Subscribe
Najnovija evolucija sigurnosne strategije Sjedinjenih Država jasno signalizira strukturnu promjenu u načinu na koji Washington tumači i definira svoju ulogu u obrani europskog kontinenta. Ovo nije jednostavna taktička prilagodba, već duboka transformacija cjelokupnog strateškog pristupa. Nedavna objava dvaju ključnih dokumenata, Strategije nacionalne sigurnosti 2025. (NSS 2025.) i Strategije nacionalne obrane 2026. (NDS 2026.), odražava želju američke administracije da pojednostavi proces donošenja sigurnosnih odluka, smanjujući interpretativne dvosmislenosti koje su prethodno karakterizirale odnos između političkog smjera i vojnog planiranja. Ovaj ubrzani prijelaz s formuliranja prioriteta na njihovu operativnu provedbu ukazuje na namjeru da se strateški izbori odmah učine obvezujućima. Ovaj okvir također odražava izjave državnog tajnika Marca Rubia, koji je izričito pozvao na potrebu preispitivanja Atlantskog saveza u njegovom tradicionalnom obliku. Ove tvrdnje ne pojavljuju se kao izolirani ili kontingentni stavovi, već kao politički izraz već zrele i konsolidirane strateške orijentacije, u skladu sa širim pregledom uloge Sjedinjenih Država u euroatlantskom sigurnosnom krajoliku.
FUNKCIONALNA RAZLIKA IZMEĐU NSS 2025 I NDS 2026
NSS 2025 predstavlja opći dokument Bijele kuće koji definira prioritete, ciljeve i ukupnu viziju nacionalne sigurnosti. Pruža konceptualni okvir unutar kojeg se donose naknadne odluke, bez ulaska u specifičnosti vojnog raspoređivanja. Taj je zadatak povjeren NDS-u 2026, koji je razvilo Ministarstvo obrane, a koji te orijentacije prevodi u konkretne operativne direktive. Obrambena strategija pojašnjava kako bi američke oružane snage trebale biti organizirane, geografski raspoređene i korištene, s posebnom pažnjom na ravnotežu između stalne prisutnosti, strateškog odvraćanja i sposobnosti brzog raspoređivanja kao odgovor na krize.
SMANJENJE IZRAVNE OBVEZE SAD-a U EUROPI
Jedan od središnjih elemenata NDS 2026 odnosi se na postupno smanjenje američkih kopnenih snaga trajno raspoređenih na europskom kontinentu. Ovaj pristup ne podrazumijeva potpuno povlačenje, već redefiniranje vojnog položaja na temelju veće operativne fleksibilnosti i dostupnosti jedinica sposobnih za brzu intervenciju u slučaju nužde. Ovaj izbor predstavlja preraspodjelu odgovornosti unutar NATO-a, u kojoj se Europa poziva da preuzme značajniju ulogu u svojoj konvencionalnoj obrani.
PREVLAĐIVANJE MODELA AUTOMATSKE OVISNOSTI
Nova strateška paradigma ima za cilj definitivno prevladati sigurnosni model temeljen na gotovo automatskoj ovisnosti o američkim vojnim jamstvima. Ponovno promišljanje Atlantskog saveza, izazvano na političkoj razini, ne treba tumačiti kao slabljenje NATO-a, već kao prilagodbu povijesnom i strateškom kontekstu koji se duboko promijenio u usporedbi s onim iz Hladnog rata. Komplementarnost američkih strateških dokumenata jasno pokazuje da se transformacija Saveza smatra nužnim uvjetom za održavanje njegove dugoročne učinkovitosti.
PRERASPODELA VOJNIH SPOSOBNOSTI UNUTAR SAVEZA
Prema NDS 2026, Sjedinjene Države namjeravaju se usredotočiti na domene koje se smatraju najvećom strateškom vrijednošću, kao što su nuklearno odvraćanje, raketna obrana, kibernetički prostor i sposobnosti dugog dometa. Istodobno, europski saveznici imaju primarnu odgovornost za smanjenje jaza u sposobnostima u konvencionalnom sektoru, kako bi mogli autonomno održavati visokointenzivne borbene operacije tijekom vremena. Ova funkcionalna preraspodjele sposobnosti jedan je od implicitnih stupova trenutne američke strateške vizije.
IMPLIKACIJE ZA ZAPOVJEDAVANJE I OPERATIVNO PLANIRANJE
Navedena promjena također ima izravne implikacije na zapovjedne i kontrolne strukture NATO-a. Raste pritisak na europske zemlje da preuzmu odlučniju ulogu u planiranju i provođenju operacija, uz zadržavanje američkog strateškog vodstva unutar Saveza. Ova evolucija dio je šireg američkog prioriteta usmjerenog na koncentriranje jezgre svoje vojne moći na obranu svog nacionalnog teritorija i indo-pacifičke regije.
EUROPSKI IZAZOV: IZMEĐU ATLANTSKOG SAVEZA I STRATEŠKE AUTONOMIJE
U svjetlu tih transformacija, Europa se suočava s potrebom pronalaska nove ravnoteže u međunarodnim krizama: s jedne strane, održavanje čvrstih odnosa s američkim saveznikom i očuvanje kohezije Atlantskog saveza kao stupa kolektivne sigurnosti ostaje ključno; s druge strane, potreba za jačanjem autonomnih kapaciteta obrane granica Europske unije jasno je vidljiva, posebno s obzirom na rastući pritisak Rusije na njezin istočni bok. Izazov je pomiriti ove dvije dimenzije, izbjegavajući i pretjeranu ovisnost i stratešku fragmentaciju te izgraditi zreliju i vjerodostojniju europsku odgovornost unutar obnovljenog transatlantskog okvira.