Subscribe
Prijedlog Komisije ojačao bi ulogu agencije izvan granica EU-a. Označava pomak prema prioritetima koje je dugo zagovarao ECR, a koji se sada moraju pretvoriti u operativne kapacitete i rezultate.
„Europa odlučuje tko ulazi u našu Uniju i pod kojim uvjetima.“ Riječi Ursule von der Leyen koje prate predloženo jačanje Frontexa 27. listopada zaslužuju jednaku pažnju kao i same mjere. U izjavi koju je objavilo predstavništvo Europske komisije u Francuskoj, kontrola nad ulaskom predstavljena je kao politička odgovornost koju treba provoditi. Za europske konzervativce, koji su zaštitu granica učinili prioritetom, ovo je značajno priznanje.
Prijedlog daje sadržaj tom tumačenju. Komisija namjerava omogućiti Frontexu da pomaže u vraćanju iz jedne zemlje izvan EU-a u drugu, putem sporazuma s dotičnim zemljama i u skladu s temeljnim pravima. Također predlaže namjenski Centar za koordinaciju vraćanja, snage za brzo reagiranje i postupno proširenje stalnog korpusa na 30 000 časnika, uključujući rezervu od 17 000. Parlament i Vijeće još se moraju dogovoriti o novim odredbama: bilo bi prerano opisati te ovlasti kao već operativne.
Međutim, politički značaj je već očit. Komisija predlaže da se Uniji daju jači alati za provođenje odluka o migracijama. Upravo je to osnova na kojoj konzervativci već dugo tvrde da treba testirati institucionalni kredibilitet: sposobnost uspostavljanja pravila i osiguravanja njihovog poštivanja.
Problem je vidljiv i u istraživanju Europskog parlamenta. U svom brifingu o centrima za povratak iz lipnja 2026. citiraju se podaci Komisije koji pokazuju da je stopa povratka za 2025. iznosila 28%. Sam dokument savjetuje oprez pri tumačenju ovog pokazatelja: višestruke odluke koje se odnose na istu osobu i nezabilježeni dobrovoljni odlasci mogu iskriviti usporedbu. Ipak, i dalje postoje značajne prepreke, od utvrđivanja identiteta pojedinaca do osiguravanja suglasnosti njihovih zemalja podrijetla za ponovni prihvat.
Za demokratsku državu, ovaj jaz između odluke i provedbe ima posljedice koje nadilaze administrativne. Kada postupak utvrdi da osoba nema pravo ostati, a rezultirajuća odluka nema praktični učinak, postaje teže objasniti građanima koliko vrijede pravila. Povjerenje u sustav zaštite također pati: poštivanje prava na azil zahtijeva institucije sposobne razlikovati različite okolnosti i djelovati na temelju svojih odluka.
Također se postavlja pitanje pravednosti prema onima koji slijede zakonite rute. Migracijski sustav traži od podnositelja zahtjeva da ispune uvjete, dostave dokumente i prihvate odluke. Njegova legitimnost slabi kada se poštivanje čini neobaveznim nakon što je netko fizički prisutan. Konzervativci mogu iznijeti ovaj argument bez tretiranja svakog migranta kao sigurnosne prijetnje. Relevantna razlika odnosi se na zakonsko pravo i individualno ponašanje. Održavanje te razlike ključno je za politiku koju građani mogu razumjeti, a vlasti braniti.
Reforma Frontexa rješava ovaj problem kao dio šireg procesa. Prilikom predstavljanja, Komisija ukazuje na novu Uredbu o vraćanju, koja je stupila na snagu 16. listopada. Jačanje agencije ima za cilj pomoći u primjeni tog pravnog okvira, uz digitalizaciju postupaka.
Proširenje operacija na treće zemlje najvažniji je korak. U članku koji je Euronews objavio 26. listopada, Vincenzo Genovese opisuje dvije moguće primjene: pomoć vladama izvan EU-a u vraćanju ljudi koji se nalaze na njihovom teritoriju i podršku operacijama iz vanjskih centara za povratak. To su različite funkcije, ujedinjene namjerom djelovanja na geografskom području koje se proteže izvan same Europe.
Politički, to znači priznavanje da upravljanje migracijama zahtijeva sporazume i operativne kapacitete izvan granice. Da bi ovaj pristup funkcionirao, morat će ponuditi partnerima održive obveze i jasno definirane odgovornosti. Institucija u inozemstvu sama po sebi ne može prevladati odbijanje zemlje podrijetla da ponovno primi jednog od svojih građana. Diplomacija i administrativna provedba ostat će odlučujuće.
Suradnja se također mora osmisliti imajući na umu političku otpornost. Aranžman koji u potpunosti ovisi o dobroj volji jedne strane vlade može postati ranjiv kada se odnosi pogoršaju. Europske vlade stoga bi trebale inzistirati na jasnim obvezama, mehanizmima preispitivanja i izvedivim alternativama. To je praktična briga za svaku vanjsku migracijsku politiku: premještanje dijela procesa u inozemstvo mijenja mjesto gdje se vrši odgovornost, ali ne uklanja potrebu za obračunom odluka, rashoda i rezultata.
Tu konzervativna tvrdnja pronalazi svoj najuvjerljiviji temelj. U svojoj izjavi od 24. travnja 2024. kojom je najavila usvajanje svog izbornog programa, stranka ECR među svojim je prioritetima navela snažne vanjske granice i sveobuhvatnu sigurnosnu strategiju koja obuhvaća kopnene, morske i zračne ulazne točke. Taj je stav povezao upravljanje migracijskim tokovima s nacionalnom odgovornošću i zaštitom granica.
Kontinuitet je još jasniji kod vraćanja. Dana 9. ožujka 2026., nakon glasovanja u Odboru za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove Parlamenta, Grupa ECR podržala je mogućnost uspostave centara u trećim zemljama i naglasila jaz između odluka o vraćanju i njihove provedbe. Dana 17. lipnja pozdravila je odobrenje uredbe od strane Parlamenta kao prekretnicu prema sustavu sposobnom za postizanje rezultata.
Ovaj slijed podupire argument da se konzervativni slučaj opravdava. Ne dokazuje da je svaka odredba isključivo postignuće ECR-a, niti bi bilo vjerodostojno pripisati cijeli zakonodavni proces jednoj političkoj obitelji. Međutim, pokazuje konvergenciju prema njegovim prioritetima: jača kontrola, provedivi povrati i suradnja s trećim zemljama dobivaju na težini u institucionalnom odgovoru Europe.
Za konzervativce, jačanje europske agencije također postavlja pitanje o tome kako bi suradnja trebala funkcionirati. Korisna je kada povećava sposobnost država da izvršavaju svoje odgovornosti. Zajednički resursi, koordinacija i operativna pomoć mogu poslužiti toj svrsi, pod uvjetom da ovlasti i odgovornost ostanu jasne. Svaka procjena reforme mora uzeti u obzir i ovu ravnotežu.
To nudi konkretan test konzervativne preferencije za Europu koja se koncentrira na zadatke u kojima suradnja dodaje vrijednost. Pritisci na granice različito utječu na zemlje, dok neuspjesi mogu imati posljedice za njihove susjede. Zajednička operativna podrška može pomoći u rješavanju te neravnoteže. Njeno opravdanje počiva na pomoći koju pruža nacionalnim vlastima. Proširenje institucije trebalo bi ostati sredstvo za poboljšanje učinka, a proračuni i osoblje procjenjuju se prema utvrđenim potrebama.
Isto vrijedi i za pravna jamstva. Za izgradnju operacija koje mogu izdržati i odoljeti kontroli na sudu potrebni su dobri sporazumi, pravilno utemeljene pojedinačne odluke i vjerodostojan nadzor. Već u ožujku 2025. UNHCR je posvetio dokument potrebi za učinkovitim sustavima povratka i potencijalnoj ulozi vanjskih središta u skladu sa standardima ljudskih prava. Stoga postoji prostor za praktičnu raspravu u kojoj se učinkovitost i zaštita pojedinaca rješavaju zajedno.
Prijedlog od 27. listopada omogućuje konzervativcima da tvrde da su postigli važan politički napredak. Također od njih zahtijeva da i dalje budu zahtjevni u pogledu rezultata. Veće obveze vezane uz osoblje moraju se pretvoriti u raspoloživo osoblje; sporazumi moraju omogućiti stvarne operacije; postupci moraju doći do zaključka unutar izvedivih rokova.
Javno izvještavanje trebalo bi omogućiti tu procjenu. Vlade bi trebale objasniti koje prepreke i dalje postoje, funkcioniraju li sporazumi o suradnji i gdje dodatni resursi donose mjerljiva poboljšanja. Bez takve kontrole, institucionalno širenje riskira da postane postignuće koje slave uglavnom same institucije. Ozbiljna reforma mora zahtijevati ispitivanje njezine učinkovitosti.
Promjena pristupa vidljiva je u prioritetima koje je Komisija odlučila pretvoriti u prijedlog. Njegova vjerodostojnost ovisit će o provedbi. Za one koji su se dugo zalagali za ove politike, zadatak je sada pratiti pregovore i osigurati da se najavljena ambicija ne izgubi u kompromisima ili administrativnim poteškoćama. Građani će biti u pravu kada će promjenu procijeniti po njezinim učincima.