Subscribe
Međunarodni sustav sada prolazi kroz duboku redefiniciju, gdje se čini da se sigurnosti poslijeratnog i hladnoratovskog doba progresivno erodiraju. Europa, koja je desetljećima imala koristi od američke vojne zaštite i gradila model temeljen na društvenoj dobrobiti i široko rasprostranjenim pravima, sada se suočava s dvostrukim izazovom: s jedne strane, pojavom globalnih sila koje u središte svoje strategije stavljaju kolektivnu predanost i spremnost na žrtvu; s druge strane, zbližavanjem euroazijskih aktera, posvećenih oblikovanju multipolarnog poretka kao alternative atlantskoj hegemoniji. Ovaj dvostruki pritisak prisiljava Europu da preispita svoj strateški, kulturni i politički identitet. Iluzija da se može održati prosperitet bez odgovarajućih obrambenih troškova riskira marginalizaciju kontinenta, dok se svjetsko geopolitičko težište pomiče prema Euroaziji.
SIMBOLIČNA PORUKA KINESKE MOĆI
Vojna parada organizirana u Pekingu nije jednostavna demonstracija vojnih sredstava, već predstavlja politički jezik koji komunicira odlučnost i kolektivnu volju. Ključni element nije toliko količina raspoređenog oružja, koliko sposobnost prenošenja ideje o naciji spremnoj podnijeti troškove i žrtve kako bi potvrdila svoj svjetonazor. Predanost, čak i prije moći. Ove demonstracije predstavljaju pravu političku pedagogiju, potvrđujući kako je spremnost na predanost bitna osobina legitimizacije moći. One ne predstavljaju samo vojni izazov, već i kulturnu provokaciju Zapadu, pozivajući ga da se suoči s vlastitom nemogućnošću da cijeni koncept predanosti kao definirajući element identiteta.
OBVEZA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA I EUROPE
Sjedinjene Države dugo su inzistirale na potrebi da Europa poveća obrambene izdatke, ojača energetsku neovisnost i podrži tehnološku imovinu koju dijeli sa Zapadom. Ti zahtjevi, često percipirani kao jednostrana nametanja, zapravo se temelje na pragmatičnoj procjeni rizika povezanih s promjenom globalne ravnoteže. Rastuća asertivnost Kine jasno pokazuje da zabrinutost Washingtona nije bila neutemeljena. Danas se Sjedinjene Države boje ne samo erozije svog ekonomskog i industrijskog primata, već i mogućnosti da se moraju same suočiti s globalnom konkurencijom koja se intenzivira na više frontova. Jaz između Sjedinjenih Država i Europe ne odnosi se samo na političke izbore, već i na kulturne korijene. U Sjedinjenim Državama, žrtva za vlastitu zemlju stalna je priča koja se slavi u medijima, književnosti i vizualnim umjetnostima. Međutim, u Europi prevladavajuća neugodnost prema vojnoj dimenziji često se zamjenjuje većim naglaskom na humanitarne i građanske vrijednosti. Ovaj stav proizlazi iz političke i društvene klime koja je kontinent radije zamišljala kao prostor zajamčenih prava i smanjenih dužnosti. Ideju da se prosperitet može održati bez kolektivnih obveza potaknuli su i pokreti koji su tijekom godina gradili svoju retoriku na obećanju koristi bez izravnih obveza. Uspjeh ove vizije ovisi o njezinoj jednostavnosti: obrana blagostanja bez jačanja sigurnosti, zaštita okoliša bez preispitivanja proizvodnih lanaca, vraćanje suvereniteta bez prihvaćanja troškova europske integracije. Međutim, ova perspektiva riskira da Europu ostavi bez alata potrebnih za suočavanje sa svijetom koji karakterizira sve veća konkurencija. Sposobnost odricanja od trenutne dobrobiti kako bi se osiguralo buduće preživljavanje ne predstavlja samo politički izbor, već i antropološku dimenziju koju je Europa, čini se, izgubila. Bez zajedničke priče o predanosti, kontinent riskira da postane sve više ovisan o drugim međunarodnim akterima.
AMERIČKI KIŠOBRAN I NJEGOVA OGRANIČENJA
Desetljećima je europsku sigurnost jamčila vojna prisutnost Sjedinjenih Država. To je stanje omogućilo koncentraciju resursa na izgradnju blagostanja, ali je također stvorilo strukturnu ranjivost: uvjerenje da je vanjska zaštita neograničeno dobro. Danas je ta sigurnost klimava. Američka predanost ne može se smatrati vječnom i automatskom, posebno u kontekstu u kojem su Sjedinjene Države pozvane suočiti se s istovremenim izazovima u Aziji, Bliskom istoku i Latinskoj Americi. Europa stoga mora procijeniti treba li nastaviti živjeti u uvjerenju da može delegirati vlastitu obranu ili preuzeti aktivniju ulogu u zaštiti svojih vrijednosti.
EURAZIJSKO PRIBLIŽAVANJE KAO STRUKTURNI IZAZOV
Paralelno s rastom Kine, jačanje odnosa između Pekinga i Moskve pomaže u preoblikovanju geopolitičkog krajolika. Ova konvergencija nije ograničena samo na koordinaciju o pojedinačnim pitanjima, već je dio šireg projekta usmjerenog na izgradnju multipolarnog poretka kao alternative zapadnoj hegemoniji. Institucije poput Šangajske organizacije za suradnju (SCO) i platforme poput BRICS-a postaju ključni alati za jačanje ekonomskih, političkih i kulturnih veza između euroazijskih sila. Uključivanje zemalja poput Indije, Pakistana i Irana daje tim savezima globalni karakter i jača percepciju alternativne sile sposobne za vršenje utjecaja velikih razmjera.
VOJNE I TEHNOLOŠKE DIMENZIJE EURAZIJSKE SURADNJE
Suradnja između Rusije, Kine i drugih regionalnih igrača nije ograničena samo na ekonomsku sferu. Zajedničke vojne vježbe, dijeljenje tehnologije i zajednička ulaganja u umjetnu inteligenciju i kibernetičku sigurnost signaliziraju stratešku autonomiju. Iako tehnološki jaz sa Zapadom i dalje postoji, zajednički arsenali i vojne sposobnosti uključenih zemalja predstavljaju značajno sredstvo odvraćanja. U tom kontekstu, Kina ima za cilj smanjiti tehnološki jaz sa Zapadom ulaganjem u strateške sektore poput telekomunikacija i kibernetičke sigurnosti. Cilj nije neposredna konfrontacija, već izgradnja konkurentnog ekosustava koji srednjoročno može ponovno uravnotežiti snage.
IMPLIKACIJE ZA EUROPU
Postupna konsolidacija euroazijskog bloka predstavlja složen izazov za Europu. S jedne strane, kontinent ostaje vezan uz Atlantski savez; s druge strane, ne može ignorirati prilike koje nude tržišta i ekonomska partnerstva s euroazijskim igračima. Ova dvostruka napetost riskira pojačavanje unutarnjih podjela, pri čemu su neke zemlje sklone jačanju veza sa Sjedinjenim Državama, a druge sklonije održavanju privilegiranih odnosa s Moskvom i Pekingom. Pritisak Rusije i Kine, uključujući i putem energetskih i diplomatskih sredstava, mogao bi progresivno oslabiti europsku koheziju. Nedostatak zajedničke strategije riskira pretvaranje kontinenta u bojno polje između vanjskih sila, nesposobnih za autonomnu poziciju.
TRANSFORMACIJA MEĐUNARODNOG SUSTAVA
Konsolidacija euroazijskih sila i njihova strateška konvergencija nisu prolazne pojave, već znakovi strukturne transformacije globalnog poretka. Svijet se kreće prema multipolarnom sustavu u kojem Zapad više ne može jednostrano diktirati pravila. Izazov za Europu je kombinirati obranu svojih vrijednosti sa sposobnošću snalaženja u kontekstu višestrukih i stalno promjenjivih struktura moći. To zahtijeva ne samo ekonomske i vojne resurse, već prije svega novi kolektivni narativ koji cijeni predanost kao temelj europskog identiteta. Natjecanje između Zapada i Euroazije ne odvija se isključivo na ekonomskoj ili vojnoj razini, već se odnosi na sposobnost svakog aktera da konstruira kulturni i politički narativ sposoban mobilizirati građane. Europa, zarobljena iluzijom uživanja prava bez tereta, riskira da izgubi svoju središnju ulogu u ovom novom scenariju. Budućnost će ovisiti o sposobnosti kontinenta da preuzme proporcionalne odgovornosti i prepozna da obrana svojih vrijednosti zahtijeva žrtvu i kolektivnu predanost. Bez ove kulturne transformacije, Europa će ostati oklijevajući saveznik, nesposoban izdržati utjecaj sve konkurentnijeg i manje blagog svijeta.