Subscribe
Nedavni sporazum između Sjedinjenih Država i Kine o opskrbi rijetkim zemnim elementima – kao i o trgovinskim carinama – predstavlja značajan događaj u kontekstu međunarodnih odnosa i globalne ekonomske i vojne sigurnosti. Važno je analizirati strateški značaj sporazuma, njegove komercijalne i diplomatske implikacije te strukturne ranjivosti američkog industrijskog i obrambenog aparata koje proizlaze iz ovisnosti o kineskim opskrbama kritičnih elemenata poput rijetkih zemnih elemenata, a nedavno su bili i u središtu sporazuma koji je Trump potpisao s Kijevom.
OD NAPETOSTI DO SPORAZUMA
Takozvani rijetki zemni elementi (skupina od 17 kemijskih elemenata bitnih za proizvodnju naprednih tehnologija) nalaze se u središtu osjetljive međuovisnosti između Sjedinjenih Država i Kine. Američki predsjednik Donald Trump je 10. lipnja putem društvene mreže Truth objavio postizanje sporazuma s kineskom vladom u vezi s opskrbom rijetkim zemnim elementima, primjenom novih trgovinskih carina i ponovnim otvaranjem viza za kineske studente. Ovaj sporazum, koji slijedi nakon višemjesečnih trgovinskih napetosti, označava veliki korak naprijed u bilateralnom dijalogu i otkriva sve veću upotrebu kritičnih resursa kao poluge u međunarodnim pregovorima.
ŠTO SADRŽI SPORAZUM? EKONOMSKI I DIPLOMATSKI ASPEKTI
Prema službenim priopćenjima predsjednika Donalda Trumpa, nedavno postignuti sporazum s Kinom uključuje obvezu Pekinga da unaprijed jamči opskrbu rijetkim zemnim metalima, strateškim resursima koji su ključni za američku tehnologiju i vojnu industriju. Sporazum također uvodi novu tarifnu strukturu, koja predviđa uvođenje 30% carina na kineski uvoz u Sjedinjene Države, dok će američki izvoz u Kinu biti podložan 10% carinama. Među ključnim elementima sporazuma je i otvaranje u akademskom području, s ponovnim uvođenjem viza kineskim studentima zainteresiranim za pohađanje američkih sveučilišta. Trump je naglasio ovaj aspekt, ističući svoju zahvalnost za prisutnost mladih Kineza na američkim kampusima. Sporazum je proizveo neposredne pozitivne učinke na financijska tržišta, posebno na europske burze, koje su reagirale s optimizmom, potvrđujući sistemsku vrijednost koja se pripisuje detantima između dviju sila. Iz Pekinga, potpredsjednik premijera He Lifeng naglasio je hitnost jačanja bilateralnog dijaloga, smanjenja nesporazuma i učvršćivanja stabilne i trajne suradnje, a istovremeno je prepoznao važnost održavanja otvorenih učinkovitih i konstruktivnih komunikacijskih kanala.
STRUKTURNA RANJIVOST
Osim ekonomskih aspekata, sporazum je od strateške važnosti jer naglašava ranjivost američkih lanaca opskrbe, posebno u vojnom području. Rijetke zemlje – kako su posljednjih dana podsjetili neki međunarodni mediji – bitne su komponente naprednih vojnih tehnologija, uključujući projektile, radare, podmornice, borbene zrakoplove F-35 i budući F-47. F-35, na primjer, sadrže preko 400 kg elemenata rijetkih zemalja (REE), dok podmornice klase Virginia i projektili Tomahawk također ovise o tim materijalima. Kina, prema podacima koje je izvijestio međunarodni tisak, trenutno kontrolira oko 90% globalne rafinerije rijetkih zemalja i posjeduje 70% ukupne proizvodnje. Nadalje, posjeduje 44 milijuna tona rezervi, u usporedbi s gotovo 2 milijuna Sjedinjenih Država. Unatoč ulaganjima Pentagona (preko 439 milijuna dolara od 2020. za razvoj domaćih lanaca opskrbe), tehnološki i infrastrukturni jaz ostaje značajan.
GEOPOLITIČKA POLUGA RIJETKIH ZEMLJIŠNIH ELEMENATA
Kineska dominacija u sektoru rijetkih zemalja predstavlja konkretnu geopolitičku polugu koja se može koristiti za utjecaj na trgovinske pregovore, diplomatske sporazume, pa čak i na strateški stav SAD-a. Njihova nezamjenjivost u mnogim vojnim primjenama čini ovisnost SAD-a posebno kritičnom. Peking je više puta koristio oružje izvoznih ograničenja kako bi ojačao svoj položaj u multilateralnim dijalozima, pokazujući jasnu svijest o prisilnom potencijalu svoje superiornosti u ovom području. Sporazum SAD-a i Kine o rijetkim zemljama predstavlja privremeno ublažavanje trgovinskih napetosti, ali istovremeno naglašava duboku krhkost u američkoj proizvodnji i vojnoj strukturi. Iako bi sporazum mogao ojačati bilateralnu suradnju u kratkom roku, on također naglašava hitnost da Washington diverzificira svoje izvore opskrbe i razvije autonomne industrijske kapacitete. Rijetke zemlje nisu samo komercijalno pitanje: one su strateško čvorište gdje se isprepliću nacionalna sigurnost, tehnološka konkurentnost i vanjska politika.