Subscribe
U svjetlu najnovijih događaja u sukobu između Rusije i Ukrajine, čini se da se Zapad kreće prema mogućoj strategiji ponovnog naoružavanja s posebnom pažnjom na sektor protuzračne obrane, uz zadržavanje diferenciranih nacionalnih specifičnosti i sklonosti u odnosu na vojna ulaganja. Istodobno, primjećujemo intenziviranje ruskih napada na Ukrajinu, što potiče spiralu vojne eskalacije popraćenu dubokom ideološkom retorikom koja se odražava i u izjavama međunarodnih političkih aktera i u unutarnjoj dinamici velikih nadnacionalnih organizacija. Ovaj kontekst pridonio je preokretanju globalne ravnoteže snaga, naglašavajući napetosti između geopolitičkih blokova i namećući nove diplomatske i strateške izazove globalnog opsega, sa značajnim implikacijama za međunarodnu stabilnost. Neosporno je da je ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine pokrenula radikalnu transformaciju europskih sigurnosnih struktura, čije se posljedice protežu daleko izvan kontinenta. Razvoj sukoba odredio je trend – trenutno uglavnom teoretski – prema progresivnom jačanju vojnih sposobnosti država članica NATO-a, popraćen retorikom koja legitimizira ponovno naoružavanje i naglašava antagonizam prema Ruskoj Federaciji. Nedavne izjave njemačkog kancelara Friedricha Merza u vezi s ponovnim naoružavanjem i odgovor Moskve u kojem ga uspoređuje s Hitlerom predstavljaju kritičnu točku unutar ove složene dinamike, koja se očituje i u unutarnjim napetostima Atlantskog saveza. Ova žestoka konfrontacija ne samo da naglašava ideološke podjele između Istoka i Zapada, već i skreće pozornost na poteškoće u postizanju zajedničkog strateškog konsenzusa o metodama i granicama europskog vojnog jačanja. Stoga je bitno razmotriti kako ta dinamika utječe ne samo na obrambenu politiku, već i na multilateralne diplomatske odnose, zahtijevajući delikatnu ravnotežu između učinkovitog odvraćanja i sprječavanja nekontrolirane eskalacije.
ODGOVOR NATO-a: PREMA INTEGRIRANOJ PROTUZRAČNOJ OBRANI
Kao što je izjavio glavni tajnik NATO-a Mark Rutte u govoru u Chatham Houseu, zračna prijetnja koju predstavljaju ruske operacije u Ukrajini odredila je hitnost neviđenog jačanja obrane: kapaciteti protuzračne obrane Saveza, prema prognozama koje su dostavljene tajniku, morat će se povećati za 400% kako bi se osigurala zaštita istočnog fronta. Predstavljeni plan uključivao bi povećanje nacionalnih vojnih izdataka pojedinih članica do 5% BDP-a. Povećanje ulaganja koje bi također bilo u skladu s onim što je već neko vrijeme naznačio i predviđao američki predsjednik Donald Trump. U tom kontekstu, čini se da se Njemačka predlaže kao lider u poboljšanju i povećanju europske komponente protuzračne obrane, ponovno pokrećući projekt kontinentalnog proturaketnog štita koji je već započeo 2022. godine s „Inicijativom Europski nebeski štit”. Ovo ponovno pokretanje dio je šireg okvira redefiniranja europskog strateškog stava, označavajući pomak prema većoj vojnoj autonomiji i novoj asertivnosti na međunarodnoj sceni. Međutim, ovaj razvoj događaja nije bez kritika: neki analitičari upozoravaju na rizik od utrke u naoružanju koja bi mogla dodatno destabilizirati regiju, dok drugi naglašavaju potrebu da se te mjere nadopune jačanjem diplomatskih kapaciteta kako bi se izbjegla nekontrolirana vojna eskalacija. Izazov za Europu stoga će biti učinkovito uravnotežiti sigurnost i multilateralnu suradnju.
ZAGORŠAVANJE SUKOBA: RUSIJA IZMEĐU MALOPRODAJE I ODVRACANJA
Paralelno s predloženim jačanjem zapadne obrambene arhitekture, kao i kao odgovor na napade koje je Kijev pretrpio na svom teritoriju, Kremlj je značajno povećao ofenzivne operacije protiv ukrajinskih urbanih središta i infrastrukture. Zračni napad na Kijev u noći 9. lipnja zapravo je definiran kao najmasovniji od početka neprijateljstava, uz korištenje stotina dronova i projektila, od kojih je mnoge presrela ukrajinska obrana. Ova epizoda protumačena je kao odmazda za „Operaciju Paukova mreža”, strateški napad Ukrajine na ruske baze, i dio je šireg konteksta asimetričnih protuofenziva. Unatoč utjecaju koji je ovaj napad Moskve imao, neki američki izvori koje citira Reuters i drugi međunarodni tisak nagađali su da ruski odgovor još nije dosegao svoj konačni oblik i da možemo očekivati akciju koja bi mogla uključivati i više frontova, možda protiv simboličnih ciljeva ili kritične infrastrukture. U tom smislu, ruski pristup ne cilja samo na vojnu logiku, već i na komunikacijsku i psihološku logiku. Osim toga, analitičari ističu da rastuća integracija između kibernetičkih sposobnosti, elektroničkog ratovanja i kampanja dezinformiranja omogućuje Moskvi moduliranje intenziteta napada, kalibrirajući političku poruku namijenjenu i unutarnjem javnom mnijenju i zapadnim saveznicima Kijeva, s ciljem narušavanja kohezije i usporavanja procesa donošenja odluka Saveza, a istovremeno otežava zajedničku podršku.
NJEMAČKO PONOVNO NAORUŽAVANJE I GEOPOLITIČKA SITUACIJA
Retorička dimenzija sukoba značajno se intenzivirala posljednjih dana nakon izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, koji je usporedio njemačkog kancelara Friedricha Merza s Adolfom Hitlerom, optužujući ga da posjeduje „militarističku genetiku”. Ova izjava nije samo provokativna akcija, već predstavlja i širi strateški pokušaj delegitimizacije autonomne evolucije Njemačke kao vojne sile u europskom kontekstu. Osim neposrednih kontroverzi, njemačko naoružavanje predstavlja povijesnu prekretnicu od velike važnosti, jer dovodi u pitanje poslijeratnu sigurnosnu arhitekturu Europe koja se, iako drugačija od one zamišljene nakon Prvog svjetskog rata, još uvijek temelji na ograničenju njemačkih vojnih projekcijskih kapaciteta. Ova promjena riskira poticanje napetosti ne samo unutar Europske unije, već i u transatlantskim odnosima s NATO-om i Sjedinjenim Državama, povijesno ključnim igračima u održavanju regionalne strateške ravnoteže. Nadalje, usvajanje ovog novog vojnog stava od strane Njemačke moglo bi dovesti do značajnog redizajna kontinentalne sigurnosne dinamike, s potencijalno značajnim posljedicama na europski geopolitički okvir. Posebno, ova evolucija mogla bi pokrenuti procese ponovne procjene postojećih saveza i stvoriti nove oblike strateškog natjecanja, testirajući unutarnju koheziju i Europske unije i Atlantskog saveza. Složenost ovih transformacija stoga zahtijeva dubinsku i višedimenzionalnu analizu koja uzima u obzir ne samo vojne aspekte, već i političke, ekonomske i diplomatske povezane s ovom fazom dubokog redefiniranja sigurnosne ravnoteže u Europi.
IDEMO LI PREMA NOVOJ POLARIZACIJI?
Trenutna faza sukoba između Rusije i Ukrajine i odgovor NATO-a čini se da ocrtavaju novu utrku u naoružanju u Europi. Sustav koji se ne bi temeljio na pukoj odvraćajućoj ravnoteži, niti bi više bio strogo povezan s njom, već bi bio osnova strukturne reorganizacije obrambene politike u širem smislu, do te mjere da se ponovno raspravlja o samim nacionalnim doktrinama u ovom području. U tom smislu, povratak logici blokova se oblikuje – iako s nužnim specifičnostima i razlikama o kojima ne bi bilo lako raspravljati u kontekstu ovog članka – s velikim ulaganjima, jačanjem vojne proizvodnje i sve većom upotrebom identitetske i ideološke retorike. Ako bi s jedne strane to moglo predstavljati nužnu i uvjetnu reakciju na rusku prijetnju, s druge strane izlaže Europu riziku nekontrolirane i trajne eskalacije, koja bi također mogla opteretiti nacionalne blagajne na vrijeme koje je teško predvidjeti. Ova situacija također podrazumijeva složenu igru diplomatskih ravnoteža, budući da bi svako povećanje vojnih izdataka moglo izazvati lančane reakcije između država, povećavajući unutarnje i vanjske napetosti. Istodobno, rasprava o ravnoteži između sigurnosti i društvenih ulaganja raste, a civilno društvo često je rastrgano između potrebe za obranom i zabrinutosti zbog ekonomskih i humanitarnih posljedica ove nove militarizacije.