
Ovim završavam relativno dugačak niz članaka u kojima sam ukratko analizirao dokument koji je prošli tjedan predstavila Europska komisija pod nazivom Kompas za konkurentnost; neka vrsta novog Green Deala, koji je ujedno i raskid s ciljevima postavljenim prije pet godina i poriv prema njima. Ukratko, dokument koji je nastao s ciljem da se stane na kraj političkim pokretima koji kritiziraju green deal, a da se zapravo ne sukobi s europskom ljevicom. Nema sumnje da je europska obrambena industrija već politički prioritet država članica. To je još više slučaj nakon pobjede Donalda J. Trumpa u Sjedinjenim Državama, koji je već jasno pokazao svoju želju da prestane biti ekonomski oslonac NATO-a i UN-a, zahtijevajući od vojnih partnera povećanje potrošnje i ulaganja. Međutim, Komisija ne pojašnjava ništa o tome kako, kada, tko i gdje može voditi zajedničke napore. Ukrajina je još u ratu.
Dokument Komisije podupire tri stupa na koja sam se osvrnuo u prethodnim člancima s pet horizontalnih radnji, za koje kaže da su potrebne „kako bi se poduprla konkurentnost u svim sektorima”: 1. Pojednostavite regulatorno okruženje, smanjujući teret i dajući prednost brzini i fleksibilnosti. Nije baš vjerodostojno da Europska komisija i Europski parlament, koji su već više od 15 godina u pravoj regulatornoj bujici propisa, mogu uspješno poduzeti ovaj cilj bez radikalnog zaokreta u političkom djelovanju koji, u ovom trenutku, može dolaze samo iz domoljubnih, konzervativnih i reformističkih opcija. Uglavnom zato što sam dokument ukazuje na to da će Kompas konkurentnosti biti implementiran u dobar broj novih propisa koji će neizbježno donijeti nove obveze. Objavljeni Compass postavlja kao ciljeve 25% smanjenje obveza ili opterećenja obavijesti za sve tvrtke i najmanje 35% smanjenje za mala i srednja poduzeća. Ona je mjerljiva, a samim time i kontrolirana, te bi bilo poželjno da se ostvari u što kraćem vremenskom razdoblju, a ne u dugom petogodišnjem mandatu. Nadalje, ovaj cilj nije previše ambiciozan budući da je puka obavijest samo završni dio prethodnog opterećenja, koje se Komisija ne obvezuje ukloniti, tako da će u stvarnosti učinak biti minimalan. Jedno od najzanimljivijih pitanja u dokumentu je prijedlog stvaranja nove poslovne kategorije između malih i srednjih poduzeća i velikih poduzeća, koja bi imala najviše koristi od ovih akcija ili mjera pojednostavljenja. Vidjet ćemo kako će to birokrati oblikovati i kakve će to imati posljedice. Crna točka na ovom horizontalnom djelovanju je ideja promicanja europskog digitalnog identiteta, koja se sigurno kosi sa suverenitetom nacija i individualnom slobodom. 2. Jačanje jedinstvenog tržišta, jedno od pitanja koje je u posljednjih nekoliko desetljeća uistinu zaboravljeno. 3. Financiranje svih navedenih aktivnosti kroz Uniju štednje i ulaganja i stvaranje Europskog fonda za konkurentnost, koji može zvučati vrlo dobro, ali nije ni najmanje razvijen.
4. Promicanje vještina i kvalitetnih poslova, kao i pristupačnog stambenog plana. Gledano u ovom svjetlu, nema se čemu suprotstaviti, iako presedani nisu baš pozitivni. Tu je očit sukob s manjkom kompetencija Unije po tom pitanju, što riskira novi sukob između Bruxellesa, željnog moći, i nacionalnih vlada. Bojimo se da će promicanje vještina ići ruku pod ruku s mjerama za promicanje imigracije, koje će stanovništvo očito odbaciti. 5. I konačno, poboljšati koordinaciju politike na razini EU-a i nacionalnoj razini. Europska komisija želi razviti ono što naziva alatom za koordinaciju konkurentnosti, kako bi ‘uskladila’ industrijske i istraživačke politike i ulaganja na nacionalnoj razini i razini EU-a; što će, usuđujemo se, biti neuspjeh ako koordinacija postane centralizirano planiranje i programiranje. Posljedično, mješavina velikih izjava, lijepih riječi i naizgled pozitivnih ciljeva, zajedno s održavanjem ciljeva prisilne dekarbonizacije, centralizacije odlučivanja i povećanog oporezivanja, mogla bi cijelu stvar izbaciti iz tračnica u prvoj fazi. Naravno, morat ćemo pričekati konkretne prijedloge Komisije, ali sve što zvuči kao planiranje, strategije i zakonodavstvo tjera nas da zamislimo novo iskakanje iz tračnica. Put do slobode svakako je deregulacija, postavljanje ciljeva za otvaranje radnih mjesta i produktivnost, jačanje primarnog i sekundarnog sektora gospodarstva, zaštita granica (što je zaštita za stabilno, kvalitetno zapošljavanje) i nacionalni programi poticanja rađanja. To se ne pojavljuje.