Subscribe
Više od desetljeća Europska unija pristupa Arktiku prvenstveno kroz regulatornu prizmu: prostora za upravljanu suradnju, klimatskog laboratorija, područja multilateralnog upravljanja kojim se treba upravljati, a ne osiguravati.
To nije bila naivnost, već koherentan izraz političke kulture oblikovane nakon Drugog svjetskog rata, utemeljene na uvjerenju da se sila može postupno zamijeniti pravilima, postupcima i međuovisnošću.
Danas taj pristup pokazuje jasna ograničenja. Ne zato što su europske vrijednosti zakazale, već zato što se globalno strateško okruženje razvijalo brže od europske sposobnosti da prilagodi svoje strateške pretpostavke. Arktik je sada jedna od regija u kojoj je jaz između normativne reprezentacije i strateške stvarnosti sve teže održati.
Grenland kao središnja točka zapadnog Arktika
Nedavno detaljno izvješće časopisa POLITICO ponovno je skrenulo pozornost na pitanje koje se dugo smatralo sporednim u europskoj debati: ulogu Grenlanda unutar zapadne arhitekture komunikacijskih i svemirskih sposobnosti.
Bruxelles pojačava svoju prisutnost na otoku kako bi zaštitio satelitsku infrastrukturu koja je sve više izložena smetnjama, sabotažama i hibridnim prijetnjama.
Međutim, problem nije tehničke prirode. On je strateški.
Satelitske komunikacije temelj su suvremene europske sigurnosti: obrambenog planiranja, prikupljanja obavještajnih podataka, vojne navigacije i otpornosti kritične infrastrukture. Iz geografskih razloga, Arktik je neizbježno čvorište unutar te arhitekture.
U tom kontekstu, Grenland nije udaljena periferija, već središnji element sigurnosti zapadnog Arktika.
Priznavanje ove stvarnosti ne znači „militarizaciju“ Europe. To jednostavno priznaje da je Europa već ugrađena u sporno strateško okruženje, čak i kada to okruženje radije opisuje neutralnim ili administrativnim terminima.
Natjecanje u moći i europska strateška dvosmislenost
Obnovljena središnjost Arktika odražava širu promjenu: povratak natjecanja moći kao strukturne značajke međunarodnog sustava.
Rusija je sustavno ulagala u regiju, integrirajući je u svoj vojni raspored i širi strateški plan. Kina, iako nije arktička država, postupno je uključivala Daleki sjever u svoj ekonomski, tehnološki i infrastrukturni doseg.
Suočena s tom dinamikom, Europska unija često je zauzimala ambivalentan stav. Pokazala je svijest o promjenjivom okruženju, ali se mučila prevesti tu svijest u koherentan strateški stav. Prepreka nije bila analitička sposobnost, već politički, kulturni i institucionalni otpor tretiranju sigurnosti, odvraćanja i moći kao sastavnih komponenti europskog projekta.
To je ključna kontradikcija: EU nije pogriješila što se oslanjala na pravila. Pogrešno je pretpostavila da sama pravila mogu opstati bez vjerodostojnog sigurnosnog okvira koji ih podupire.
Trump, Grenland i europski stres test
Izjave Donalda Trumpa o Grenlandu moraju se čitati u tom kontekstu.
Kad američki predsjednik tvrdi – kako izvještava BBC – da Sjedinjene Države „trebaju Grenland“ iz razloga nacionalne sigurnosti, europske reakcije instinktivno se usredotočuju na pravna načela i simboličke granice.
Takve reakcije su razumljive, ali nepotpune.
Trumpove metode ne nude model za Europu. Unilateralizam, diplomatska prisila i transakcijska logika nespojivi su s europskim načinom vođenja međunarodnih odnosa. No, odbacivanje njegovih izjava kao puke provokacije bilo bi jednako pogrešno.
Ono što te izjave čine, namjerno ili ne, jest da otkrivaju problem koji je Europa dugo radije držala na marginama: stratešku središnjost Arktika za zapadnu sigurnost i konkretnu ulogu Grenlanda unutar tog okvira. U tom smislu, ova epizoda funkcionira manje kao test transatlantskog saveza, a više kao test europske sposobnosti da artikulira vlastitu zrelu stratešku viziju.
NATO i europska odgovornost
Nakon što se rasprava o Arktiku uokviri u smislu odgovornosti, a ne simbolike, teško je izbjeći jedan zaključak: atlantska dimenzija ostaje nezamjenjiva.
Kako je primijetio Corriere della Sera , nedavni stav Italije o Grenlandu identificira NATO kao odgovarajući okvir za rješavanje arktičke sigurnosti, uz potpuno poštovanje danskog suvereniteta.
Ovo nije pitanje podređenosti, već strateškog realizma.
NATO ne zamjenjuje Europu; on omogućuje njezinu sigurnost. A bez sigurnosti, nijedna europska ambicija – industrijska, ekološka ili politička – ne može se održati tijekom vremena.
Godinama je dio europskog konzervativnog mišljenja dosljedno isticao ovu tvrdnju: jačanje Europe znači jačanje njezine strateške vjerodostojnosti unutar Zapada, a ne izgradnju apstraktnih pojmova autonomije odvojenih od postojećih saveza.
Od svijesti do strategije
Kritika europskog arktičkog stava ne proizlazi iz antieuropskih osjećaja, već iz potrebe za strateškom zrelošću. Europska unija pokazala je svoju sposobnost izgradnje pravila, tržišta i okvira suradnje. Sada mora pokazati jednaku sposobnost djelovanja u konkurentnom strateškom okruženju.
Arktik je otkrivajući testni slučaj. Ne dopušta dugotrajnu dvosmislenost, niti dopušta odvajanje vrijednosti od moći. Ignoriranje dimenzije moći ne čini Europu principijelnijom; čini je manje značajnom.
Trumpov jezik bio je oštar. Međutim, temeljna strateška stvarnost je već neko vrijeme očita. Pitanje s kojim se sada suočava Europska unija jest može li dugogodišnju svijest pretvoriti u koherentnu strategiju.
Stvarnost ne čeka – ali ipak ostavlja prostora za izbor.