Subscribe
Intervencije na Bliskom istoku, od Bagdada do Gaze, pružaju temeljnu lekciju: vojni uspjeh ne znači konsolidaciju trajnog mira. Ishod oružanog sukoba predstavlja samo početak složenog izazova: onog poslijeratnog razdoblja. U iranskom slučaju, nakon moguće abdikacije Alija Hamneija i pada režima, mogao bi se stvoriti scenarij u kojem politička stabilizacija, konsolidacija institucija i razvoj civilnog društva moraju biti podržani dugoročnom strategijom. U nedostatku ovih čimbenika, vakuum moći riskira da ga zauzmu nedržavni akteri, klijentelističke mreže ili ekstremističke skupine, ugrožavajući demokratske težnje stanovništva i potičući nestabilnost čak i izvan nacionalnih granica. Irak nakon Sadama Huseina, na primjer, pretvorio se u neuspjeh izgradnje nacije. Slično tome, povlačenje iz Gaze, koje je u to vrijeme promovirao Ariel Sharon, praćeno je političkim vakuumom koji je pogodovao radikalizaciji i usponu Hamasa. U oba slučaja, pogreška je bila odustati od upravljanja situacijom nastalom slomom prethodnog poretka. Nedostatak institucionalne podrške spriječio je izgradnju legitimnih i stabilnih mehanizama upravljanja, pogodujući fragmentaciji moći i širenju sukoba. Bez konkretne predanosti izgradnji institucija i promicanju političkog pluralizma, svaka promjena riskira da bude prolazna.
IRAN: KRHKA I KLJUČNA PRILIKA
U slučaju Irana, rizik ponavljanja pogrešaka učinjenih u drugim tranzicijskim scenarijima je vrlo visok. Teokratski režim pokazao je izvanrednu sposobnost otpora, također zahvaljujući svom represivnom sustavu, moći Pasdarana i ideološkoj retorici usmjerenoj na vjerske i antizapadne principe. Međutim, ispod ove autoritarne strukture razvija se dinamično, urbanizirano i obrazovano društvo. Ženske mobilizacije, umjetnički i književni izrazi, kao i pobune mladih, opipljivi su znakovi demokratskog potencijala. Takva vitalnost, ipak, zahtijeva povoljan političko-institucionalni kontekst kako bi se prevela u proces transformacije. Bez međunarodnog okvira koji podržava tranziciju i jamči prostore za političko djelovanje, čak i najiskreniji impulsi riskiraju da budu neutralizirani ili iskorišteni od strane novog autoritarizma. Iranska tranzicija, ako se provede sa strateškom vizijom, postupnošću i uz puno poštovanje samoodređenja naroda, mogla bi predstavljati epohalnu prekretnicu za cijelu regiju. Demokratski, stabilan Iran integriran u međunarodnu zajednicu predstavljao bi ne samo kraj političke, ekonomske i vojne podrške naoružanim skupinama u Libanonu, Iraku, Gazi i Jemenu, već i konkretnu priliku za ponovno pokretanje pregovaračkog procesa u izraelsko-palestinskom odnosu. Međutim, ostvarenje ovog scenarija zahtijeva multilateralnu koordinaciju i zajedničku viziju koja je trenutno nedovoljna: Ujedinjeni narodi uživaju formalni legitimitet, ali im nedostaju potrebni instrumenti prisile; Europska unija održava snažnu diplomatsku predanost, ali ima ograničenu geopolitičku težinu; Sjedinjene Države, unatoč resursima i utjecaju, pate od sve većeg gubitka kredibiliteta kod arapskog i globalnog javnog mnijenja. U nedostatku koherentnog međunarodnog smjera opremljenog odgovarajućim resursima, svaki prijedlog za stabilizaciju riskira da ostane ograničen na nagađanja.
UKRAJINA KAO KOLATERALNA ŽRTVA NOVOG REGIONALNOG PORETKA
U ovom brzo promjenjivom geopolitičkom kontekstu koji karakteriziraju višestruke istovremene napetosti, rat u Ukrajini je u stvarnoj opasnosti da bude marginaliziran u odnosu na stratešku središnjost Bliskog istoka. Čini se da se pozornost Sjedinjenih Država postupno orijentira prema šahovskoj ploči Perzijskog zaljeva i prema upravljanju (na ovaj ili onaj način) iranskim dosjeom, što rezultira svođenjem ukrajinskog sukoba na marginalno mjesto na međunarodnoj agendi. Strategija tajkuna konfigurirana je kao izraz radikalnog političkog realizma, gdje su tradicionalne zapadne demokratske vrijednosti zamjenjive i funkcionalne s koncepcijom vanjske politike temeljenom na ostvarivanju američkih interesa. Ovaj pristup ne samo da ugrožava koherentnost zapadnog djelovanja, već dovodi u opasnost povjerenje europskih partnera i demokracija u nastajanju u sposobnost Sjedinjenih Država da djeluju kao jamac međunarodnog poretka temeljenog na zajedničkim pravilima. Ideja dodjeljivanja Vladimiru Putinu posredničke uloge u ovoj krizi čini se pokušajem vraćanja ruskih pozicija na njihovu maksimalnu vrijednost u smislu međunarodne legitimnosti. Dodjeljivanje pregovaračke uloge osobi koja je promovirala oružanu agresiju protiv Ukrajine i doprinijela destabilizaciji europskog poretka dovelo bi do normalizacije ruskog geopolitičkog revizionizma. Ova odluka ima nekoliko složenosti, posebno ako je promatramo u odnosu na ponašanje američke administracije u odnosu na nezainteresiranost prema G7 i nevoljkost da se primijene daljnje sankcije protiv Moskve. Ova kombinacija čimbenika naglašava nedosljednost u američkoj vanjskoj politici. Ovi signali, zajedno, potiču percepciju progresivnog povlačenja Zapada iz ukrajinskog pitanja, koje riskira da bude marginalizirano u funkciji novih strateških prioriteta. Takav razvoj događaja imao bi ozbiljne implikacije za kredibilitet međunarodnog poretka temeljenog na teritorijalnom integritetu i osudi agresije.
EROZIJA KONCEPTA ZAPADA
Stav koji je zauzelo novo američko vodstvo signalizira progresivno slabljenje koncepta Zapada kao kohezivne zajednice, utemeljene na zajedničkim vrijednostima, demokratskim načelima i zajedničkim ciljevima. Potencijalno povlačenje iz ukrajinskog sukoba i pomirljiv stav prema autoritarnim silama (poput Rusije) predstavljaju opasan diskontinuitet u odnosu na tradicionalni američki stav. Ova strateška promjena riskira ugrožavanje zapadne geopolitičke učinkovitosti, pogodujući fragmentaciji Atlantskog saveza. U nedostatku vodstva i zajedničke vizije, Zapad bi se mogao transformirati u dezintegriranu koaliciju, u kojoj svaki akter djeluje prema nacionalnoj logici, napuštajući ideju međunarodnog poretka temeljenog na određenim pravilima. Ovaj scenarij predstavljao bi korak unatrag u izgradnji globalnog sustava temeljenog na suradnji i obrani slobode. Za Europu, progresivno povlačenje Sjedinjenih Država prisiljava kontinent da preuzme teži ulogu u upravljanju vlastitom sigurnošću. Mogućnost da više ne može računati na američki kišobran, koji je desetljećima jamčio stabilnost i odvraćanje, zahtijeva duboko promišljanje o potrebi razvoja autonomnog obrambenog kapaciteta. Međutim, u nedostatku zajedničke strategije i učinkovitih operativnih alata, Europska unija riskira da ostane nepotpun akter, ranjiv na vanjske pritiske i nesposoban utjecati na globalnu ravnotežu. Stisnuta između sistemskih kriza, hibridnih prijetnji i sve fragmentiranijeg NATO-a u svojoj strateškoj viziji, Europa se sada suočava s izazovom redefiniranja svog geopolitičkog identiteta i kontinentalne sigurnosti, pod prijetnjom marginalizacije na međunarodnoj sceni.
RATNO I POSLIJERATNO RAZDOBLJE: PRAVI IZAZOV JE POLITIČKE
Simultanost sukoba u Iranu i Ukrajini zahtijeva duboko i radikalno preispitivanje međunarodne politike. Upravljanje poslijeratnim tranzicijama ne može se prepustiti slučaju niti ograničiti na vojne operacije; umjesto toga, zahtijeva globalnu i dalekovidnu političku viziju. Ta vizija mora biti sposobna promicati regionalnu stabilnost, jačanje demokratskih institucija i zaštitu ljudskih prava, izbjegavajući neokolonijalne pokrete koji bi ugrozili legitimnost samih intervencija. Istodobno, Zapad je pozvan da postavi ključno pitanje u vezi sa svojom strateškom i vrijednosno utemeljenom budućnošću: je li moguće održati koheziju na temelju zajedničkih načela ili ćemo svjedočiti progresivnoj podređenosti ciničnoj i pragmatičnoj logici moći? Odgovor neće utjecati samo na ishod trenutnih kriza, već će odlučno odrediti sudbinu i opstanak međunarodnog liberalnog poretka dugoročno, s posljedicama koje nadilaze regionalne granice i uključuju globalnu stabilnost.