Subscribe
Posljednjih godina svjedočili smo progresivnoj promjeni globalnih geopolitičkih ravnoteža. U središtu tog procesa su Rusija i Kina: igrači koji, unatoč svojim različitim interesima u određenim područjima, oblikuju linije strateškog razumijevanja usmjerenog na smanjenje zapadne hegemonije. Ovo nije samo pitanje vojne koordinacije ili taktičkog saveza o pojedinačnim pitanjima, već širi projekt usmjeren na redefiniranje međunarodnog upravljanja duž multipolarnih linija, s Euroazijom kao novim središtem privlačnosti. Šangajska organizacija za suradnju (SCO), zajedno s BRICS-om i drugim paralelnim platformama, trenutno predstavlja glavni laboratorij za ovaj politički i ekonomski eksperiment, i upravo se u tom kontekstu postavljaju temelji za antiatlantski savez. Iako nije formalno proglašen, ovaj savez se očituje u strateškim izborima Moskve i Pekinga te u konvergenciji drugih regionalnih igrača poput Indije, Irana i Turske. Šangajska organizacija za suradnju, izvorno uspostavljena kao alat za upravljanje regionalnom sigurnošću, progresivno je proširila svoj opseg kako bi uključila ekonomske, energetske i kulturne dimenzije. S populacijom koja predstavlja otprilike 40% ukupne svjetske populacije i teritorijem koji pokriva 80% Euroazije, SCO je postao privilegirani forum za jačanje veza i definiranje zajedničkih strategija. Uključivanje zemalja poput Indije i Pakistana, kao i dijalog s bliskoistočnim državama poput Turske, Irana i Saudijske Arabije, daje organizaciji sve globalniji karakter. Cilj nije samo jačanje unutarnje suradnje, već i izgradnja zajedničkog fronta protiv zapadnog uplitanja u pitanja koja se smatraju unutarnjima euroazijskog prostora.
KRIZA ATLANTSKOG MODELA I POGON PREMA MULTIPOLARNOSTI
Da bismo razumjeli razloge euroazijskog približavanja, moramo početi s relativnim padom američkog vodstva i unutarnjim pukotinama unutar euroatlantskog tabora. Trgovinske napetosti, sukobi na Bliskom istoku i u Ukrajini, kao i neizvjesnosti oko NATO-ove sigurnosne i politike proširenja, narušili su jedinstvo Zapada. U ovom scenariju, Rusija i Kina pronašle su plodno tlo za predlaganje alternative takozvanom “mentalitetu hladnog rata”, terminu koji se koristi za opisivanje logike suprotstavljenih blokova i sustavne upotrebe sankcija kao alata političkog pritiska. Narativ o multipolarnosti nije samo retorički: on odražava želju za izgradnjom međunarodnog poretka u kojem moć nije koncentrirana u jednom centru za donošenje odluka, već je raspoređena među više polova sposobnih za međusobno uravnotežavanje. Moskva i Peking približavaju se iz komplementarnih razloga. Rusija, izolirana nakon invazije na Ukrajinu i pogođena masovnim režimom sankcija, vidi Kinu kao nezamjenjivog partnera za zaobilaženje zapadnih ograničenja i održavanje svojih trgovinskih kanala, posebno u energetskom sektoru. Kini, sa svoje strane, potrebni su ruski prirodni resursi za potporu vlastitom razvoju i smatra svoj savez s Moskvom temeljnim gradivnim elementom u izgradnji globalnog poretka prilagođenog njezinim interesima. Međutim, postoje elementi nepovjerenja. Teritorijalna i demografska rivalstva i dalje postoje u Sibiru i Srednjoj Aziji, dok u tehnološkoj sferi Kina teži preuzimanju dominantnog položaja, što izaziva zabrinutost u Moskvi. Unatoč tim latentnim napetostima, zajednički antagonizam prema Sjedinjenim Državama i zapadnom sustavu sada se čini jačim od podjela.
EKONOMIJA KAO ALAT MOĆI
Najznačajniji aspekt konvergencije Rusije i Kine nije vojni, već ekonomski. Rastuća međuovisnost dviju zemalja, koja se manifestira kroz trgovinu lokalnom valutom i infrastrukturna ulaganja povezana s Novim putem svile, predstavlja korak prema stvaranju alternativnog gospodarskog sustava onome kojim dominira dolar. Nadalje, integracija s BRICS-om proširuje opseg ovog procesa. Kombinirana gospodarstva ŠOS-a i BRICS-a sada čine više od polovice globalnog bruto domaćeg proizvoda, s energetskim i sirovinskim resursima dovoljnim za osiguranje značajne autonomije. U tom kontekstu, američke protekcionističke politike, poput povećanih carina protiv Indije, dodatno guraju ove zemlje u kinesko-rusku orbitu. Jedan od stupova euroazijskog saveza je upravljanje energetskim resursima. Zemlje ŠOS-a drže značajan udio u svjetskim rezervama nafte, prirodnog plina, ugljena i urana, a ujedno su i igrači u nastajanju u obnovljivim izvorima energije. To regiji daje strateški položaj na globalnom tržištu energije, a istovremeno smanjuje ranjivost na poremećaje uzrokovane vanjskim pritiscima. Energetska suradnja nije ograničena samo na trgovinu, već se proteže na izgradnju infrastrukture, naftovoda i plinovoda koji preoblikuju tradicionalne rute, oslobađajući se kanala pod kontrolom Zapada. Energetska dimenzija tako postaje geopolitičko oružje, sposobno utjecati na odluke vlada i poduzeća diljem svijeta.
VOJNA I STRATEŠKA DIMENZIJA
Iako je naglasak na gospodarstvu, vojni aspekt se ne može zanemariti. Rusija i Kina, zajedno s Indijom i drugim članicama SCO-a, imaju najveće vojske na planetu, s gotovo pet milijuna vojnika. Nadalje, kombinirani nuklearni arsenali uključenih zemalja premašuju one NATO-a, iako i dalje postoji tehnološki jaz u korist Zapada. Zajedničke vježbe, isporuke oružja i razvoj tehnologija umjetne inteligencije pokazuju želju za jačanjem strateške autonomije. Međutim, više od pripreme za izravan sukob, ove inicijative imaju odvraćajuću i simboličku funkciju: pokazuju Zapadu da postoji vjerodostojna i organizirana alternativa atlantskoj hegemoniji. Drugi konkurentski front odnosi se na tehnologiju. Kina, posebno, nastoji premostiti jaz sa Zapadom kroz masovna ulaganja u umjetnu inteligenciju, kibernetičku sigurnost i telekomunikacije. Ideja je da bi tehnološka superiornost mogla, srednjoročno, nadoknaditi trenutnu vojnu prednost Zapada i dati euroazijskoj koaliciji primat i u ovom području. Ova strategija dio je dugoročne vizije: postupna izgradnja autonomnog i konkurentnog tehnološkog ekosustava ono je što se smatra nužnim, a ne neposredna konfrontacija.
INDIJA, BLISKI ISTOK I AFRIKA KAO NOVI PROSTORI UTJECAJA
Indija je poseban slučaj. Iako održava veze s Washingtonom i Zapadom, odlučila se ne pridružiti sankcijama protiv Moskve i nastaviti trgovati naftom i drugim resursima s Rusijom. Taj stav odražava njezinu želju da obrani svoj ekonomski suverenitet, a istovremeno se pozicionira kao autonomna sila unutar nove multipolarne ravnoteže. Uloga Indije ključna je jer dodaje legitimitet euroazijskom projektu. Njezino sudjelovanje pokazuje da se ne radi o isključivo autoritarnom savezu ili savezu temeljenom na revizionističkim režimima, već o široj fronti koja uključuje demokracije u nastajanju zainteresirane za smanjenje ovisnosti o Zapadu. Euroazijska suradnja nije ograničena na kontinent, već se proteže na Afriku i Bliski istok. Kroz ulaganja u infrastrukturu, energetske sporazume i političku podršku, Rusija i Kina grade mrežu saveza koja izravno dovodi u pitanje tradicionalni europski i američki utjecaj u tim područjima. Slučaj Irana je simboličan: njegova politička podrška i obrana njegovog nuklearnog programa jasan je signal protivljenja zapadnom pritisku.
IMPLIKACIJE ZA EUROPU
Europa se nalazi u posebno osjetljivom položaju. S jedne strane, ostaje vezana uz Atlantski savez i ovisna o sigurnosti koju jamče Sjedinjene Države; s druge strane, ne može ignorirati prilike koje nudi rastuće euroazijsko tržište. Unutarnje podjele, i političke i ekonomske, riskiraju slabljenje sposobnosti Europe da razvije koherentnu strategiju. U tom kontekstu, pritisak koji Rusija i Kina vrše energetskim, ekonomskim i diplomatskim sredstvima mogao bi potaknuti progresivnu eroziju europskog jedinstva, posebno ako neke zemlje članice odluče održavati privilegirane odnose s Euroazijom. Približavanje Rusije i Kine, a općenito između euroazijskih sila, nije prolazna pojava, već strukturna transformacija međunarodne ravnoteže snaga. Iako još nije formalni savez, ekonomska, energetska i vojna koordinacija već predstavlja značajan izazov atlantskom poretku. Izgledi su sve više multipolarni svijet, u kojem Zapad više ne može jednostrano diktirati pravila igre. Hoće li to dovesti do stabilne ravnoteže ili novih oblika sukoba ovisit će o sposobnosti stranaka da upravljaju svojim unutarnjim rivalstvima i spriječe da se konkurencija pretvori u otvoreni sukob. Ono što se čini sigurnim jest da se težište međunarodnog sustava progresivno pomiče s Atlantika na Euroaziju.