Subscribe
Postoji Europa koja se ne pojavljuje u službenim dokumentima Bruxellesa, na međunarodnim konferencijama ili u glavnim ekonomskim statistikama. To je Europa koja je starija, a ujedno i iznenađujuće suvremena: Europa zvonika, limenih orkestara, osvijetljenih trgova, procesija, tradicija koje se prenose generacijama, bratstava, stolova postavljenih za gozbu i recepata sačuvanih u obiteljima kao oblik sjećanja. To je Europa koja se, barem jednom godišnje, ponovno okuplja na svom trgu i prepoznaje se u ritualu koji prethodi modernim političkim granicama i nastavlja opstajati unutar njih.
Od Italije do Španjolske, od Portugala do Grčke, od Hrvatske do Poljske, pa kroz katoličke regije Austrije i južne Njemačke, postoji zajednička europska osjetljivost koja poprima različite, ali prepoznatljive oblike: blagdan sveca zaštitnika, blagdan sveca ili, često, Djevice Marije, procesija, vjersko slavlje koje ujedno postaje i blagdan sela, grada, zajednice.
Kad taj dan dođe, lice tih mjesta se mijenja. Ulice koje tijekom cijele godine pripadaju svakodnevnom životu dobivaju drugačiju svečanost. Prozori se ukrašavaju, pročelja se čiste, a ulice presijecaju lukovi svjetla koji, kako pada večer, osvjetljavaju geometrijske uzorke iznad mnoštva. Zvona zvone duže i s posebnom ozbiljnošću, kao da žele pozvati ne samo one koji su danas živi, već i one koji su bili prije njih. Miris tamjana širi se iz crkava; na trgovima se žamor mnoštva miješa sa zvukom orkestra; glasovi djece isprepliću se s glasovima starijih.
Na nekoliko sati javni prostor prestaje biti samo mjesto prolaza i ponovno postaje ono što je bio stoljećima: vidljivo srce zajednice.
Blagdan sveca zaštitnika nije samo folklorni spektakl, niti turistički događaj koji se promatra izvana. To je zajednički ritual u kojem stanovništvo obnavlja priču o sebi. U njegovom središtu je sveto: svečana misa, molitve, kip sveca zaštitnika iznesen iz crkve i povjeren u ruke muškaraca koji će ga pratiti ulicama. Procesija se kreće polako, označena koracima nosača i glazbom orkestra. Balkoni se pune ljudima, vrata kuća ostaju otvorena, neki se križaju, dok drugi promatraju u tišini.
Svete slike prolaze istim ulicama kojima su nekoć hodale generacije baka i djedova i prabaka. U tom trenutku, prošlost se ne samo pamti: ona se fizički vraća u sadašnjost.
A kada festival pripada gradu okrenutom prema moru, samo more postaje dio građanske i vjerske liturgije zajednice. Kip sveca zaštitnika postavlja se na brod, a mala flota ribarskih brodova, ukrašena za tu priliku, prati ga uz obalu. Sirene brodova odgovaraju na zvona na obali; voda se otvara pred procesijom dok ljudi promatraju s obale, molova, prozora i terasa. To je duboko mediteranska slika, ali i duboko europska: more koje tisućljećima povezuje narode, trgovinu, jezike i civilizacije postaje, na jedan dan, dio vjerskog sjećanja zajednice.
Isto se događa, u različitim oblicima, u mnogim drugim regijama kontinenta. Sveci, glazba, boje, arhitektura i način na koji se ulice prelaze mogu se promijeniti, ali ono što ostaje prepoznatljivo jest ista duhovna struktura: zajednica koja napušta svoje privatne prostore, zauzima javni prostor i u njemu predstavlja vlastitu povijest.
U Španjolskoj procesije mogu pretvoriti čitave četvrti u mjesta intenzivnog sudjelovanja naroda; u Poljskoj, marijanska pobožnost i velika vjerska slavlja mobiliziraju čitave gradove i mjesta; u Grčkoj, festivali posvećeni svecima zaštitnicima isprepleteni su sa životom lokalnih zajednica; u Hrvatskoj i uz Jadran, vjerska slavlja čuvaju vezu između sela, mora i pobožnosti; u alpskim regijama Austrije i južne Njemačke, vjerske festivale prate glazbene skupine, tradicionalne nošnje, procesije i drevni zajednički običaji.
To nisu identični identiteti i bilo bi pogrešno pokušavati ih takvima prikazati. Upravo ih njihova raznolikost čini europskima.
Europa, uostalom, nije rođena iz uniformnosti. Njena povijest je povijest civilizacije sposobne da drži duboke razlike zajedno kroz zajedničko tkivo. Mnogo prije nego što su postojale moderne države, europsko stanovništvo izgradilo je oblike pripadnosti oko mjesta, svetaca zaštitnika, tradicija, zanata, pobožnosti i zajedničkih sjećanja. Blagdan svetaca zaštitnika jedan je od najvidljivijih ostataka ove drevne društvene arhitekture.
Zbog toga to također govori nešto važno o suvremenoj krizi identiteta u Europi. Problem Europe ne sastoji se samo u njezinim ekonomskim poteškoćama, političkim podjelama ili udaljenosti između institucija i građana. Postoji i tiša kriza pripadnosti: teškoća odgovora na pitanje što znači osjećati se dijelom zajedničke povijesti.
Identitet se ne može izgraditi samo pravilima, propisima, ekonomskim pokazateljima ili administrativnim formulama. Institucije mogu organizirati suživot, ali same po sebi ne mogu stvoriti emocionalnu vezanost za mjesta, ljude i sjećanja koja zajednicu čini istinski živom.
Ovdje blagdan sveca zaštitnika dobiva značenje koje nadilazi granice bilo koje pojedine zemlje. Pokazuje da identitet nije nužno nešto što se proglašava: to je nešto što se prakticira. Pojavljuje se u volonteru koji priprema ukrase, u bratstvu koje čuva kip, u glazbenicima koji tjednima vježbaju, u obiteljima koje pripremaju tradicionalna jela, u trgovcima i starijim osobama koje mlađim generacijama pričaju kako se blagdan slavio kad su bili djeca.
Prisutno je u emigrantu koji se vraća upravo za te dane, jer zna da postoji jedan trenutak svake godine kada njegov rodni grad nije samo mjesto koje je napustio, već mjesto kojem još uvijek pripada.
U tom smislu, festival je također izvanredan odgovor na suvremenu usamljenost. U društvu u kojem se sve veći dio života odvija putem ekrana, platformi i odnosa posredovanih tehnologijom, festival zahtijeva prisutnost. Morate biti tamo fizički. Morate hodati zajedno, stajati na istom trgu, slušati istu glazbu, čekati da se pojavi povorka, dijeliti tišinu svečanog trenutka i, samo nekoliko sati kasnije, radosnu buku benda i gomile.
Zajednica više nije apstraktan pojam: ona postaje mnoštvo prepoznatljivih lica.
Čak i najjednostavniji festival sadrži oblik građanskog odgoja koji često izmiče velikim političkim teorijama. Tradicija opstaje jer netko preuzima odgovornost za njezino prenošenje. Dijete uči prepoznati melodiju jer ju je čulo na ulicama; uči značenje procesije jer ju je vidjelo uz svoje bake i djedove; uči naziv deserta, molitve, geste, priče jer mu je netko te stvari prenio na nasljeđe. Kultura se, prije nego što se prouči, živi.
To je najdublje značenje očuvanja. Sačuvati ne znači balzamirati. Uistinu živa tradicija ne miruje: ona mijenja svoje oblike, koristi nove tehnologije, komunicira putem društvenih mreža, dočekuje posjetitelje i otvara se kulturnom turizmu. Ali to može učiniti bez gubitka svog središta.
Modernost, dakle, ne mora nužno postati sinonim za brisanje prošlosti. Ona također može postati sredstvo kojim zajednica ponovno čini vidljivim ono što je naslijedila.
Ovdje možemo razumjeti i vezu između blagdana zaštitnika i načela supsidijarnosti. Gotovo nikada ovakva proslava ne dolazi odozgo. Blagdan se oblikuje odozdo: kroz udruge, župe, bratstva, obitelji, mala poduzeća, volontere, glazbenike i obrtnike. To je konkretan izraz tog civilnog društva, sastavljenog od posredničkih tijela i spontanih veza, koje je predstavljalo jednu od velikih povijesnih snaga Europe.
I možda je upravo to Edmund Burke imao na umu kada je govorio o društvu kao vezi između živih, mrtvih i onih koji će se tek roditi. Zajednica nije samo zbroj pojedinaca prisutnih u određenom trenutku. To je kontinuitet kroz vrijeme.
Blagdan zaštitnika čini taj kontinuitet gotovo opipljivim: isti kip koji danas prelazi ulicu nosili su tim istim cestama muškarci i žene koji su odavno nestali; istu melodiju koju je svirao orkestar čule su i prethodne generacije; isti recept sadrži geste naučene od majki i baka; isti trg čuva uspomenu na one koji su se tamo okupili prije nas.
Ipak, europsko značenje tih tradicija ne leži u tome da se svaka zajednica zatvara u svoj mali lokalni identitet. Naprotiv. Osoba koja zna odakle dolaze često je u stanju bolje razumjeti što dolazi odnekud drugdje. Ukorijenjenost ne znači nužno isključenost: može biti uvjet za susret.
Oni koji posjeduju simboličan dom mogu pozvati nekog drugog da uđe u njega. Oni koji poznaju vlastitu povijest mogu slušati povijest drugih bez osjećaja ugroženosti vlastitim postojanjem. Ovo je možda jedna od najvažnijih lekcija koje popularni festivali mogu ponuditi Europi: jedinstvo ne zahtijeva brisanje razlika, već omogućuje razlikama da se prepoznaju kao dio šire civilizacije.
Autentično samosvjesna Europa stoga bi mogla ponovno otkriti svoje jedinstvo ne samo u glavnim gradovima i zajedničkim institucijama, već i u izvanrednoj raznolikosti svojih trgova. Mogla bi prepoznati da iza procesije malog talijanskog grada, festivala španjolskog sela, proslave poljskog sveca zaštitnika ili vjerskog blagdana u jadranskoj zajednici stoji isto ljudsko iskustvo: potreba za pripadanjem nečemu što nam prethodi i što će, barem idealno, nastaviti i nakon nas.
Kad padne večer, svjetla obasjavaju pročelja kuća i trg se čini kao da se pretvara u kazalište. Orkestar svira svoj posljednji marš, ljudi se okupljaju duž ulica, zvona ponovno zvone i kip sveca zaštitnika polako se vraća prema crkvi. Na trenutak, grad se čini kao da se okuplja oko onoga što ga je generacijama držalo na okupu.
Tada počinje vatromet, nebo se obasjava i gomila gleda prema gore. Ali kada posljednja svjetla izblijede, ono što ostaje nije samo spektakl. Ono što ostaje je svijest o sudjelovanju u nečemu što pripada svima i nikome pojedinačno, jer je primljeno iz prošlosti i povjereno budućnosti.
Upravo u takvim trenucima Europa se može sjetiti da njezin identitet nije ni nedavni izum ni samo administrativni projekt. To je civilizacija sazdana od kamena i zvona, od mora i planina, od svetaca i festivala, od različitih jezika i isprepletenih sjećanja; civilizacija koja je tijekom stoljeća naučila transformirati razlike u višestruke oblike iste pripadnosti.
Ako Europa zaista želi prevladati osjećaj iščupanosti, možda bi trebala ponovno početi osluškivati što dolazi iz njezinih najmanjih zajednica. Trebala bi manje gledati odozgo prema dolje, a više odozdo prema gore. Trebala bi promatrati što se događa kada se trg ispuni ljudima, kada ih zvono okupi, kada bend počne svirati, kada se upale svjetla i cijela zajednica prepozna nešto od sebe u svojim simbolima.
Jer možda je Europa, prije nego što je postala politički projekt, bila i još uvijek jest način života. I taj način života, u svojim beskonačnim lokalnim varijacijama, nastavlja se otkrivati kad god se narod okupi na vlastitom trgu, promatra svog sveca zaštitnika kako prolazi i, na nekoliko sati, osjeća da pripada ne samo mjestu, već povijesti koja dolazi izdaleka i koju vrijedi prenijeti onima koji će doći poslije nas.