Subscribe
Postoji Europa koja stari. To čitamo u statistikama, demografskim projekcijama, mirovinskim proračunima. Ali postoji još nešto što bismo trebali naučiti vidjeti: što stariji ljudi nastavljaju činiti za europsko društvo.
Jer starija osoba nije samo netko tko prima mirovinu, koristi zdravstvene usluge ili treba pomoć. Često je to i netko tko uzdržava obitelji, brine se za unuke, pomaže svojoj djeci, troši, putuje, kupuje usluge i nastavlja, na načine koji se razlikuju od tradicionalnog zaposlenja, sudjelovati u gospodarskom i društvenom životu.
Oni su dio europskog bogatstva koji uglavnom ostaje nevidljiv.
Zamislite običnu scenu. Dva roditelja rade. Dijete treba odvesti u školu, netko mora pripremiti ručak, odvesti ga na sportski trening, ostati s njim kada je bolesno. Često je ta osoba baka ili djed. Oni ne primaju plaću, ne šalju račun niti se pojavljuju u statistikama produktivnosti. Ipak, njihov rad omogućuje roditeljima da rade, smanjuje obiteljske troškove i daje konkretan doprinos stabilnosti obitelji.
Prema Eurofoundu, oko 45% stanovništva Europske unije pruža neki oblik neplaćene skrbi. A u zemljama u kojima obitelj zadržava jaču središnju ulogu, doprinos baka i djedova može biti još značajniji: u Italiji, Grčkoj i Cipru, na primjer, bake i djedovi sudjeluju u brizi za više od četvrtine djece između jedne i dvije godine najmanje deset sati tjedno.
To je ekonomija, čak i ako je tako ne nazivamo.
Zapravo postoji ogromna količina rada koja drži obitelji na okupu, a da ne prolazi kroz tržište. U toj neformalnoj ekonomiji starije osobe zauzimaju odlučujuće mjesto: pomažu u odgoju djece, pružaju financijsku podršku svojoj djeci i, kada mogu, prenose resurse na sljedeću generaciju.
Čak su i mirovine, koje se često opisuju isključivo kao stavka javnih rashoda, prihod koji se vraća u gospodarstvo: troše se u trgovinama, restoranima, na prijevoz, kulturne aktivnosti, putovanja i usluge.
Europska komisija trenutno procjenjuje europsko srebrno gospodarstvo na oko 5,7 bilijuna eura, nakon rasta od približno 5% godišnje između 2015. i 2025. To je tržište koje uključuje zdravstvo, turizam, promet, hranu, tehnologiju, obrazovanje i osobne usluge.
Ali svođenje svega na potrošnju bila bi još jedna pogreška.
Vrijednost starijih osoba je, prije svega, u odnosima. U mnogim obiteljima, oni su ti koji pružaju točku stabilnosti kada životi njihove djece postanu neizvjesniji. Nude vrijeme kada ga je malo, iskustvo kada su odluke teške i prisutnost kada udaljenosti postanu opterećujuće.
I prije svega, oni prenose.
Obitelj ne prenosi svoje vrijednosti samo kroz formalno obrazovanje. Prenosi ih kroz ponavljajuće geste, priče, navike i svakodnevne odgovornosti. Dijete koje odrasta uz baku ili djeda može, gotovo nesvjesno, kroz anegdote, poslovice i dječje pjesmice, primiti razumijevanje rada, žrtvovanja, održavanja riječi, brige za druge i poštivanja vlastite povijesti.
U tom smislu, starije osobe su živi mehanizmi međugeneracijskog prijenosa.
Oni ne prenose samo sjećanja. Oni prenose principe i načine gledanja na svijet.
I upravo tu funkciju riskiramo izgubiti kada starost promatramo samo kao fazu sve veće ovisnosti.
Naravno, govoriti o vrijednosti starijih osoba ne znači ignorirati bolest, usamljenost ili ovisnost. Međutim, to znači odbaciti izjednačavanje starosti i pasivnosti.
Muškarac ili žena ne prestaju doprinositi društvu onog dana kada prestanu raditi. Njihov doprinos jednostavno poprima drugačiji oblik.
Zbog toga bi Europa trebala promovirati ne samo dulju starost, već i aktivniju, neovisniju i suvremeniju.
Starija osoba koja nastavlja učiti je starija osoba koja nastavlja sudjelovati.
Kultura cjeloživotnog učenja trebala bi postati prirodni dio politika starenja: tečajevi, sveučilišta treće dobi, digitalne vještine, jezici, kultura, nove tehnologije i strukovno osposobljavanje za one koji žele nastaviti raditi. Ne prisiljavati starije osobe da ostanu produktivne pod svaku cijenu, već im dati priliku da ostanu znatiželjne, neovisne i povezane sa svojim vremenom.
Europska komisija smatra cjeloživotno učenje i stjecanje novih vještina važnim alatima za održavanje aktivnosti starijih osoba na tržištu rada i u društvu, uz njihovu digitalnu uključenost.
Ovo predstavlja važnu kulturnu promjenu. Predugo smo život zamišljali kao kruti slijed: prvo studirate, zatim radite i na kraju idete u mirovinu. No, sve veći životni vijek čini ovu podjelu na vodonepropusne odjeljke sve manje uvjerljivom.
Može se nastaviti učiti i nakon šezdesete godine. Može se nastaviti putovati, raditi, podučavati, sudjelovati, graditi odnose, pa čak i stjecati potpuno nove vještine.
Dugovječnost, dakle, ne bi trebala samo produžiti život. Trebala bi produžiti život tim godinama.
Ova perspektiva dobiva na posebnom značaju u Europi koja se suočava s demografskom krizom. Kako se natalitet smanjuje, a radno sposobno stanovništvo postupno smanjuje, obiteljske mreže postaju vrednije, ali istovremeno i krhkije. Manje obitelji, djeca koja žive daleko od doma, oba roditelja koja rade: sve je to otežalo spontanu solidarnost koja se nekada mogla uzimati zdravo za gotovo.
U tom kontekstu, obiteljska solidarnost nije ostatak prošlosti. To je resurs za budućnost.
I tu pitanje starijih osoba poprima izrazito konzervativnu dimenziju.
Konzervativni pogled na društvo ne bi se trebao ograničavati na pitanje koliko košta uzdržavanje starijeg stanovništva. Također bi se trebao pitati koliko vrijednosti starija generacija stvara kada ostane integrirana u obitelj, zajednicu i gospodarstvo.
Jer očuvanje ne znači samo braniti ono što pripada prošlosti. To znači prepoznati vrijednost institucija i veza koje su pokazale svoju sposobnost da drže društvo na okupu.
Obitelj je jedna od tih institucija. Uzajamnost među generacijama jedan je od tih oblika solidarnosti. Prenošenje iskustva jedan je od tih oblika bogatstva.
Stoljećima se društveni život gradio oko jednostavne ideje: primiti nešto od prethodne generacije, graditi za vlastitog života i prenijeti nešto sljedećoj generaciji. Modernost je učinila taj lanac složenijim, ali ga nije učinila ništa manje potrebnim.
Naprotiv, u demografski krhkom društvu, njegovo razbijanje može postati opasno.
Starije osobe, dakle, nisu samo one kojima je potrebna podrška mladih. One su također one koje vrlo često podržavaju mlade. One nisu samo primatelji solidarnosti: one su i njezini protagonisti.
Njihov doprinos je ekonomski, ali i obrazovni, emocionalni i kulturni. Čuvaju obiteljske priče, tradicije, vještine i sjećanja. A ako ostanu aktivni, znatiželjni i otvoreni za promjene, mogu prenijeti prošlost dalje, a da ne postanu njezini zarobljenici.
Europi je potrebno više mladih ljudi, više djece i obitelji koje si mogu priuštiti djecu. Ali upravo zato što se suočava s tim izazovom, ne može si priuštiti da dugovječnost smatra isključivo problemom.
Mora prepoznati bogatstvo koje već posjeduje.
Milijuni muškaraca i žena koji, nakon cjeloživotnog rada, nastavljaju putovati, konzumirati, pomagati, brinuti se za druge, učiti, prenositi uspomene i držati svoje obitelji na okupu.
Bogatstvo koje se ne pojavljuje uvijek u bilancama.
Posao koji nije plaćen.
Prisutnost koja ne dospijeva u vijesti.
Ipak, bez te prisutnosti, mnoge bi europske obitelji otkrile koliko je zapravo krhko društvo koje smo izgradili.
Starije osobe nisu na marginama buduće Europe. One su dio njezinih temelja: čuvari sjećanja, podupiratelji sadašnjosti i, kada ostanu aktivne i otvorene svijetu, suputnici na putu prema budućnosti.