Početak mira

Obavještajne službe su na tome radile mjesecima – ako ne i godinama – ali proboj se dogodio između četvrtka, 9. listopada i petka, 10. listopada 2025. Sporazumom o prekidu vatre koji je posredovao Washington, Hamas je u ponedjeljak pustio posljednje žive izraelske taoce, a Izrael je oslobodio oko 2000 palestinskih pritvorenika (i zatvorenika i administrativnih pritvorenika), paralelno s multilateralnim summitom u Sharm el-Sheikhu kojim su supredsjedali američki predsjednik Donald Trump i egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi.

Trump je bio gost u Knessetu, izraelskom parlamentu. Tamo je proglasio “kraj rata u Gazi” i početak faze obnove i regionalne normalizacije.

Egipatski summit okupio je više od dvadeset čelnika i delegacija kako bi politički zapečatili primirje i koordinirali drugu fazu: obnovu, sigurnost i privremeno upravljanje Gazom. Premijer Benjamin Netanyahu nije bio na pozornici. Prema nekim izvještajima iza kulisa, to se dogodilo zbog pritiska turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i iračkog premijera Muhammada Sudanija. Izjavljeni cilj je postići mir „jamčen“ međunarodnim okvirom koji uključuje Sjedinjene Države, Egipat, Katar i Tursku.

Izraelski taoci: Imena, lica, simboli

Prizor koji je dirnuo Izrael – i ne samo Izrael – bio je povratak posljednjih 20 živih talaca. Izvještavali su o noćnim zagrljajima u prijemnim bazama i o četiri lijesa dostavljena paralelno, a koje forenzičke vlasti još uvijek nisu konačno identificirale. Među slikama koje su postale simboli bio je i Omrijev Miranov zagrljaj s ocem po dolasku. To je emocionalni pečat na dosjeu koji je cijelu zemlju držao u suspenziji dvije godine.

Najteži dio – taoci – završava, otvarajući politički prostor za „poslije“: sigurnost, obnovu, institucije. Ali to također pokreće osjetljiva pitanja: povratak posmrtnih ostataka ubijenih talaca (koji još nije dovršen) i kako se nositi s kaznenom odgovornošću za zločine počinjene tijekom rata. To su dosjei koji bi još uvijek mogli zapaliti političke fitilje ako se ne rješavaju transparentno i u jasnom vremenskom okviru.

Palestinski zatvorenici: Brojevi, geografija, očekivanja

S palestinske strane, razmjena je značila ponovno otvaranje zatvorskih vrata za oko 2000 ljudi, uz repatrijaciju na Zapadnu obalu i transfere u Gazu. Trgovi na Zapadnoj obali slavili su marševima i zastavama; istovremeno, obitelji onih koji su ostali unutra osjećale su gorčinu zbog kriterija odabira koji nisu uvijek bili jasni. Oslobađanje nije kolektivni moralni pomilovanje već politički alat: deaktivira faktor „pritvorenika“ kao društvenu fitilj, smanjuje humanitarni pritisak i stvara minimalni politički kapital kako bi se zauzvrat tražio unutarnji red, prekid napada i pokretanje vjerodostojne civilne uprave u Gazi.

Trump, Knesset i strateška poruka

Trumpov govor u Knessetu imao je tri smjera:

1. „Rat je gotov“: Izrael „je učinio sve što je mogao vojnim sredstvima“; sada se mora prebaciti na mir s višeslojnim sigurnosnim jamstvima.
2. Obnova: troškovi procijenjeni na deseke milijardi; koridori za materijale, energiju i zdravstvenu skrb; kontrolni mehanizmi za izbjegavanje obnove tunela i arsenala.
3. Regionalna arhitektura: suradnja s ključnim arapskim akterima, čak i hipoteza o normalizaciji s Iranom u srednjoročnom razdoblju, ako se ispune uvjeti ne-neprijateljstva i prestanka posredničkog ratovanja.

Politički, poruka je jasna: Washington ponovno preuzima vodstvo. Odluka da se govori u Knessetu – s Netanyahuom pokraj sebe – znači: saveznici, da, ali dosta s pristupom “samo čekićem”; sada su potrebne institucije i provjerljivi sporazumi.

Sharm el-Sheikh: Fotografija mira (i što fotografija ne prikazuje)

U Sharm el-Sheikhu, obiteljska fotografija mnogo je govorila o geopolitici stvarnog svijeta: oko trideset čelnika i delegacija, s Giorgiom Meloni kao jedinom ženom na pozornici. Mnogi su primijetili fizičku odsutnost Izraelaca i predstavnika Hamasa na fotografiji potpisivanja – proceduralni izbor, ali značajan – dok je operativna osovina (SAD, Egipat, Katar, Turska) preuzela odgovornost za jamčenje prekida vatre i praćenje obnove. Trump je privukao pozornost medija proklamacijama i teatralnošću tipičnom za njegov stil; to ne umanjuje političku bit: postoji okvir pisanih obveza, s “Deklaracijom” koja obvezuje potpisnike i sponzore da održe primirje i drugu fazu. Nedostatak zaraćenih strana u prostoriji može izbjeći polemičko pompenje, ali povećava odgovornost sponzora da provode obveze na terenu.

Meloni, Mediteransko vodstvo i europska praznina

Za Italiju, Sharm je bio važna politička pozornica. Giorgia Meloni – jedina žena među tridesetak čelnika – naglasila je središnju ulogu Mediterana i konzervativan stav: stajala je uz Sjedinjene Države, angažirala ključne arapske aktere i donosila europski glas tamo gdje se Unija u cjelini činila podijeljenom i plašljivom. To je dividenda imidža, ali i suština: oni koji se pojave, važni su; oni koji se suzdržavaju, progone. Rim sjedi za stolom gdje se oblikuje sigurnost Mediterana: red na prvom mjestu, granice, energija, odvraćanje i razvoj kao stupovi za stabilizaciju južne obale. EU? Sudjelovala je, ali bez ijednog glasa i bez prepoznatljivog europskog plana: ovdje je Meloni popunila jasan vakuum vodstva.

Hamas danas: Pogubljenja, „red“ i strah. Tko plaća cijenu

Sati nakon razmjene otkrili su drugu stranu: Hamasovo sve jače držanje Gaze. Izvješća i depeše opisuju masovna pogubljenja i kampanju “čišćenja” protiv navodnih kriminalaca, kolaboracionista ili suparnika; demonstraciju sile koja ubija palestinske civile, terorizira susjedstva i nastoji ponovno učvrstiti kontrolu nakon dvije godine razaranja. To je klasična logika oružanih pokreta: demonstrirati moć kako se ne bi izgubila moć.

Zašto se to događa?

• Vakuum upravljanja: s uništenom infrastrukturom i slabim institucijama, oni s oružjem nameću red.
• Unutarnja konkurencija: frakcije, klanovi, kriminalne mreže i ostaci drugih skupina traže prostor; Hamas provodi represiju kako bi izbjegao da bude svrgnut.
• Narativ nakon dogovora: nakon što je “pregovarao”, Hamas mora pokazati svojim militantima da nije “omekšao”; unutarnje nasilje postaje valuta za kredibilitet.
• Preventivno zastrašivanje: udaranje na „suradnike“ služi za odvraćanje neslaganja i žarišta prosvjeda zbog gladi, pljačke i nedostatka usluga.

Paralelno s tim, granični incidenti i smrtonosna vatra u kontekstu prekida vatre potiču spiralu sumnje; nekoliko kršenja (stvarnih ili navodnih) dovoljno je da ponovno rasplamsa napetosti. Zato će mehanizmi za dekonflikt i vjerodostojna civilna policija biti odlučujući.

Tri dosjea koja odlučuju o svemu (i moraju se riješiti odmah)

Provjerljiva sigurnost: Bez nadzora oružja, tunela, financijskih tokova i granica od strane treće strane, primirje se raspada. Potrebna su jasna pravila angažmana, telefonske linije za lokalne krize i automatske kazne za prekršitelje. Ovdje sponzori (SAD-Egipat-Katar-Turska) moraju donijeti kacige i bilježnice, a ne samo potpise.

Rekonstrukcija s kontrolama: Obnova kuća, bolnica, akvadukta i električnih mreža uz sljedivost materijala i sredstava jedini je protuotrov povratku „vojnog betona“. Uvjetovana pomoć vezana uz ciljeve (škole, klinike, javni radovi) način je spajanja humanosti i sigurnosti.

Upravljanje Gazom: Civilna uprava odgovorna za usluge (voda, kruh, rad), a ne za rat, najteži je izazov. Potpuno isključivanje Hamasa moglo bi zapaliti ulice; davanje monopola reproducira status quo. Realističan odgovor je tranzicijski hibrid, sa snažnim međunarodnim nadzorom sigurnosti, usluga i neširenja oružja.

Što “početak mira” zapravo znači

To nije mir povijesnih ugovora, već početak mogućnosti mira: prekid vatre naoružan jamstvima, humanitarna razmjena kao politička poluga, multilateralna fotografija koja svijetu govori „priznajemo svoja lica“. Svakako je krhko. Ali to je više od „operativne pauze“. To je promjena paradigme: od vojne pobjede do institucionalne pobjede. Za Izrael to znači zatvaranje poglavlja s taocima i zahtijevanje sigurnosti koja košta manje života i manje štete za ugled. Za Palestince to znači izlazak iz špilje rata prema kruhu, svjetlu i radu – ako i samo ako oni koji kontroliraju teritorij prestanu ubijati vlastite civile i prihvate pravila. Za regiju to znači ponovno otvaranje kanala (prošireni Abrahamovi sporazumi, iranski dosje) koji vrijede energije, ulaganja i koridora.

Europa: Težina odsutnosti, talijanska prilika

Nemojmo okolišati: EU nije predvodila. Govorila je, sudjelovala je, ali nije odredila smjer. O graničnim dosjeima – Mediteranu, migracijama, energetici – oni koji sjede u prvom redu pišu pravila. Ovdje je Italija, s Meloni, zauzela prostor: jedina žena na pozornici, jedina europska figura vidljiva kao i glavni regionalni sponzori. Je li ovo vodstvo? To je početak vodstva: da bi se ostvarilo, Rim će morati isporučiti projekte i institucije (poljske bolnice, energetske mostove, škole, obuku civilne policije).

Koherentna konzervativna linija stavlja red ispred širenja prava (jer bez reda, prava ostaju na papiru), sigurne granice ispred retorike i pomoć uvjetovanu provjerljivim ponašanjem. Upravo je to okvir u kojem se Italija može specijalizirati: Mediteran, humanitarna sigurnost, kontrolirana obnova. Ako Bruxelles izostane, Rim može dobiti manevarski prostor.

Odgovornost, a ne iluzije

Pravi mir ne proizlazi iz upečatljivih fraza, već iz institucija koje djeluju. Danas postoji početak: taoci kod kuće, zatvorenici oslobođeni, multilateralni okvir, otvoren govor u Jeruzalemu i potpis u Egiptu. Postoji i tamna strana: unutarpalestinsko nasilje, iskušenje da se provučemo i retorika koja prikriva potrebu za strogim pravilima.

Ovdje Italija može – i mora – igrati igru: Giorgia Meloni zauzela je mjesto u prvom redu; sada ono mora biti ispunjeno supstancom. To je najbolji način da se Mediteran ne prepusti onima koji ga koriste kao pijuna ili prijetnju. Ako primirje opstane, bit će to zato što je netko obavio prljavi posao mira: mjerenje, provjeru, ispravljanje. I to svaki dan.