Subscribe
Irski medijski krajolik ostaje jedan od politički najpodređenijih svojoj vladi u cijeloj Europi. S naslijeđem pridržavanja najstrožih zakona o kleveti u Europi koji ograničavaju opseg objavljivanja irskog tiska, do dodjeljivanja državnih subvencija koje održavaju neprofitabilne novinske kuće na površini, irski mediji su posljedično nekritični i potkupljivi. Brojni drugi čimbenici, poput državnog financiranja tiska, ljevičarskih institucionalnih pristranosti unutar područja i, naravno, rotirajućih vrata između vlade i medija, također stavljaju kredibilitet irskih novina pod ozbiljnu kontrolu.
Državne novine kritizirat će državu zbog dopuštenih politika, na temelju razloga za koje su njihovi novinari, mandarinski, odlučili da nisu konfrontacijski i stoga vjerojatno neće ugroziti njihove državne potpore. Međutim, mnoge novine sustavno izbjegavaju opipljive i duboko nepopularne krize s kojima se zemlja suočava, bilo da se radi o migracijama ili stanovanju, ili o neodrživoj nacionalnoj ekonomskoj politici izravnih stranih ulaganja.
Ne samo da postoji problem s državnim subvencijama, već i s jakom ljevičarskom pristranošću, javna radiotelevizija RTE izvijestila je 2023. da se većina irskih novinara koje je anketiralo Sveučilište u Dublinu identificirala kao lijevo orijentirani. Te brojke su da se 61,5 posto identificira kao lijevo orijentirani u usporedbi sa samo 8,5 posto desno orijentiranih novinara. Kao takva, postoji ugrađena neravnoteža u političkim kutovima mnogih irskih medijskih kuća, koja stavlja konzervativne političke stavove u nepovoljan položaj, a u određenim slučajevima je prema njima otvoreno neprijateljska.
Preklapanje između vladinih agencija i privatnog sektora dobro je poznat i raspravljan fenomen. Međutim, manje se primjećuje plodan prelazak novinara na vladine pozicije. Primjerice, prošle godine Gript Media izvijestio je da je novinar Hugh O’Connell imenovan zamjenikom tajnika za tisak vlade, a kritičari su ga naveli da je pristran prema Fine Gaelu. No, to nije sve u ovoj priči, osoba koju je zamijenio na toj poziciji bio je radijski voditelj Newstalka Chris O’Donohoe. Sada ne čudi da tajnik za tisak može biti bivši novinar, karijerne uloge su naravno funkcionalno povezane. Ali kada se na ovaj fenomen pogleda šire, obrazac postaje očit. Helen McEntee prethodno je zaposlila novinara Irish Timesa Fiacha Kellyja, dok je Simon Harris zaposlio novinare Irish Timesa i Irish Examinera.
Vlada financira i stvara stručnjake za odnose s javnošću u sektoru javnih medija, a zatim ih interno zapošljava kao svoje savjetnike nakon što im politička vrijednost sazrije. Razmotrimo, na primjer, dodatnu činjenicu da je ministar Patrick O’Donovan dobio ispad bijesa nakon što je bio zabrinut da su mediji o prosvjedima protiv goriva u travnju ove godine izvještavali na način koji je bio pristran protiv vlade.
Ovdje postoji neugodna kontradikcija koju irska politička klasa nikada neće priznati. U jednom će dahu hvaliti važnost slobodnog tiska i vrijednosti slobode govora, a zatim će oštro kritizirati sve novinske kuće koje se usude javno ih kritizirati. A da ne spominjemo činjenicu da su s povećanom državnom financijskom potrošnjom na medije, sve neprofitabilnijim poslovnim modelom, novine u nekim slučajevima postale potpuno podložne državnim potporama.
Zapravo, ministar O’Donovan navodno je obavio tajni telefonski razgovor s odjelom za cenzuru medija irske vlade, Coimisiun na Mean, nakon izvještavanja RTE-a o prosvjedima protiv goriva s kojim nije bio zadovoljan. Također se navodi da je zatražio od jednog dužnosnika unutar Coimisiun na Mean da istraži „postoji li u zakonodavstvu mehanizam koji ministru omogućuje da zatraži ispitivanje emitiranja“ u vezi s tim događajima.
Takvo ponašanje trebalo bi biti bizarno za zapadnu demokraciju poput Irske, a ministar je s pravom kritiziran zbog tog ponašanja. No, opet, ta je kritika izrečena na način koji nije ugrozio državno financiranje. Izvještavanje je obrađivalo temu, ali se nije usudilo izvesti prirodan zaključak da ministar i njegovi kolege krše osnovne konvencije demokratske i otvorene vlade. Ti zaključci nikada nisu izneseni upravo iz razloga što bi to ugrozilo državno financiranje novina i moglo bi možda naštetiti budućim karijernim ambicijama irskih novinara u državnom aparatu.
Ovaj problem je toliko poznat da je jedan predstavnik irske radio kuće koja je u problemima tvrdio da se lokalni mediji bave autocenzurom kako bi spriječili bilo kakav gubitak državnih sredstava potrebnih za održavanje postaje.
S obzirom na to da povjerenici za medije sve češće nude milijunske iznose svake godine, ovisnost javnih medija o državi samo se produbila, ovaj put s naglaskom na suzbijanju dezinformacija.
Otkriveno je da je 2025. godine Irish Independent primio oko 330.000 eura od Coimisiun na Mean, dok su Journal i Irish Examiner primili otprilike 130.000 eura svaki. Ove sheme financiranja primjenjivale su se ne samo na novine s nacionalnom čitateljskom publikom, već i na manje lokalne medije poput Connacht Tribunea, Mayo Newsa, Kerrymana i Westmeath Examinera, uz mnoštvo drugih regionalnih medija od političkog značaja. Ove medije treba istaknuti kao značajne zbog njihove lokalne medijske pokrivenosti u intenzivno lokalnom izbornom okruženju Irske, gdje je dosljedno pojavljivanje u takvim novinama vjerojatno vidljivije biračima nego nacionalne vijesti. To zapravo funkcionira kao svojevrsna kupnja utjecaja koju vrši ne samo irska vlada već i određena vrsta lijevog političkog režima koji se maskira kao centrist i glas razuma unatoč rastućem javnom preziru prema vladinim strankama i političkoj ljevici.
Najočitija je činjenica da regulator medija i vlada koja ga je stvorila nisu ni pokušali sakriti svoje tragove. Coimisuin na Mean je ove godine najavio da će pozivati na podnošenje prijedloga za fond koji je promovirao medijsku pismenost kako bi se borio protiv dezinformacija na internetu. Ponovno je vidljiva sramotna ideološka sklonost irskog političkog sustava, gdje se nelaskavi tisak ili izvještavanje protiv vladinih interesa označava kao dezinformacija. Kako bi se pozabavili sve većom važnošću javne konzumacije takvog izvještavanja ili medijskog sadržaja, otvoreno pozivaju na podnošenje planova za preobrazbu javnosti koju vlada poznaje bolje od njih samih.
Upravo iz tih razloga irski medijski krajolik je strukturno manjkav. Vlada jednom rukom dodjeljuje sredstva, a drugom cenzurira tiskane medije koji su postali fiskalno ovisni ili ideološki ukorijenjeni. Osjećaj arogantne vlastite važnosti prema takvim inicijativama ne poznaje granice, a rasprava o cenzuri u Irskoj umjesto toga odvija se na samom oltaru demokracije. Licemjerje takvih manevara irskoj političkoj klasi ne primjećuje se jer su rutinski potkopavali autoritet naših državnih institucija i dopuštali im da padnu pod utjecaj ideoloških i društvenih kartela.
Svaki pokušaj popravljanja irske administracije zahtijevat će potpuno preispitivanje odnosa države s medijima. Svo vladino financiranje novinskih kuća mora se odmah zaustaviti. Neovisni izvori vijesti trebali bi biti nagrađeni svojom ekonomskom održivošću kao proizvoda ili usluge koju javnost zapravo želi podržati. U digitalnom dobu, gdje društveni mediji nude ove informacije besplatno na trenutni zahtjev, često s oštrijim komentarima nego čak i nacionalne novine neslaganja poput Irish Timesa.