Nakon masakra u Hamasu

Započet ću ovaj članak izjavom da ne vjerujem da bilo tko tko je barem malo upoznat s izraelskom poviješću i načinom suočavanja s napadima na vlastiti narod može imati i najmanju sumnju da će ono što slijedi sljedećih dana i mjeseci biti manje od potpunog rata koji će najvjerojatnije završiti izumiranjem Hamasa i možda drugih terorističkih organizacija dovoljno nepažljivih da se umiješaju s izraelskim osiguranjem. U prilog tom argumentu donosim događaje pokolja na Olimpijskim igrama u Münchenu, poznatog i kao “Münchenski masakr”, tragičnog događaja koji se dogodio tijekom Ljetnih olimpijskih igara 1972. u Münchenu u Zapadnoj Njemačkoj.

Dana 5. rujna 1972. palestinska teroristička skupina pod nazivom Crni rujan, povezana s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO), uzela je 11 članova izraelskog olimpijskog tima za taoce u Olimpijskom selu. Teroristi su zahtijevali oslobađanje palestinskih zatvorenika koji se nalaze u izraelskim zatvorima i prijetili smrću taocima ako njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni. Tijekom sljedećih 20 sati svijet je užasnuto promatrao kako neuspjeli pokušaj spašavanja njemačkih vlasti rezultira smrću svih 11 izraelskih sportaša i trenera. Tragedija je izazvala šok diljem olimpijske zajednice i svijeta, označavajući strašnu prekretnicu u povijesti međunarodnog sporta, gdje je svetost Olimpijskih igara brutalno narušena političkim nasiljem.

Nakon masakra u Münchenu, Izrael je ostao duboko traumatiziran i bijesan. Izraelska vlada, na čelu s tadašnjom premijerkom Goldom Meir, bila je odlučna privesti počinitelje pravdi. Kao odgovor na napad, Izrael je pokrenuo tajnu operaciju pod nazivom “Operacija Božji gnjev”. Cilj misije bio je pronaći i eliminirati odgovorne za pokolj u Münchenu, ciljajući ključne osobe iz organizacije Crni rujan. Kampanja se proširila i izvan samo neposrednih počinitelja, jer je Izrael nastojao poslati jasnu poruku da teroristički činovi protiv njegovih građana neće proći nekažnjeno. Izraelski odgovor, iako kontroverzan i potaknuo raspravu o etici ciljanih atentata, pokazao je do koje je mjere nacija bila spremna ići kako bi osigurala sigurnost i zaštitu svojih građana.

Prije nešto više od 50 godina cijeli je svijet vidio koliko daleko reakcija izraelskih vlasti može ići nakon što je gotovo desetak njihovih ubijeno u stranoj zemlji. Zastanimo sada na trenutak i zamislimo koliko će daleko ići reakcija Izraela nakon što je 1300 vlastitih ljudi, uključujući starije osobe, žene i djecu, ubijeno na domaćem tlu, u svojim domovima, na ulicama, na najsvetiji židovski dan, Šabat.

Od petka, 13^{. listopada,} izraelske obrambene snage već su poslale naredbu o evakuaciji sa sjevera pojasa Gaze na više od milijun Palestinaca. To je najvjerojatnije preteča onoga što će postati izraelska invazija na sporni dio teritorija, invazija koja će imati za svoju jedinu svrhu uklanjanje i najmanjeg traga Hamasove aktivnosti i jamstvo da se takav strašan događaj kao što je onaj subotnje prošlosti više nikada neće ponoviti.

Tragedija koja se odvija najvjerojatnije će uzrokovati ogromnu patnju za više od 2 milijuna Palestinaca koji žive u prenapučenom dijelu zemlje, koji nemaju kamo pobjeći ili se sakriti i stišću ih centimetar po centimetar između Hamasovog fanatizma i izraelskog odgovora. Kao i u svim ratovima, nevini će najviše patiti. Kao i u svim ratovima, nasilje će potaknuti još nasilja. Kao što smo vidjeli u prošlim godinama prednosti tehnološkog napretka, osvjetljenje ljudskog uma s gotovo neograničenim pristupom znanju još nas nije naučilo da će ubijanje samo rezultirati novim ubijanjem koje dolazi.

Brutalna izraelska reakcija koja će sigurno uslijediti, koliko god opravdana bila, neće donijeti utjehu niti jednoj duši.