Subscribe
Islandska ministrica vanjskih poslova Thorgerdur K. Gunnarsdóttir traži referendum o članstvu Islanda u Europskoj uniji 29. kolovoza ove godine. Kaže da je sada pravi trenutak, jer se naše veze sa Sjedinjenim Državama slabe dok predsjednik Donald Trump okreće leđa Europi. Island ima jedinstven odnos sa SAD-om od 1951. godine, kada je potpisan obrambeni ugovor između dviju zemalja: Island je pružao stratešku lokaciju za američke vojne snage, dok su SAD jamčile sigurnost Islanda. No, Thorgerdur i njezina vlada pokušali su potkopati taj odnos. Nemoćna predsjednica Islanda, koja djeluje samo po savjetu vlade, oklijevala je čestitati Trumpu na izbornoj pobjedi 2024. sve dok tišina nije postala preglasna. Predsjedničin partner odbio je poziv Melanije Trump da sudjeluje na summitu “prvog supružnika” o dobrobiti djece u Washingtonu DC-u 24. i 25. ožujka 2026.; prisustvovali su mu predstavnici 45 zemalja, uključujući Estoniju, Francusku, Gruziju, Poljsku, Izrael i Ukrajinu. Thorgerdur je u ožujku 2026. najavio da će se Island pridružiti tužbi Južne Afrike protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde. Nijedna druga nordijska zemlja to nije učinila. Trivijalno, možda, ali uredno zabilježeno.
Islandski regruti?
Thorgerdurova ističe da će europske zemlje u budućnosti morati preuzeti veću odgovornost za svoju obranu. Ne mogu se oslanjati isključivo na SAD. U pravu je. Ali SAD i dalje zapovijeda najmoćnijom vojskom na svijetu i europskim će zemljama trebati desetljeća da dosegnu točku u kojoj se mogu braniti bez američke podrške. Island je također u posebnom položaju jer je strateški važan za SAD kao i Grenland, te je stoga malo vjerojatno da će SAD otkazati Ugovor o obrani. Štoviše, ako bi EU uspostavila pravu vojsku, ako bi Island postao država članica i ako bi se uvela opća vojna obveza, Islanđani ne bi dobili izuzeće. Možda bi se Thorgerdurov argument za europsku vojsku mogao okrenuti protiv članstva: to bi mogao biti politički bumerang. Čak i kada je Danska vladala malim, udaljenim Islandom, od 1380. do 1918., vojna obveza nikada nije bila uvedena.
Zašto Bruxelles želi Island
Thorgerdur kaže da bi EU pozdravila Island kao člana. U pravu je. Bruxellesski birokrati će Islandu olakšati članstvo koliko god je to moguće, iz četiri razloga. Prvo, Island je prosperitetna zemlja koja bi uplaćivala u EU puno više nego što bi iznosila. Drugo, Island ima mnogo resursa koje bi bruxellesski birokrati željeli kontrolirati: plodna ribolovna područja, obilne i obnovljive zalihe energije te obilje slatke vode. Treće, ovaj slučaj se također odnosi na Norvešku. Iako su Norvežani dva puta odbili članstvo, Norveška se smatra poželjnom državom članicom iz istih razloga kao i Island, samo puno više: zemlja je prosperitetna i ima puno nafte. Četvrto, bruxellesski birokrati ciljaju na europsku saveznu državu koja bi se natjecala sa SAD-om za svjetsku hegemoniju. Jako bi voljeli da se Island pomakne iz američke u europsku sferu utjecaja.
Tajni dogovor?
Na prvi pogled, Thorgerdurina odluka da nametne referendum ove jeseni čini se rizičnom. Do sada je rasprava na Islandu otkrila snažne rezerve prema članstvu u EU, a dvije stranke koje ga podržavaju su u manjini. Ali Thorgerdurina je iskusna i lukava političarka. Mora znati nešto što mi ostali ne znamo, moguće se pripremajući predstaviti to nešto nekoliko tjedana prije referenduma. Pretpostavljam da bi to bila jamstva EU u dva najproblematičnija područja, poljoprivredi i ribarstvu. U poljoprivredi bi EU mogao obećati još velikodušniji dogovor od onog koji su Finci dobili, s izuzećima sjeverno od 62. paralele (cijeli Island je doista sjeverno od nje). U ribarstvu bi se mogla dati puna islandska kontrola na dvadeset godina, uz nejasne razgovore o tome što će se dogoditi nakon toga. Ali kako su britanski ribari otkrili nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo pristupilo EU 1973., takvi razgovori ne znače ništa.