Subscribe
Na trećem Europskom kongresu o obitelji u Dubrovniku, stranka ECR sazvala je panel pod nazivom “Prazna kolijevka: Brojke koje mijenjaju Europu” kako bi potaknula neugodan razgovor: Europa ne samo da stari, već nestaje od dna prema vrhu. Šest panelista razotkrilo je utješnu sliku službene statistike stanovništva i tvrdilo da je kriza istovremeno matematička, ekonomska, kulturna i duhovna.
Antonio Giordano, glavni tajnik stranke ECR, otvorio je panel predstavljanjem prije nego što je riječ predao moderatorici Petri Mandić, predsjednici Mostovog vijeća za obitelj i demografiju u Hrvatskoj. Odmah je preoblikovala raspravu: umjesto da se usredotoči na stopu nataliteta, pitala je koliko je ljudi uopće sposobno osnovati obitelj. Hrvatska je 2024. zabilježila otprilike 32 000 poroda, najnižu stopu ikad, unatoč stopi nataliteta od 1,46 koja je iznad prosjeka EU od 1,34. Njezino objašnjenje: “baza” se urušava. Hrvatska je između 2011. i 2025. izgubila oko 125 000 žena u dobi od 20 do 39 godina, više od jedne od pet, u onome što je nazvala “matematikom nestajanja”. Pozvala se na ideju Hannah Arendt o natalitetu i rad Rogera Scrutona o obiteljskom kontinuitetu, postavljajući to kao pitanje može li se društvo još uvijek obnoviti, te istaknula da gotovo dvije trećine Hrvata u dobi od 25 do 34 godine još uvijek žive s roditeljima, što je najviša stopa u EU.
Sara Bogdan Bešlić, hrvatska općinska vijećnica, poljoprivrednica i majka troje djece, uputila je najoštriju kritiku načina na koji se demografski podaci iskrivljavaju. EU je zabilježio 3,46 milijuna rođenih naspram 4,81 milijuna umrlih, što je prirodni pad od 1,35 milijuna, no dodavanje otprilike 2 milijuna migranata omogućilo je dužnosnicima da neto porast od 700.000 predstave kao rast. U Hrvatskoj je 32.000 rođenih naspram 50.000 umrlih značilo manjak od 18.000 stanovnika; svaka od 20 hrvatskih županija zabilježila je negativan prirodni prirast, a samo 43 od njezinih 555 općina prirodno je raslo. Ipak, naslovi su hvalili porast stanovništva. “Dodajemo migracije kao statističku prilagodbu”, rekla je, “i činimo da demografska zima izgleda kao proljeće.” Također je tvrdila da migracije uvelike naginju muškarcima, što malo pomaže u rješavanju problema s time tko će zapravo roditi sljedeću generaciju, a kasnije, potaknuta pitanjem Lloyda Opdama iz ECR Youtha o predviđenom udjelu Europe u svjetskoj populaciji od 3,4% do 2100. godine, nazvala je oslanjanje na imigraciju opasnijim od samog pada stanovništva, ističući Poljsku kao model i opisujući vlastito iskustvo udaje s 19 godina i rođenja prvog djeteta s 20 godina unatoč društvenom neodobravanju.
Jorge Jraissati, predsjednik Grupe za ekonomsku uključenost, think tanka kojeg vode Venezuelani i koji je aktivan diljem Latinske Amerike, SAD-a i Europe, krizu je okarakterizirao kao ekonomsku i kulturnu. Prekomjerna regulacija iz Bruxellesa, tvrdio je, izuzetno otežava mladim Europljanima izgradnju financijske stabilnosti, dok stalno bubnjanje akademskog pesimizma o ekološkom i civilizacijskom kolapsu čini rađanje djece neodgovornim, a ne optimističnim. Upozorio je da je Europa na putu da godišnje izgubi 2 milijuna radnika, što će državu blagostanja učiniti neodrživom, te je predložio porezne olakšice za mlade roditelje, lakše hipoteke i poslovne kredite te reformu stečaja kako bi se potaknulo poduzetništvo, u biti ponovno “popularizirajući” osnivanje obitelji i preuzimanje rizika kroz politiku.
Elina Treija, predsjednica Unije latvijskih velikih obitelji i gradska vijećnica Rige koja predsjedava Stambenim odborom, iznijela je najkonkretnije detalje politike. Istaknula je zajamčene pristupačne općinske najamnine prilagođene veličini obitelji, državna jamstva za hipoteke (do 50.000 eura za obitelji s troje djece) i bespovratna sredstva za predujam od 8.000 do 10.000 eura. Tvrdila je da se podrška ne bi trebala usmjeravati samo na kućanstva s niskim prihodima, budući da se obitelji sa srednjim i višim prihodima često suočavaju s najvećim kompromisima kada razmatraju još jedno dijete. Njezin najinovatiniji prijedlog: državne potpore koje smanjuju postojeći hipotekarni saldo obitelji sa svakim novim rođenjem, nadoknađujući udar na prihode koji često poremećuje obiteljske planove. Napomenula je da su, kada su u Latviji pokrenuti poticaji za velike obitelji, treći ili kasniji porodi porasli s 15% na 25% sve novorođenčadi. Politika stvarnih dokaza može promijeniti ponašanje, čak i dok je inflacija od tada smanjila vrijednost potpore.
Mihovil Klarić, učitelj vjeronauka iz Hrvatske, ponudio je najfilozofskiju intervenciju panela, pozivajući se na Charlesa Taylora, Maxa Webera i Alexisa de Tocquevillea. Tvrdio je da je Europa trideset godina liječila pogrešnu bolest fokusirajući se na financijsku “opskrbu” umjesto na sam kolaps želje, opisujući moderni život kao udoban kavez: usmjeren na sebe, transakcijski i pasivno ovisan o državi. Njegova završna slika dala je panelu naslov: “Napunili smo kaveze i ispraznili kolijevke.”
Zaključujući sjednicu, Fabrizio Masia iz EMG-a predstavio je istraživanje temeljeno na Eurostatu koje potvrđuje upozorenja panela: broj rođenih u EU pao je s više od 5 milijuna u 1990. na današnje urušene brojke, s deset zemalja koje sada imaju ispod stope nataliteta od 1,30, praga koji nijedna zemlja nije dosegla 1990. Projekcije pokazuju da će se europsko stanovništvo stabilizirati na blizu 453 milijuna do 2029. prije nego što padne ispod 400 milijuna do 2100., što je manje od Sjedinjenih Država i vjerojatno manje od same Nigerije. Ključno je da su Masijini podaci potvrdili “jaz želja” koji su opisali panelisti: Čehinje žele 2,2-2,4 djece, ali imaju samo 1-1,4, a talijansko istraživanje pokazalo je da 68% žena želi dvoje ili više djece. Također je utvrdio upečatljivu korelaciju: što kasnije mladi ljudi napuštaju roditeljski dom, u rasponu od 21,3 u Finskoj do otprilike 30-31 u Hrvatskoj i Italiji, to je stopa nataliteta u zemlji niža, s koeficijentom korelacije od minus 0,7. Njegov zaključak ponovio je zaključak panela: stabilno stanovanje, sigurno zaposlenje i strukturna politika ono su što će Europljanima omogućiti smanjenje jaza između obitelji koje žele i obitelji koje imaju.