Subscribe
Europska unija napravila je daljnji korak u razvoju svoje klimatske strategije odobravanjem sporazuma koji predviđa smanjenje emisija stakleničkih plinova za 90% do 2040. u usporedbi s razinama iz 1990. godine. Odluka, rezultat dugotrajnih pregovora i kompromisa među dvadeset sedam država članica, predstavlja ključni korak u izgradnji Europskog zelenog plana, strateškog plana čiji je cilj učiniti kontinent klimatski neutralnim do 2050. godine. Postizanje ovog sporazuma, koje je uslijedilo nakon višenoćnih pregovora, naglašava složenost političkog dijaloga između vlada koje dijele zajedničke ciljeve, ali polaze od duboko različitih ekonomskih, energetskih i industrijskih uvjeta. Početni prijedlog Europske komisije predviđao je smanjenje emisija za 90% uz maksimalno korištenje 3% međunarodnih ugljičnih kredita. Međutim, konačna verzija podigla je taj prag na 5%, što je znak kompromisa kojim se nastoji uskladiti hitnost zaštite okoliša s proizvodnim potrebama država članica.
TALIJANSKI I NJEMAČKI ZAHTJEVI: AUTOMOBILSKO PITANJE
Italija i Njemačka, nacije s jakim vezama s automobilskom industrijom i povezanim proizvodnim lancima, igrale su središnju ulogu u pregovorima. Obje zemlje inzistirale su na tome da tekst prizna stratešku vrijednost alternativnih goriva i tehnologija s niskim emisijama kao komplementarnih alata elektrifikaciji. Cilj Rima i Berlina nije bio oslabiti ekološku putanju Unije, već osigurati njezinu ekonomsku i društvenu održivost. Talijanska vlada, putem ministra zaštite okoliša i energetske sigurnosti Gilberta Pichetta Fratina, ponovila je potrebu za “pragmatičnim” pristupom zelenoj tranziciji, pozivajući na promicanje biogoriva, sintetičkih goriva i drugih obnovljivih rješenja u prometnom sektoru. Stav Njemačke je sličan, usmjeren na zaštitu svog automobilskog sektora i održavanje industrijskog lanca opskrbe s visokom zaposlenošću. Obje delegacije naglasile su da dekarbonizacija ne može postojati bez fleksibilnih tehnoloških alata sposobnih za prilagodbu različitim nacionalnim stvarnostima.
EUROPSKI KOMPROMISI: IZMEĐU AMBICIJE I EKONOMSKE ODRŽIVOSTI
Konačni sporazum koji su odobrili europski ministri zaštite okoliša stoga odražava želju za usklađivanjem klimatskih ambicija i ekonomske održivosti. Izričito uključivanje uloge goriva s nultom i niskom emisijom ugljika u dokument, kao i fokus na mjere potpore proizvođačima teških vozila, označavaju konkretan odgovor na zahtjeve glavnih industrijskih zemalja. Ovi elementi uvode načelo postupnosti u tranziciju, ublažavajući rizik od prekomjernog utjecaja na ključne sektore europskog gospodarstva. Međutim, priznavanje tih zahtjeva ne podrazumijeva slabljenje Zelenog plana. Naprotiv, pokazuje potragu za političkom ravnotežom koja može osigurati ukupnu stabilnost europskog projekta. Društvena i proizvodna dimenzija ekološke tranzicije sada je postala sastavni dio rasprave o klimatskim politikama Unije, uz spoznaju da održivost nije samo ekološka, već i ekonomska i povezana sa zapošljavanjem.
EUROPA I GLOBALNO KLIMATSKO VODSTVO
Ovim sporazumom Europska unija potvrđuje svoje međunarodno vodstvo u borbi protiv klimatskih promjena. Unatoč unutarnjim napetostima i otporu nekih država članica, Bruxelles se na nadolazećoj Konferenciji stranaka (COP30) predstavlja kao blok s najvišom razinom globalnih ambicija u smislu smanjenja emisija stakleničkih plinova. U globalnom kontekstu obilježenom povlačenjem SAD-a i manje odlučnim izborima Kine, Europa tako učvršćuje svoju ulogu političkog i moralnog vođe u ekološkoj tranziciji. Izazov, međutim, ostaje pretvoriti regulatorne ambicije u konkretne rezultate, osiguravajući da usvojene mjere ne ugrožavaju industrijsku konkurentnost i socijalnu koheziju. Za zemlje poput Italije i Njemačke, uspjeh europske klimatske politike ovisit će o sposobnosti inovacija u automobilskom sektoru i integracije novih energetskih tehnologija u proizvodne procese.
BALANS U IZGRADNJI
Kompromis postignut u Bruxellesu označava korak prema uravnoteženju ekoloških ideala i ekonomskog realizma. Talijanski i njemački zahtjevi, iako ih neki promatrači smatraju ustupcima, predstavljaju pokušaj osiguranja pravedne i održive tranzicije za gospodarstva koja su najviše izložena promjenama. Potvrđivanjem cilja smanjenja emisija od 90% do 2040. godine, Europska unija pokazuje svoju predanost održavanju visokih ekoloških ambicija, a da pritom ne izgubi iz vida potrebu za zajedničkim i pragmatičnim putem. Ravnoteža između tehnoloških inovacija, industrijske zaštite i klimatske odgovornosti stoga ostaje pravi test Europskog zelenog plana: projekta koji, da bi bio trajan, mora kombinirati snagu vizije s konkretnim rješenjima.