Subscribe
Transatlantski savez ostaje nezamjenjivo strateško partnerstvo Europe. Pa ipak, savezi, ma koliko povijesni bili, ne mogu se održati ni pod koju cijenu – a zasigurno ne ako ih jedna strana sve više tretira kao tek nešto više od bilance.
Nedavni potezi Španjolske u vanjskoj i energetskoj politici sugeriraju da se Madrid tiho prilagođava upravo toj stvarnosti. Pogotovo u ovim vremenima promjenjivog globalnog poretka i porasta multipolarnosti.
U ožujku 2026., dok su Sjedinjene Države ostale najveći dobavljač ukapljenog prirodnog plina Španjolskoj, uvoz ruskog plina dramatično je porastao, čineći više od četvrtine ukupnog španjolskog uvoza plina – više nego dvostruko više od razine godinu dana ranije. U međuvremenu, premijer Pedro Sánchez intenzivirao je diplomatski angažman s Kinom, došavši u Peking po četvrti put u isto toliko godina i proširivši bilateralnu suradnju u području tehnologije, znanosti i trgovine. Ovi događaji izazvali su kritike s mnogih strana – posebno iz SAD-a i nekih drugih europskih partnera – koji ih tumače kao dokaz ideološkog skretanja ili strateške nekoherentnosti.
Takva tumačenja promašuju širu strukturnu logiku koja je u igri. Španjolska, kao i veći dio Europe, reagira na sve više transakcijski i ponekad otvoreno antagonistički stav Washingtona. Američka administracija koja prijeti carinama protiv europskih saveznika ili, ako je potrebno, silom preuzima teritorije (npr. teritorije NATO partnera poput Grenlanda), dovodi u pitanje dugogodišnje obrambene obveze i sve više uokviruje međunarodna partnerstva u isključivo merkantilističkim terminima, neizbježno prisiljava europske prijestolnice da preispitaju svoje strateške ovisnosti. Ako Washington odluči redefinirati atlantski savez u usko transakcijskim terminima, Europu se ne može kriviti što je počela istraživati alternative.
Međutim, to ne bi trebalo značiti napuštanje atlantskog partnerstva. Daleko od toga, strateški, civilizacijski i sigurnosni interesi Europe i dalje su u velikoj mjeri usklađeni s interesima Sjedinjenih Država. Nijedno uvjerljivo alternativno partnerstvo s Kinom, Rusijom ili bilo kojom drugom silom ne može replicirati povijesnu, kulturnu, vojnu i normativnu dubinu transatlantskog odnosa. Europa bi trebala i dalje davati prioritet atlantskom savezu gdje god je to moguće.
No, određivanje prioriteta ne zahtijeva pasivnost ili isključivost. Ako Sjedinjene Države sve više inzistiraju na pregovorima s Europom kao da su samo još jedan komercijalni partner, a ne strateški saveznik vezan zajedničkom poviješću i vrijednostima, tada će europske države prirodno tražiti veći prostor za manevriranje. U tom kontekstu, španjolsko pružanje pomoći Kini i njezina diverzificirana opskrba energijom nisu iracionalne aberacije; oni su prepoznatljivi pokušaji zaštite od rizika i strateške diverzifikacije.
Doista, što se tiče energetike, ponašanje Španjolske teško da je jedinstveno. Ono odražava šire obrasce diljem Europe, gdje su zemlje ideološki raznolike poput Mađarske ili Njemačke u raznim vremenima provodile strategije povezivanja i diverzifikacije kako bi maksimizirale nacionalnu fleksibilnost i smanjile prekomjernu ovisnost o bilo kojem dobavljaču. Iz te perspektive, povećane kupnje ruskog plina od strane Španjolske same po sebi ne bi se trebale smatrati jedinstveno skandaloznima.
Pravi problem leži negdje drugdje. Prva briga je duboko licemjerje. Španjolska vlada ne može se vjerodostojno predstaviti kao moralna avangarda europske zelene tranzicije, a istovremeno povećavati ovisnost o uvozu ugljikovodika. Niti može zahtijevati nepokolebljivu podršku Ukrajini „koliko god bude potrebno“ dok značajno proširuje kupnju energije od samog agresora koji financira njezin ratni stroj. Takve kontradikcije nisu samo nezgrapna optika; one potkopavaju kredibilitet cijele španjolske vanjskopolitičke naracije.
Druga briga je više politička nego strateška. S obzirom na korupcijske skandale koji su zahvatili Sánchezovu vladu – uključujući pravnu provjeru, pa čak i optužnice protiv ministara te premijerove supruge i brata – sve je više razloga za sumnju da se ova nova vanjska politika instrumentalizira za domaće političko preživljavanje. Pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da će Španjolska 2027. održati opće izbore.
Sánchezov sve konfrontacijskiji međunarodni stav čini se prilagođenim ne samo španjolskim nacionalnim interesima, već i izgradnji osobnog političkog brenda: međunarodnog nositelja standarda progresivnog, antiratnog, antitrumpovskog i antinetanyahuovskog bloka. Njegovi stavovi o Gazi, Ukrajini i širim geopolitičkim pitanjima često se čine manje osmišljenima za promicanje koherentne španjolske velike strategije, a više za njegovanje simboličkog vodstva unutar transnacionalnog progresivnog biračkog tijela.
To pomaže objasniti sve veći jaz između retorike i stvarnosti. Ista vlada koja se predstavlja kao braniteljica mira usvaja sve ratoborniju retoriku kada je politički korisna. Isto vodstvo koje se nastoji predstaviti kao zaštitnik kršćanskih i muslimanskih manjina u Svetoj zemlji ili koje štiti Papu od zapaljive retorike predsjednika Trumpa, na domaćem planu održava dugu povijest neprijateljstva prema kršćanskim institucijama i simbolima – uključujući kampanje usmjerene na naslijeđe i nastojanja da se sruši najveći križ na svijetu, onaj iz Doline palih. Nedosljednost je zapanjujuća.
Španjolska težnja za većom strateškom autonomijom stoga je razumljiva – čak i nužna – u sadašnjem geopolitičkom okruženju. Europa ne može ostati strateški infantilizirana od strane SAD-a. Strateška diversifikacija i kalibrirani diplomatski pristup racionalni su odgovori na neizvjesnost u Washingtonu i na europsku zrelost.
Ali strateška autonomija zahtijeva ozbiljnost. Ne može postati eufemizam za oportunizam, niti retorički štit za domaće političko kazalište. Ako Španjolska – a uostalom i Europa – traži veću autonomiju, to mora činiti koherentno, iskreno i s pozicije strateškog realizma – a ne kroz selektivni moralizam i kontradiktorno donošenje politika.
Atlantski savez ostaje temelj europske sigurnosti i prosperiteta. No Washington bi trebao shvatiti da se savezi ne održavaju prisilom, carinskim prijetnjama ili isključivo transakcijskim dogovorima. Zajednička povijest, vrijednosti i, prije svega, međusobno strateško poštovanje su važni. Ako SAD to zaborave, ne bi se trebale iznenaditi kada čak i njihovi najbliži saveznici počnu tiho izbjegavati.
Španjolska upravo to čini. Pitanje nije treba li Europa tražiti veću stratešku autonomiju. Pitanje je imaju li europski čelnici stratešku disciplinu da je odgovorno provode.