drugih goriva po tome što na njega uopće ne postoji porezna pristojba osim PDV-a, koji se može refundirati. Međutim, također je prihvatio da to može biti problematično za manje ribare jer možda nisu registrirani za PDV.

Ova neaktivnost je posebno zbunjujuća s obzirom na jasne odredbe EMFF-a koje vladama omogućuju poduzimanje takvih mjera. Nedostatak subvencija za gorivo stavlja irske ribare u konkurentski nepovoljan položaj, prisiljavajući ih da snose neodržive troškove dok njihovi europski kolege imaju koristi od državne potpore. Za ribare u gradovima poput Castletownberea, Bantryja i Kinsalea, ovaj neuspjeh je još jedan primjer vlade koja se čini ravnodušnom prema njihovim problemima.

Međutim, postoje neki, doduše slabi, pokazatelji da bi konačno mogle doći do pozitivnih promjena.

Početkom svibnja predstavnici ribarstva i prerade morskih plodova opisali su svoj prvi sastanak s novim ministrom pomorstva i njegovim dužnosnicima kao pozitivan. Glasnogovornik Seafood Irelanda Dominic Rihan navodno je rekao da su na sastanku, kojem je prisustvovalo svih pet članica saveza Seafood Ireland, bili prisutni i predstavnici priobalja, prerade morskih plodova i akvakulture.

Rihan je rekao da je ministar signalizirao svoj interes za „proaktivnost na nacionalnoj i europskoj razini po pitanjima sektora ribarstva i morskih plodova“ te da smo kao rezultat toga „sada optimističniji u pogledu potencijala za pozitivne promjene u Europi i ovdje kod kuće“.

Također postoji određena nada da bi povjerenik EU za ribarstvo u Irskoj, koji bi trebao posjetiti Irsku u svibnju, konačno mogao priznati stvarne razmjere krize.

Uz to rečeno, mnogi u ribarskom sektoru neće zaboraviti sličan posjet bivšeg povjerenika EU za ribarstvo Karmenua Velle u srpnju 2015. Tada je bivši irski ministar pomorstva Simon Coveney izrazio uvjerenje da je posjet bio vrlo vrijedna prilika za dionike u ribarstvu da se izravno uključe u razgovor s Europskom komisijom o ukupnoj važnosti pomorskih poslova za Irsku te izazovima i prilikama u provedbi reformirane Zajedničke ribarstvene politike.

Osam godina kasnije čini se da ništa nije postignuto, a Europska komisija i dalje ignorira ili barem umanjuje razmjere egzistencijalne krize koja se nadvija nad irskim ribarskim sektorom.

Nema sumnje da se irska ribarska industrija nalazi na ključnom raskrižju. Zajednička ribarska politika EU-a, sa svojim iskrivljenim sustavom kvota i prilagodbama nakon Brexita, stavila je nepodnošljiv teret na ribare i žene. Uz smanjenje proračuna irske vlade, neuspjeh u uvođenju subvencija za gorivo i zanemarivanje kritične infrastrukture, sektor se suočava s potpunom olujom izazova. Bez brze i odlučne akcije, Irska riskira gubitak vitalnog dijela svoje baštine i gospodarstva.