Subscribe
Rat u Ukrajini ušao je u četvrtu godinu i, dok je fronta i dalje nestabilna, diplomacija se brzo odvija. Na stolu su dvije mirovne arhitekture: plan Sjedinjenih Država, izgrađen oko rada posebnog izaslanika Stevea Witkoffa, i europski protuprijedlog, oblikovan osovinom London-Pariz-Berlin i prihvaćen od strane institucija EU.
To su dvije različite vizije ne samo o tome kako zaustaviti borbe, već i o tome kakav bi sigurnosni poredak trebao održati Europu nakon ruske agresije.
Američki plan: brzo primirje, de facto neutralnost, reintegracija Moskve
Takozvani američki plan od 28 točaka nastao je iz pregovora u tajnim krugovima između Witkoffa i ruskog financijera Kirilla Dmitrijeva, bliskog Kremlju. Njegova glavna stupa su tri.
1. Zaustavljanje borbi i zamrzavanje fronta
Suverenitet Ukrajine je formalno potvrđen, ali linija primirja u biti se podudara sa trenutnom frontom. Kijev bi se odrekao vojnog ponovnog osvajanja Donbasa i drugih okupiranih teritorija, odgađajući njihovu „trajnu upravu“ za kasnije pregovore. Politički, to gotovo znači legitimizaciju ruskih teritorijalnih dobitaka.
2. Neutralna Ukrajina s vojnim ograničenjima
Plan predviđa da Kijev odustane od pridruživanja NATO-u i prihvati ograničenja veličine i sposobnosti svojih oružanih snaga (posebno projektila dugog dometa) u zamjenu za sigurnosna jamstva predvođena Washingtonom. U praksi, Ukrajina bi postala tampon država: formalno neovisna, ali neutralna i ranjiva.
3. Veliki ekonomski dogovor s Rusijom
Na ekonomskom planu, tekst otvara put postupnoj reintegraciji Moskve u međunarodne tokove: povratak u G8, ublažavanje sankcija, energetski i industrijski sporazumi, uključujući Arktik i druge strateške sektore. Za Kijev je predviđen veliki fond za obnovu, financiran također zamrznutom ruskom imovinom, ali uz snažnu prisutnost američkog kapitala, posebno u prirodnim resursima i rijetkim zemnim metalima.
Uz to dolazi osjetljivo političko poglavlje: vrlo široka amnestija za zločine počinjene tijekom rata, predsjednički izbori u Ukrajini u vrlo kratkom roku i stvaranje „Odbora za mir“ zaduženog za nadzor sporazuma. U procurelom nacrtu, ovim tijelom bi izravno predsjedavao američki predsjednik, s neizravnim ovlastima sankcija i nad Kijevom i nad Moskvom.
Witkoffove riječi, Zelenskijeve i Putinove reakcije
Steve Witkoff postao je simbol dvosmislenosti plana. U nekim javnim izjavama izaslanik je tvrdio da rat „nije nužno izazvala Rusija“, povezujući ga umjesto toga s težnjama Ukrajine da se pridruži NATO-u. To je tumačenje koje odražava narativ Kremlja o „prijetnji“ koju Zapad predstavlja na ruskim granicama.
Za Volodimira Zelenskog , ovaj pristup je neprihvatljiv. Ukrajinski predsjednik opisao je najkritičniju točku plana kao ideju zamrzavanja linije fronta, a istovremeno učinkovito priznavanje neukrajinskih “teritorija koje je Putin ukrao”. Prihvaćanje toga, objasnio je, značilo bi kršenje načela teritorijalnog integriteta na kojem počiva međunarodni poredak.
Zelenski je priznao da se Kijev suočava s “jednim od najtežih pritisaka” od početka rata: Ukrajina riskira da se nađe suočena s dramatičnim izborom, “između nacionalnog dostojanstva i gubitka ključnog partnera”. Ali njegova poruka ostaje jasna: nema mira koji agresora pretvara u političkog pobjednika sukoba.
S druge strane, Vladimir Putin nazvao je američki plan mogućom osnovom za „konačni mirovni sporazum“, kritizirajući stav Kijeva i opisujući ukrajinske zahtjeve kao „nerealne“. To je način prebacivanja odgovornosti za nastavak rata na žrtvu agresije, dok Rusija zadržava kontrolu nad okupiranim teritorijima.
Europski protuprijedlog: više jamstava za Kijev, manje nagrada za Moskvu
Europska unija, isprva promatrač, reagirala je razvojem vlastite mirovne arhitekture. Prvo je uslijedio neformalni dokument od 12 točaka, a zatim i punopravni protuprijedlog od 28 članaka, koji preuzima i mijenja američki tekst.
Tri političke razlike su odlučujuće.
1. Nema “ne NATO-u zauvijek”
Američki nacrt imao je za cilj učvrstiti neutralnost Ukrajine. Europski tekst briše izričitu zabranu: članstvo u NATO-u predstavljeno je kao buduća odluka Saveza, a ne kao opcija zauvijek zatvorena. Vrata ostaju odškrinuta: važan signal za Kijev i za istočne prijestolnice.
2. Europski put i jača sigurnosna jamstva
EU izričito priznaje perspektivu Ukrajine za članstvo u EU i predlaže jača sigurnosna jamstva: ako Rusija ponovno napadne, sve sankcije bi se automatski ponovno uvele i pokrenuo bi se koordinirani odgovor saveznika. Ideja je o zapadnom „kišobranu“ koji zasad ne ispunjava formalni članak 5.
3. Obnova ruskim sredstvima i logika odgovornosti
Za obnovu Ukrajine, plan EU predviđa korištenje zamrznute ruske suverene imovine, povezujući svako ublažavanje sankcija s ponašanjem Moskve. Politička poruka je jasna: oni koji pokrenu agresiju plaćaju štetu, nisu nagrađeni trenutnim povratkom u normalnost.
O najosjetljivijoj točki – okupiranim teritorijima – europski stav ostaje delikatan: prihvaća ideju o prekidu vatre duž linije fronta, ali inzistira na tome da sudbina okupiranih regija mora biti predmet pregovora, bez ikakvog neposrednog pravnog priznanja ruskih aneksija. To je nestabilna ravnoteža između vojnog realizma i odbijanja sankcioniranja trajnog sakaćenja Ukrajine.
Europski glasovi i dilema Zapada
Institucije EU-a tvrde da postoji linija „pravednog i trajnog mira“. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen više je puta naglasila da prekid rata ne može značiti nagrađivanje agresije: deklarirani cilj je ušutkati oružje bez otvaranja vrata novim invazijama, u Ukrajini ili negdje drugdje.
Mnoge europske prijestolnice – posebno one na istočnom krilu – sa sumnjom gledaju na ideju mira koji zamrzava rusku kontrolu nad ilegalno anektiranim teritorijima. U njihovim očima, takav kompromis ne bi oslabio samo Kijev, već i sigurnost cijelog kontinenta: ako se danas prihvati svršen čin u Ukrajini, tko jamči da sutra neće biti na redu netko drugi?
Zbog toga, izbjegavajući frontalni sukob s Washingtonom, Europa pokušava „ispraviti“ američki plan: više jamstava za Ukrajinu, više uvjetovanosti za Rusiju, manje ustupaka NATO-u i europskoj budućnosti Ukrajine.
Nametnuti mir ili samo mir?
U pozadini, sukob oko mirovnih planova otkriva dva različita pristupa:
- Sjedinjene Države , usredotočene na cilj brzog zatvaranja ukrajinske fronte kako bi se vratile drugim globalnim krizama, čine se otvorenijima za kompromis koji zamrzava de facto granice i vraća Moskvu u igru;
- Europska unija , koja rat proživljava na vlastitom pragu, boji se da bi „pogrešan“ mir učinio kontinent ranjivijim i poslao svijetu poruku da se korištenje tenkova za promjenu granica u konačnici isplati.
U sredini stoji Ukrajina, koja je platila najvišu cijenu u ljudskim životima i razaranjima. Zelenski i dalje inzistira na svojoj „mirovnoj formuli“: povlačenje ruskih trupa, pravda za ratne zločine, sigurnosna jamstva i puno pravo Kijeva da izabere svoju europsku budućnost, a jednog dana i svoju atlantsku.
Pravi test bit će mogu li mirovni planovi, američki ili europski, poštovati barem ovu srž: rješenje koje ne pretvara invaziju u zgodan presedan, već potvrđuje da se granice ne pomiču tenkovima i da se Europa ne vraća logici sfera utjecaja.
Samo u tom slučaju to ne bi bilo tek nametnuto primirje, već istinski sigurnosni poredak u kojem Ukrajina – a s njom i Istočna Europa – više nije samo nečije igralište, već punopravni dio Zapada koji je odabrala braniti.